Kad se spomene ime legendarnog pločanskog svećenika don Petra Mikića, prva vam na pamet padne crkva s Pastoralnim centrom na rivi u Pločama. Da nije bilo don Petra, Poče bi vjerojatno još uvijek bile jedini grad u Hrvatskoj bez crkve.
Od Afrike do Ploča
Međutim, malo ljudi zna da je don Petar, izgrađujući Božji hram u gotovo nemogućim uvjetima, našao vremena da prikupi stotine vrijednih i zanimljivih stvari od Afrike, gdje je putovao na kongrese, preko Europe do Ploča.Tu su i njegove brojne osobne stvari koje svjedoče o vremenu i o okolnostima u kojima je ostvarivao misiju.
Posebno draga su mu pisma oca Ante Gabrića s kojim se dopisivao tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća. Kao vjerni navijač Hajduka i Porto Tolera, čuva darovani dres splitskih „bilih“, a vitrine tog pravog muzeja, zahvaljujući Borisu Maliću, prepune su pehara koji svjedoče o uspjesima pločanskoga malonogometnog kluba. Posjetitelju pažnju privuče veliki broj lijepih maketa raznih brodova i jedrenjaka, a posebno mjesto zauzimaju numizmatička i malokološka zbirka.
Tu su i neizostavne ratne uspomene, bogata kolekcija vina, maketa pločanske crkve, pijesak s Floride, brojne crno-bijele fotografije, knjige i dokumenti koji svjedoče o nastajanju župe, vuneni predmeti, kolekcija starih satova i brojni drugi sadržaji koji će svakoga ostaviti bez riječi.
Skupljalo se to blago desetljećima, upornošću i strpljivošću svojstvenom don Petru, mnogi dobri ljudi donosili su mu razne predmete, pločanski svećenik će posebno istaknuti Aleksandra Bušurela, ali i mnoge druge. U izgradnji polica na kojima se nalaze dragocjeni predmeti pomogli su mu Mile Rakušić i Željko Bulović, prvi je bio zadužen za drvni, a drugi za stakleni dio.
Ne postoji slobodno vrijeme
Kad don Petra upitate otkud mu snaga i vrijeme da uz sve druge obveze, stvori ovako bogat i raznovrstan muzej, reći će: „Prisjetimo se riječi A.B. Šimića, koje nam trebaju biti moto i pokretač: „Čovječe, pazi da ne prođeš malen ispod zvijezda“. Ta te misao potiče da učiniš nešto veliko za čovječanstvo, za društvo. Sve ono na što te srce pokreće, bit će veliko. Učini sve prema svojim mogućnostima i uvjetima vremena u kojem živiš.
Najmanje što možeš učiniti je da priznaš drugima što su dobra činili. To će zasigurno biti poticaj ostalima da krenu njihovim putem, što će donijeti mnogo dobra. Za besposličare, muzejska aktivnost je gubljenje vremena, ali čovjek treba živjeti tako da osmisli i oplemeni svoje vrijeme“, kaže don Petar i poručuje: „Ne kradi Bogu dane“. Pločanski svećenik naglašava da su jedrenjaci, numizmatika, školjke i sve drugo glas jednog vremena, koje treba očuvati za buduće naraštaje. Smatra da, cijeneći sve to, čovjek cijeni i svoje vrijeme, te ne zaboravlja da je povijest učiteljica života.
„Tko ne poštuje sebe i svoje vrijeme, sve ono po čemu se ističe, što je jednostavno njegovo i po čemu ga se prepoznaje, ne može očekivati poštovanje drugih. Ja sam se pobrinuo sakupiti djelić bogatstva svoga naroda. Netko će reći da se to radi u slobodno vrijeme. Ne postoji „slobodno vrijeme“. Postoji samo profesionalna djelatnost i nadam se da će moj primjer, koji je samo mali doprinos da vrednote predaka ne padnu u zaborav, potaknuti i druge da nešto ostave za buduće naraštaje, koji će to znati cijeniti“, zaključio je don Petar.