Posao poštara nije lagan, vrlo je zanimljiv i dinamičan. Da bi ga čovjek radio mora biti pedantan i odgovoran, imati sposobnost stvaranja i održavanja dobrih odnosa s ljudima, mora imati dobru kondiciju i memoriju. Sve te uvjete zadovoljio je Jure Barbir, trenutačno najstariji živi poštar u Pločama, čuvar neprocjenjivih iskustava iz ovoga posla još iz vremena kada razvoj tehnologije nije promijenio naše živote i navike i kada pisma i novogodišnje i druge čestitke nisu zamijenili mobiteli i društvene mreže.
A životni put Jure Barbira ili Đule, kako su ga za vrijeme Drugoga svjetskog rata, još kao dječačića prozvali talijanski vojnici, nije nagovještavao da će raznositi poštu po Plini, Makarskom primorju, dolini Neretve, Janjini i drugim područjima punih 30 godina, sve do 2003. kada je otišao u zasluženu mirovinu.
Povratak iz Australije
Jure će na Dan žena ući u 86-tu godinu života, u obitelji je bilo šestero braće i jedna sestra, živjelo se teško. U početku je počeo raditi kao postolar, a onda je, nakon prvog neuspješnog bijega preko Italije, koji je završio zatvorom u Makarskoj, u drugome pokušaju preko Austrije 1966. godine završio u Australiji. Austrijska vlada mu je platila putne i druge troškove, a Jure je dug, čim je zaradio prve novce, uredno vratio. U Australiji je proveo šest godina, počeo je na željeznici, a onda prešao u građevinu, pa je, nakon što je dobro izučio zanat, posebice zidarske i tesarske poslove, otvorio vlastiti obrt. Stečeno iskustvo pomoglo mu je da sam projektira i napravi kuću u Stablini, poslije povratka iz Australije. Nije se vratio sam, društvo mu je pravila supruga Ivanka, rodom iz Novih Sela, a mjesec dana nakon povratka na svijet je došao stariji sin Robert. Nakon njega i Eduard.
”U Pošti sam se zaposlio 1973., najprije kao zamjena. Odgovarao mi je taj posao jer sam imao dva slobodna dana u tjednu, pa sam mogao obavljati druge poslove kod kuće. Kada su u mirovinu otišli “stari”, danas pokojni, poštari Paško Štrbić i Mile Zmijarević, primljen sam na neodređeno vrijeme. U početnom periodu velika prostranstva, uglavnom Pline, prolazio sam pješice, dok vlastitim sredstvima nisam kupio Tomos, tvz. “remenjaš”. Inače, sve motore koje sam u tri desetljeća koristio, sam sam održavao i na njima obavljao popravke”, prisjeća se Jure.
Umjesto rukavica vunene čarape
A u kakvim uvjetima se tada radilo, svjedoči i činjenica da je za vrijeme velikih hladnoća, u nedostatku rukavica, na ruke navlačio vunene čarape! Ne treba ni naglašavati da ga je bezbroj puta stopila kiša, da se mu ozeble i ruke i noge, da je kući dolazio poderanih hlača, jer je bio zanimljiva meta psima, a ponekad je znao, stjecajem raznih okolnosti, zajedno s motorom završiti ispod ceste i kasnije s previjenom glavom i drugim dijelovima tijela.
No ništa ga nije moglo spriječiti da na najbolji mogući način obavi posao i dođe do svih ljudi, a neki su živjeli u zaista udaljenim i zabačenim područjima. “Volio sam narod i narod je volio i poštivao mene. Osim osnovnog posla, nije mi bilo teško starijim osobama donijeti drva, kruh i druge potrepštine, bio sam dosta jak i mišićav i istovremeno osjetljiv na stare i nemoćne pa sam im nerijetko pomagao i u kući. A posebne odnose razvio sam sa djecom, jer sam im dijelio bombone. Kada bi čuli motor, čekali su me iza tunela u Baćini, bili su oduševljeni. Ljudi su me dočekivali u kućama i častili, nisam trebao nositi marendu na posao. A kako sam bio dobar lovac, i ja sam njima donosio ribu”, kaže nam Jure i naglašava da je razvio takve odnose sa ljudima da je redovito obilazio bolesne, a preminulima išao na sprovode.
Vrijeme pisama i razglednica
Najviše posla bilo je uoči novih godina i kada se dijelila mirovima, u ono vrijeme “na ruke”. “Često puta sam, uoči nove godine, pisma i razglednice nosio kući i tu ih razvrstavao, jer nisam sve stigao na poslu. Nosio sam po dvije pune, velike, vreće. Sjećam se da sam jednom prilikom na teško pristupačnom predjelu Dubokog doca, vozio punu vreće para. U vožnji vreća se odvezala i novac se razletio na sve strane. Srećom, uspio sam ga pokupiti!”, prisjetio se najstariji živući pločanski poštar, kojega nitko nikada, valjda zbog fizičke konstitucije, nije pokušao napasti i opljačkati. Za vrijeme Domovinskoga vrata, kada je obavljao dužnost kurira, nosio je i vlastiti pištolj, ali nije ga nikada upotrijebio.
