Stožerni narednik Robert Barbir iz Ploča, poznatiji kao Rambo, ima zanimljiv hobi. Već dugi niz godina sakuplja maskirne odore raznih vojski svijeta i njegova kolekcija dosegnula je impozantan broj – 190! Riječ je o dobro očuvanim odorama najrazličitijih vojski iz mnogih perioda, a Robert nam je dio svoje kolekcije prezentira, vojnički precizno, na šatoru ispred rodne kuće.
Vojnik-mirotvorac
Vojne odore oduvijek su ga privlačile, još kao dječak u Plini, u selu Barbiri i u Stablini, puno je vremena provodio u prirodi, jer nije bilo mnogo dječaka njegove generacije s kojima bi se igrao. Kako sam kaže, bio je “dijete prirode”, pravio je koplja i strijele, postavljao zamke i već kroz te igre “preživljavanja” prepoznao je vlastitu sklonost vojnom pozivu. Svoju ulogu odigrali su i ratni filmovi koje je gledao kao dijete, želio je postati vojnik, ali vojnik-mirotvorac. “Bio sam oduševljen filmom Pijesak Iwo Jime, tada sam prvi put vidio marince i maskirnu košulju. Raspitivao sam se tko su marinci i kako doći do takvih uniformi. Na moju žalost, bila je to nemoguća misija. Snalazio sam se kako sam znao. Polovno šatorsko krilo žute, smeđe i svijetlo zelene boje, nešto kao isprepletene grane radi kamuflaže, kojeg mi je nabavila strina, bilo je materijal za moju prvu maskirnu uniformu. Upijao sam ratne filmove, Silvester Stallone i Chuck Norris bili su moji junaci. Tada naime, nije bilo nikakve literature koja bi nam bila dostupna”, prisjeća se pločanski Rambo, kojem su nadimak dodijelili prijatelji iz školskih klupa kada se početkom 80-ih godina prošloga stoljeća na televiziji pojavio istoimeni film.
A koliko je volio maskirne odore svjedoči i jedna anegdota o tome kako je “došao” do hlača i košulje. I to kratkih rukava: U trgovini Uzor majka mi je kupovala robu za školu, a ja sam na polici primijetio smotuljak maskirnog materijala. Majci nisam ništa govorio, vratili smo se kući, a teta Lenka mi je rekla koliko mi toga materijala trena za hlače i košulju. Mjesecima sam sakupljao novac, dok nisam sakupio dovoljno”.
A onda su došle devedesete. Robert je iz Zagreba naručio tigraste maskirne hlače i košulju s lovačkim šarama. I upravo je u tome došao 5. listopada 1991. na postrojavanje prvih ročnika za odsluženje vojnog roka. Put u Hrvatskoj vojsci započeo je kao pripadnik 1. satnije mornaričko-desantnog pješaštva HV-a, odnosno HRM-a u sklopu Ratne luke u Pločama.
Prva je bila kanadska
Bila je to prva postrojba ročnih vojnika HV-a osnovana 5. listopada 1991. Prisjeća se kako su prvo dobili mornaričke uniforme bivše vojske, kasnije “špricane” uniforme i onda prave maskirne. Nakon odsluženja vojnog roka narednik Barbir nastavio je braniti domovinu u redovima Vojne policije. Ondje je završio tečaj za ovlaštene službene osobe te je kao najbolji polaznik za nagradu dobio pištolj s posvetom načelnika Uprave Vojne policije.
Prva maskirna uniforma neke strane zemlje u njegovoj kolekciji bila je kanadska. U Gradcu je, naime, bio kanadski kontingent i tako je došao do te prve, jednobojne, uniforme. Prikupljao ih je na razne načine i pod raznim okolnostima. Dok je bio na službi u Golanskoj visoravni u Siriji, kao vojni policajac kontrolirao je pripadnike UN-a. “Prilikom obavljanja kontrole zaustavio sam vozilo s norveškim časnikom, koji je nosio norvešku pustinjsku odoru. Rekao sam mu da do tada nisam vidio takvu odoru, iako ih u svojoj kolekciji imam preko osamdeset. Bio je to ugodan, gotovo 20-minutni razgovor, nakon čega smo se, oko 10 sati ujutro, razišli. Već oko podne me zvao dežurni jer je stigao neki paket za mene. Nisam imao pojma o čemu se radi ni što bi to moglo biti. Kada sam otvorio paket, na moje iznenađenje, u njemu je bila norveška pustinjska odora! Norveški časnik čak mi je poručio kako se nada da će mi odgovarati broj. Naravno, kasnije sam ga pronašao, zahvalio mu se i darovao mu neke suvenire”, prepričava nam Robert.
Poljak skuplja beretke
Ipak, pravo mjesto za ljude s hobijem poput Robertovog svakako je Lourdes. On je do sada na vojnom hodočašću u ovom francuskom gradu bio deset puta, a prvi put 2008. godine, na tada jubilarnom pedesetom hodočašću.
“Osjećaj je bio neopisiv, to je mjesto u kojem čovjek zaista može naći mir. Zato sam se toliko puta i vratio. S toga prvog hodočašća vratio sam se s kapom Legije stranaca! Bio sam u kampu iznad grada, a do središta je desetak minuta hoda. Sa sobom sam ponio rezervnu beretku. U gradu sam sreo pripadnika Legije stranaca i nakon razgovora, u kamp sam se vratio s njihovom kapom za koju sam mu dao svoju beretku”.
Baveći se ovim hobijem, Robert je stekao i brojne prijatelje koji mu pomažu, kao i on njima. Jedan od njih sakuplja vojne oznake, posebice one iz Drugoga svjetskog rata. “Svake godine se nađemo, on je porijeklom Poljak, živi u Francuskoj. Upoznao sam i njegovu obitelj, došli su u Hrvatsku, u Ploče”, kaže Robert i ističe još jednog prijatelja, Poljaka, pripadnika poljskih oružanih snaga, pasioniranog sakupljača vojnih beretki. Robert je bio u njegovom uredu i iz prve ruke se uvjerio u bogatstvo njegove kolekcije beretki, ima ih preko 500. Među njima je i nekoliko onih koje mu je darovao Robert.
Robert je, inače, živa enciklopedija kada su u pitanju vojne odore. Zna sve zakonitosti njihovog nastajanja, vezane uz prirodu i pejsaže. Kaže nam kako još ima dosta nepoznanica oko uniformi iz istočnih zemalja, a posebna je privilegija imati američke uniforme. Do nekih je jako teško doći, a najskuplje su povijesne uniforme iz Drugoga svjetskog rata. U Hrvatskoj se npr. kreiraju uniforme za Crnu Goru, BiH i Kosovo.
{/embed_photo}