U Baćini pokraj Ploča rijedak prizor ne samo za ove krajeve nego i šire. Dvoje mladih pasa, kratkodlakih njemačkih ptičara, obučavaju se pod budnim okom velikoga zaljubljenika u lovačke pse, lovca – kinologa, Nina Bogunovića.
Magnum de Ivan Briv, star je nepune dvije i pol godine, ime je dobio u uzgajivačnici u blizini Kruševca, i sin je Promona S Indiga, aktualnog svjetskog viceprvaka na nedavno osvojenom Svjetskom prvenstvu u Poljskoj. Vlasnik mu je svjetski poznati, kinolog, lovac i sokolar, Hari Herak iz Poreča.
Svaki dan po 3 sata
Zolanjezis Nora, jedanestomjesečna je kujica, kćerka viceprvaka svijeta od prije četiri godine Tristana del Cakića, koji sada provodi umirovljeničke dane. Nino uživa u druženju s njima i pomno prati njihov napredak. Magnum je počeo sazrijevati, a kod kujice još otkriva određene osobine na koje će se u budućnosti fokusirati i pokušati ih razvijati.
“Očekujem, s obzirom na njihov pedigre i na njihovu krv, vrhunske lovačke pse, iako ništa nije sigurno i brojne okolnosti mogu utjecati na njihov razvoj”, kaže Nino i otkriva nam kako svojim ljubimcima posveti oko tri sata svakog dana. To vrijeme provede u čišćenju boksova, hranjenju pasa, šetnji i dresuri, a kako je sada sezona lova zatvorena, fokusiran je na jednu vrstu dresure koja će imati učinak kada uđu na polje, gdje će psi biti vodljivi i poslušni.
“Moj cilj je stvoriti vrlo upotrebljivog psa za lov, ovo je najviša kategorija pasa, Formula 1 prema ostalim psima. Baviti se ovim hobijem u Dolini Neretve, znači suočavati se s brojnim ograničenjima. Jedno od njih je nedostatak odgovarajućih uvjeta za treninge, pa moramo ići u susjednu Bosnu i Hercegovinu ili u Sinj. No, zadovoljan sam dosadašnjim rezultatima i nadam se da će naš zajednički rad na kraju biti nagrađen”, priča nam Nino dok s psima šetamo uz Baćinska jezera.
A kako je ovaj vitalni Baćinac došao na ideju da se posveti psima i to radu na najvišem nivou, jer riječ je o skupom sportu? “Volim sport, bavio sam se nogometom, plivanjem trčanjem, a s 38 godina položio sam lovački ispit. Volim loviti, a moj pokojni otac je bio lovac, pa tako nastavljam tradiciju. Lovio je liske i patke u Neretvi. A ja sam spojio dvije strasti, lovstvo i kinologiju. Objedinio sam ih, jer sam se uvjerio da jedno bez drugoga ne mogu. U početku sam počeo loviti s labradorkom, a onda sam odlučio nabaviti oštrodlakog ptičara. Nazvao sam gospodina Roberta Pavlovića u Bjelovar, a on je rekao da izabrati prvobirano štene i poslati mi ga. Nazvao sam ga Amigo i ispunio je moja očekivanja. Počeli smo sa prepelicama. Prve njegove i moje je pojeo, a ja sam ludio gledajući ga kako ih “muma”. Dobro sam se potrudio i do iduće godine to smo ispravili. Do treće godine lovio je sve jednako dobro, i fazane i to one prave divljake koji na nogama bježe i do 200 metara. Lovili smo samo pod fermu jer to je pravi lov s psom. Bio je jak na realizaciji jer je čitao divljač, točno je znao što kad lovi, bio je lagan, brz, pravi stilista. Žestok na crnu divljač. Dokazivao se na utakmicama, bili smo na brojnim izložbama. A ljeti, kad bi upekao zvizdan, plivao bi po Baćinskim jezerima, imao je svoje omiljeno mjesto, na kanalu gdje se dva jezera spajaju i tu je lovio ciple koji su prelazili iz jednog u drugo jezero”, prisjeća se Nino koji je sa svojim psom prošao tisuće kilometara kako bi ga u trećoj godini doveo do lovačkoga maksimuma.
Vepar kapitalac
Nino nikada neće zaboraviti kako je Amigo jednom prilikom “zabio” glavu u polegnutu travu, rovao, frktao na nos, a onda u ustima donio ježa “kao da je jež gol, a ne pun bodlji”, ili kad je došao kući s velikom kokoši u ustima. “Tada sam poludio, ali srećom došla je susjeda i rekla da nije Amigo kriv, nego je jedan drugi pas poklao kokoši i razbacao ih po dvorištu”.
Ove i slične anegdote učvrstile su Ninovu ljubav prema psima. Oni su njegov izvor zadovoljstva i sreće, pogotovo sada u umirovljeničkim danima i da će se ovim hobijem baviti sve dok ga noge budu nosile.
Jedne noći punoga mjeseca Nino je s visoke čeke lovišta Rilić – Baćinska jezera s risanicom kalibra 8X57, zrnom PPU, teškim 12,0 g uspio odstrijeliti vepra kapitalca teškog oko 160 kilograma. Sa sjekačima duljine 23,5 cm, širine 2,7 cm, te obujmom brusača 7,2 cm vepar mu je osigurao medalju. Odstrel je obavljen po pravilima lovačke etike s visoke čeke, na udaljenosti oko 40 metara, a vepar je pogođen odmah iza lijeve plećke.