'Šokirani smo! Nanesena nam je velika nepravda. Mi smo građani drugog reda. Nema predaje, iduća stanica u našoj borbi je Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu!'
Ovo su samo neke od reakcija razočaranih i ogorčenih bivših pločanskih azbestaša, nakon što je Ustavni sud RH odbio zahtjev o nesuglasnosti odredi Zakona o obeštećenju radnika trgovačkog društva Plobest s Ustavom, što znači da neće dobiti obeštećenje zbog izloženosti azbestu.
Razboljeli se od azbesta
Naime, početkom referentnog razdoblja određen je dan proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske, 8. listopada 1991., kada je Hrvatski sabor jednoglasno donio Odluku o raskidu svih državnopravnih veza RH s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ, zaključno s 21. listopada 2002., danom prije otvaranja društva Novi plobest d.o.o., za proizvodnju obloga kočnica, brtvenih i izolacionih proizvoda, koje nije registrirano za rad s azbestom. U tom razdoblju radnik je trebao raditi najmanje pet godina i biti izložen azbestu.
Vlada je istaknula svoju obvezu poduzeti određene mjere za "zaštitu radnika koji su radili u najvećoj tvornici proizvodnje kočionih obloga i drugih brtvenih proizvoda na bazi azbestnih vlakana. Naročito uzimajući u obzir činjenicu da je od 1990. pa do 2015. godine najviše profesionalnih bolesti uzrokovanih azbestom zabilježeno u Dubrovačko-neretvanskoj županiji (56,7 posto), što je izravno povezano s društvom Plobest, a sve prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo". No, ispostavilo se da se predloženim normativnim rješenjem propisuje pravo na obeštećenje za 566 radnika odnosno njihovih nasljednika, koji su dobili po 219 tisuća kuna, a stotine drugih u pločasnkoj firmi radile su u "pogrešno vrijeme".
Kamen spoticanja je referentno razdoblje iz kojeg proizlazi pravo na obeštećenje, zbog čega su nezadovoljni azbestaši poduzeli niz koraka.
Poniženi i marginalizirani
U pisanom apelu predsjedniku Vlade RH i saborskim zastupnicima istaknuli su među ostalim kako ta tvrtka, osnovana davne 1955. godine, "nikada nije bila van granica Republike Hrvatske, niti u bivšoj SFRJ, a niti u sadašnjoj RH", te im je nejasno "u kakvu vezu se dovodi navedeni datum kao bitna stavka pri određivanju dodjele obeštećenja onima koji su i prije tog datuma bili izloženi trovanju". Osim ovoga, dijelu bivših azbestaša smeta i što su obeštećenje dobili i oni koji su radili u upravnoj zgradi, pravnoj i kadrovskoj službi, financijskom sektoru, prodaji i nabavi, te čak i predstavnici firme po većim gradovima bivše države.
"Zakinuti su radnici koji su iznijeli najveći teret izloženosti azbestu. Ja i ostali radnici kojima može nedostajati tjedan dana, mjesec ili godina na ovaj način su poniženi, marginalizirani i odbačeni. U "Azbest" sam došao s 19 godina, početkom studenoga 1972. i radio više od 20 godina po pogonima, kao radnik, majstor, poslovođa, kontrolor i šef Pripreme rada, rekao je Branko Barbir, jedan od mnogih bivših djelatnika "Azbesta" na koji se ne odnosi planirano obeštećenje. Barbir je posebno ogorčen na desetero sudaca Ustavnog suda koji su došli iz HDZ-a i SDP-a, a hvali troje sudaca (Andrej Abramović, Lovorka Kušan i Goran Selanec), koji su priložili izdvojeno mišljenje. Nema lijepe riječi ni za bivšeg ministra iz Ploča Tomislava Ćorića, koji im je, kako tvrdi, rekao "Tko vam je kriv što ste radili u bivšoj državi".
