Zadnjih godina često smo, nakon završetka Maratona lađa, obavljali intervjue s Antoniom Mihaljevićem, kapetanom lađara Stabline, a povod su bili trijumfi stablinskih lađara na neretvanskome spektaklu. Ove godine, intervju s Mihaljevićem obavljamo iz potpuno neuobičajenog razloga, Stablina nije pobijedila, nego je na nevjerojatan i do sada neviđen način izgubila već gotovo dobivenu utrku.
Nasukali se na ‘badu’
I oni koji manje poznaju prilike ne Neretvi znaju da ekipa koja nakon 15-ak kilometara iscrpljujuće vožnje od Metkovića do Banje prva ispod mosta uđe u Crnu riku ima daleko najveće šanse da u 7 kilometara udaljenim Pločama u zrak podigne veliki, pobjednički, štit kneza Domagoja. I Stablina je napravila upravo to. Prva je došla do mosta i, paradoksalno, upravo zbog toga izgubila Maraton. Njena lađa jednostavno se zaustavila, nasukana na ‘badu’, a desetomjesečni mukotrpni treninzi “potonuli” su u hladnoj rijeci. Njihovu nesreću iskoristile su četiri ekipe koje su joj do tada gledale u leđa, Zagreb, Slivno, Gusari Komin i Crni put, pretekli ih i prije njih doveslali do cilja.
Kako se sve to dogodilo, što je prethodilo tom kobnom ulasku u Crnu riku, i što nakon svega, saznajemo iz prve ruke.
“Bili smo maksimalno pripremljeni, svih 12 veslača bili su na vrhunskom nivou. Kostur ekipe već je nekoliko godina na okupu, a novi-stari trener Ivan Šabjan dodatno je podigao kvalitetu cijele ekipe. Za razliku od prošle godine kada nas je pokosila korona i kada nam je šest veslača izašlo iz karantene tjedan dana prije utrke, ove godine sve se posložilo u tehničkom i taktičkom smislu. Svaki pojedinac u lađi bio je jednako utreniran, a formu smo, kroz razna kup natjecanja, brusili i tempirali za glavnu utrku. Na kup utrkama u Kominu, Đakovu i Krvavcu osvajali smo prva ili druga mjesta i uvjerili smo se da pripreme započete još u listopadu prošle godine, u teretani, pa na vodi, daju rezultate. Nekoliko dana prije Maratona, na brzinskim utrkama u Opuzenu potvrdili smo dominaciju, trijumfirali smo šesti put zaredom i dokazali da imamo najboljeg i najiskusnijeg parićara Stipu Pijevića. To nam je dalo dodatni vjetar u leđa, osjetilo se da ekipa diše pobjedničkim duhom i jedva smo čekali start u Metkoviću”, govori nam Mihaljević.
Čemu košenje krova?
- U borbi za zlato očekivali su upravo one ekipe s kojima su vodili bitku na Neretvi. “Nakon prva dva kilometra, vidjeli smo da Gusari Komin izbijaju na čelo i zauzimaju desnu, povoljniju stranu Neretve. Odmah smo reagirali, jer nismo htjeli dozvoliti da se Maraton uspori, nametnuli smo jači i brži ritam, svjesni vlastite snage, a to je prihvatio i Zagreb. Vozili smo idućih nekoliko kilometara do Opuzena poravnati, mi, Zagreb i Komin. Tada je Crni put s desne strane podigao ritam, ali mi i Zagreb smo odbili napad dok je Komin počeo zaostajati. Prije Komina sudac je dopustio ekipama Zagreba i Slivnog da izađu van regatne staze, što nije dopušteno Pravilnikom, a nije bilo ni potrebe, jer su imali dovoljno prostora. Iskoristivši tu prednost, ekipa Zagreba preuzela je vodstvo, a mi smo ne našli u nezgodnoj poziciji, s lijeve strane Slivno, a s desne Crni put. To nas nije pokolebalo iako smo se približili Crnoj riki na oko tri kilometra, a znamo da je svakome cilj prvi ući u nju. Izašli smo na sredinu Neretve i od nove rive u Kominu podigli ritam.
Zagreb je pružao otpor ali bezuspješno. Izbili smo na čelnu poziciju oko kilometar prije mosta na Banji i naš plan počeo se ostvarivati. Namjeravali smo nakon ulaska u Crnu riku dodatno podići tempo i što prije riješiti Maraton. No, sasvim nenadano, u pokušaju prolaska ispod mosta naša se lađa nasukala na neoznačeni ‘bad’ preostao nakon košenja krova. Šok! Nas trojica iskočili smo iz lađe s desne strane i pokušavali je vratiti u rijeku i što prije nastaviti utrku. Za to vrijeme pretekle su nas četiri ekipe”, kaže Mihaljević. Naglašava kako su tijekom priprema, kroz 65 odrađenih treninga na vodi, 130 puta, danju i noću, ‘zavezanih očiju’ prošli ispod mosta bez ikakvih problema. Krov je, očito, bio pokošen pred sam Maraton, no ekipe nitko o tome nije obavijestio niti mjesto označio bovama. Lađari Stabline, a vjerojatno ne samo oni, pitaju se zašto se nešto kosilo nakon 25 godina, a ništa se time nije dobilo.
“Koliko mi je poznato, još šest ekipa je zapelo na istome mjestu, mogla se dogoditi tragedija da je netko ispao iz lađe. I onda, sudac se sjetio da nas kazni s 15 sekundi prekida vožnje, jer još na Neretvi, prilikom pretjecanja Zagreba, nismo dovoljno dugo držali vlastiti pravac”, kaže nam mladi 26-ogodišnji kapetan Stabline koji ne dvoji kako bi Maraton završio da se nisu nasukali. “S tempom kojim smo vozili, došli bi dva minuta prije drugoplasirane ekipe, to je oko 800 metara. Crna rika je naš teren, a osjećali smo se svježe i pobjednički. Ovako, u lađi je nastupila sumorna atmosfera. Iskusni veslači poput Nikole Radaljca koji vozi 25 godina ili Marina Žderića sa 20 maratona, te nas još nekolicina, pokušali smo podići ostale, ali šok je bio prevelik”.
Propust Udruge lađara Neretve
Prije nego nam je otkrio daljnje planove ekipe Stablina, Mihaljević je istaknuo nekoliko stvari: “Nitko od organizatora utrke, niti od deset sudaca, svi sa područja Neretve, nije došao niti je smatrao potrebnim da nam objasne svoje odluke. Ovo je propust Udruge lađara Neretve koji nikoga nisu obavijestili o promjenama kod Banje. Zanimljivo je da je isti sudac koji je tolerirao vožnju izvan bova na Maratonu, za isti prekršaj na kup utrci u Metkoviću kaznio Crni put. Dan prije Maratona, na sastanku na kojem su bili predstavnici krovne udruge i suci, spominjale su se neke kritične točke poput Čeveljuše ili Desanke, ali Banju nitko nije spomenuo. Na kraju smo mi ispali žrtve, jer smo se pripremali i podnijeli brojna odricanja gotovo cijelu godinu. No, već te večeri, ekipa je donijela odluku, ostajemo zajedno i dolazi nam još nekoliko veslača, nećemo dopustiti da štit u trajno vlasništvo ode u Zagreb, kojemu čestitamo na ovogodišnjoj pobjedi”.