Popravci i održavanje automobila, proizvodnja i prodaja kvalitetnih alkoholnih pića travarice, višnje, orahovice, vina, a osobito vrhunskoga prošeka, pisanje udžbenika iz elektrotehnike, aktivnosti su koje kod velike većine ljudi nemaju ništa zajedničkoga. No, zajedničko za sve ove iznimno zanimljive i korisne djelatnosti je jedan čovjek, dipl. ing. Ante Mere Glamuzina. Ovaj 78-godišnji Rogotinjan profesorski je ovladao spomenutim područjima, a kako ćemo vidjeti iz ove priče, jedan dio znanja i iskustva prenosi na mlađe snage.
Sve prednsti struje
Njegova je životna deviza da čovjek nikada ne smije stati, uvijek treba tražiti nove mogućnosti i izazove, a za njegovu znatiželju, stalni angažman i poduzetnički duh “kriv” je njegov imenjak, šukundjed, koji je još davno s “ljutoga kamena”, iz okolice Stilja kraj Vrgorca došao u vlažnu i močvarnu Neretve. Svugdje oko njega blato, a ona ne zna jendečiti. Zato je otišao u Barbire, izučio vještinu gradnje lađa, a nakon nekog vremena u Opuzenu, gdje su mu djeca pohađala školu, otvorio ispostavu za gradnju plovila koje je u tadašnjoj Dolini Neretve značilo život.
Ante Mere Glamuzina u mirovini je od 2011. godine. Radio je kao profesor u pločanskoj srednjoj školi, poslije završetka Elektrotehničkog fakulteta u Splitu. Nakon što se, predavajući nekoliko predmeta, 1987. uvjerio da udžbenici ne odgovaraju potrebama nastave započeo je s pisanjem udžbenika izmjeničnih i istosmjernih struja. Energije i volje nije mu nedostajalo, a imao je veliku pomoć dipl. ing. Željke Markote, kolege iz škole, kao i korisne sugestije dipl. ing. Ivane Balić i dipl. ing Ane Božović iz elektrotehničke škole iz Splita.
Rezultat su dvije knjige - udžbenici iz elektrotehnike, koje su doživjele brojna izdanja i već se gotovo tri desetljeća koriste u srednjim školama i fakultetima u Hrvatskoj! “Početak pisanja ovih knjiga – udžbenika datira iz vremena kada je djelatnost elektrotehnike postajala sve značajnija, te je sve veći broj srednjoškolskih zanimanja postao zainteresiran za izučavanje ovoga gradiva. S obzirom da su obje knjige - udžbenici napravljeni za elektrotehničku školu, studenti koji iz drugih srednjih škola žele upisati elektrotehniku i slične studije moraju naučiti ovaj temeljni dio gradiva. Elektrotehnika je prodrla u sve pore života ljudske zajednice postajući jedan od najbitnijih čimbenika u kreiranju prostora naše zbilje i stoga izobrazba mladih ljudi nikako ne može zaobići to znanstveno područje koje je temelj i jamac budućeg napretka. Svrha je mojih knjiga - udžbenika da budu korisne u oblikovanju svijesti mladeži. “, istaknuo je Mere.
Zadnji pošao u Njemačku
Poduzetan kakav jest, on je još 1982. u dijelu obiteljske kuće otvorio automehaničarsku radionicu. Rukovodio se mišlju da mu je kuća uz Jadransku magistralu kojom svakodnevno prolazi veliki broj vozila i kojima nerijetko trebaju popravci, zamjene guma ili neku druge usluge. Imao je trojicu zaposlenih, dvojicu automehaničara i jednoga vuklanizera. Automobili su bili u fokusu do 2005. godine, kada je u istom prostor otvorio vinariju.
“Rukovodio sam se mišlju da loza u Neretvi polako nestaje, ustupajući mjesto mandarinama, i kako ne bi trebalo biti problema s plasmanom mojih proizvoda. O vinu sam tada znao koliko i prosječan Neretvanin, znači morao sam se educirati. To sam radio uz pomoć jednog vrsnog enologa iz Stoca s kojim su me povezali konobari iz poznatog restorana Teta Olga. Od tada pa do danas stalno učim, trenutačno surađujem s jednim enologom iz Splita. Rezultat je dobra kvaliteta proizvoda, među kojima bih posebno istaknuo prošek visoke kvalitete, što potvrđuju i nadležne institucije poput Hrvatskog centra za poljoprivredu, hranu i selo, pri Zavodu za vinogradarstvo, vinarstvo i uljarstvo.
Dobro poznato desertno vino, koje su liječnici nekada prepisivali kao lijek, Mere proda u rekordnome roku, ove godina, sjeća se, zadnja boca otišla je u Njemačku.
“Zašto baš prošek? Pa to je piće tradicija Mediterana i proizvesti ga traženog i kvalitetnog, za mene je bio izazov. Prošek je lijek. Sušenje grožđa jedna je od najvažnijih stavki u njegovoj proizvodnji, jer ne smije biti vlage. Sušimo ga na “šufitu” 33 dana. Za to vrijeme treba ga redovito prevrtati. Tada se smanjuje razina vode i povećava koncentracija grožđanog šećera. Da bismo dobili najkvalitetniji proizvod, kupujemo najbolje grožđe, preferiramo male grozdove”, govori Mere i upoznaje nas s postupcima mljevenja, prekrcavanja i sl., ali, kako kaže, tajna kuće ne smije vani.
Uključio cijelu obitelj
No, ono što je zanimljivo kod proizvodnje prošeka jeste uključivanje i drugih članova obitelji u ovaj proces. Kćerka Željana, zet Nino Radonić i unuk Jakov svojski su prionuli poslu, pa Mere sada više nadgleda nego radi. Ne krije zadovoljstvo što će ovaj posao ostati u sigurnim rukama. “Drago mi je da ih zanima, jer u životu uvijek nešto treba graditi”, poručio je, istaknuvši kako u ovoj obitelji svatko ima svoj zadatak.
Pa tako i unuk Jakov, koji je, iako dosta mlad i privučen brojnim hobijima, nađe vremena za proizvodnju vina, prošeka i drugih proizvoda od grožđa. “Nije mi teško raditi ništa što volim, a ovaj posao zaista volim. Jako je zanimljivo stvarati nešto novo i zato mi nije teško odvojiti vrijeme. Gledam, radim i učim, nadam se da ću što prije u potpunosti ovladati ovim procesom”, poručio je. Ne sumnjamo da hoće i da će iz ove vinarije poteći još puno kvalitetne i tražene tekućine od grožđa.
