Malo je žena zadužilo otok Korčulu i poluotok Pelješac kao Slavojka Arsenović, primalja s gotovo 47 godina radnog iskustva koja je porodila tisuće žena, na svijet je dočekala tisuće djece i na izazovnim i neočekivanim lokacijama bez iti jednog tragičnog ishoda zadesnog poroda.
Priča od koje te prolaze trnci – to je životna priča Slavojke Arsenović, primalje i medicinske sestre doktoraKrista Cebala, inače jedinog ginekologa na otoku Korčuli i većem dijelu Pelješca. Govorimo o izoliranom području od Vele Luke pa sve do Stona, koje broji oko 10 tisuća žena. Na tom se području godišnje rodi na stotine djece, a najbliže rodilište u Općoj bolnici u Dubrovniku udaljeno je gotovo 200 kilometara.
STUDIJ - NEISPUNJEN SAN
I ne samo to, treba trajektom prijeći Pelješki kanal u teškim trudovima i bolovima pa nije rijetkost da veliki broj žena rodi u tranzitu, pokušavajući doći do rodilišta. U trenutku kad se na vratima Hitne medicinske pomoći pojavi žena u trudovima, nekoliko sati udaljena od najbližeg rodilišta, hitno se zove primalju Slavojku u svako doba dana i noći, a ona se uvijek odazove.
Slavojka je rođena krajem prosinca 1954. godine u malom bosanskom selu Dolac, gdje je završila osnovnu školu, a onda i srednju školu za primalju. Oduvijek je imala sklonosti tom pozivu, priznaje nam, a velika životna želja bila joj je studirati medicinu s naglaskom na reproduktivno zdravlje žena. Nažalost, njezini roditelji nisu bili imućni, a majka joj je bila bolesna pa je morala odustati od snova o studiranju. Kako bi završila srednju školu za primalju, morala je uzeti učenički zajam koji na kraju nije vratila jer je bila izvanredna učenica. Iako joj nisu pružili materijalnu podršku, Slavojka nam priznaje da joj je upravo majka prenijela ljubav prema porodništvu budući da je na selu pomagala ženama prilikom poroda, a nerijetko je na porode vodila i malu Slavojku. Njezina je majka bila nepismena žena, govori nam, bez formalnog znanja, ali praksom je naučila puno i to je sve prenijela na kćer. Najbolje je savjete dobila od majke, cijeli joj je život najveća inspiracija, a tvrdi da je i staloženost i mirnoću u zahtjevnim situacijama poput zadesnog poroda također naslijedila od majke.
U srpnju 1974., s tek 20 godina života, počinje raditi u rodilištu nadomak rodnom selu, gdje ostaje pet i pol godina, a udajom je život nosi u Crnu Goru, gdje je sedam i pol godina radila u rodilištu u Nikšiću. Nakon rastave put je odnosi k sestri u Orebić. Nije mislila ostati, priznaje nam Slavojka, no zaposlila se kao primalja prvo u Orebiću, uskoro i u Korčuli, i od tada je prošlo 35 godina.
Primalja ne radi uobičajenih osam radnih sati, nije slobodna blagdanima i vikendima, primalja radi 24 sata dnevno doslovno cijeli život.
MAJKE, KĆERI, UNUKE...
- Mobitel mi zvoni u bilo koje doba dana ili noći, navikla sam na to. Ljudi se obično boje poziva u gluho doba noći, ja znam da neka žena rađa i treba moju pomoć. Što se tiče mog posla, nemam službenu pripravnost, mogla sam nebrojeno puta izgasiti mobitel, ali to ne želim. Poziv primalje je pomoći ženi kad joj ta pomoć treba, dižem se u noći, odrađujem porod, pratim rodilju u Dubrovnik i ujutro se vraćam na smjenu. Ne dižem se s teretom i uvijek sa strane kreveta imam spremnu odjeću da se na brzinu odjenem - govori nam Slavojka.
Pokušali smo izračunati broj djece koje je Slavojka porodila u gotovo 47 godina dugoj karijeri, odustali smo kad smo došli do brojke od 1200 djece koju je porodila dok je radila u rodilištima, jer 35 godina na terenu nismo uspjeli izračunati. Porađala je majke pa njihove kćeri, a ponekad i unuke, porađala je od Vele Luke do Stona, ali i šire, kaže nam Slavojka, budući da ljeti porađa i turistkinje. Rodilje je porađala u gotovo svim prijevoznim sredstvima, u helikopteru, na trajektu, u gliseru, u osobnom automobilu, kombiju Hitne medicinske pomoći, pa čak i u kamionu, porodila je blizance u lokalnoj ambulanti, porađala je majke pozitivne na COVID-19, u osobnom automobilu je porodila bebu od pet kilograma, porađala je i sa slomljenim rebrima ispred vrata vlastite kuće! Iako je kroz njezine ruke prošlo na tisuće djece, iako su neke situacije bile, najblaže rečeno, izazovne i zahtjevne, nikad nije zabilježila niti jedan tragični ishod zadesnog poroda, a tu fantastičnu statistiku prije svega treba prepisati njezinoj profesionalnosti, stručnosti, smirenosti i hrabrosti. Osim toga, Slavojka tvrdi da se sjeća svakog poroda.
NAJVAŽNIJE JE POVJERENJE
Rodilje su danas drukčije nego 70-ih, struka se promijenila, edukacije i usavršavanja su obavezna. Danas se drukčije prilazi trudnici, tvrdi Slavojka, one više traže od zdravstvenih radnika, žele objašnjenje i informaciju. Osim toga, i zdravstvena zaštita je bolja nego što je nekad bila, no porod je uvijek porod. Slavojka ističe da je važno i dobro trudnici detaljno objasniti sve što je zanima, dati informaciju koju želi, pozdravlja tečajeve za trudnice koje smatra dobrom pripremom za porod. Međutim, kad porod počne, nitko ne može garantirati u kojem će se smjeru razvijati, u tim trenucima, daleko od operacijskih sala i medicinskih aparata, otočne žene imaju samo Slavojku kojoj beskrajno vjeruju. Svaki je zadesni porod lutrija, pogotovo oni koji krenu krivo i teško, no mirnoća, staloženost i profesionalnost primalje je ono što hrabri žene u mukama.
- Naravno da nikad nisam sigurna 100 posto kako će porod završiti, ali sa sigurnošću mogu reći da nikad nisam u panici, nikad nisam u strahu da neću završiti porod kako treba. Žene koje porađam poznajem, prema njima se odnosim kao majka svih devet mjeseci trudnoće. Ne pričam im bajke, objasnim im realno kako stvari stoje i one mene slušaju. Najvažnije je da žena surađuje i da ima u mene povjerenja. Porađala sam mlade žene od 17, 18 godina, i one su me slušale jednako kao i starije i iskusnije. Naše su žene hrabre i ja im ovim putem zahvaljujem na povjerenju koje mi ukazuju - poručuje Slavojka, ističući da je odradila na stotine poroda koji su se trebali završiti carskim rezom, stotine poroda tijekom kojih joj je trebala treća ruka ili stručni tim.
No, u tim trenucima, u noćnim satima pokraj ceste u kombiju, na trajektima ili u automobilima, nema stručnog tima, nema operacijske sale, nema medicinskih instrumenata, aparata pa čak ni lijekova, nema nikoga za savjet niti za pomoć. Samo majka, dijete koje se bori za život i primalja s ogromnim teretom odgovornosti na leđima.
OGROMNA ODGOVORNOST
- Radila sam u rodilištima gdje si u sekundi u operacijskoj sali ako je to potrebno, gdje imate doktore iza sebe, babice, kolege. Na zadesnom porodu sam sama, radim i stvari koje ne bih smjela raditi, ali moram kako bih spasila majku i dijete. Ogromna je to odgovornost, ali sigurna sam u sebe. Zašto to radim? Pa dobijemo novi život! Kad se rodi zdravo dijete, kad je s majkom sve u redu, to mi je najveći izazov i najveća hvala - emotivno će Slavojka.
Pričali smo sa ženama koje je porodila ova hrabra primalja, neke imaju iskustvo poroda i u bolnici i sa Slavojkom, ali sve su nam rekle isto – uvijek bi prije odabrale Slavojku, pa makar rađale na cesti! Reproduktivna skrb u Hrvatskoj nije na zavidnoj razini, žene nam otkrivaju kako su tijekom poroda u bolnicama većinu vremena same, ne dobiju informacije koje traže, što im pojača strah i paniku, doktori i primalje pojave se na izgonu i rijetko kad imaju riječ sućuti, ohrabrenja i razumijevanja. Sve su to otočanke i poluotočanke našle u svojoj primalji koja za njih sjaji jače i bolje od bilo koje moderne i opremljene bolnice.
- Kad preuzmem ženu koja rađa, ja je ne ostavljam i ne napuštam. Kontroliram je, dajem joj upute što i kako ćemo dalje. Ne gledam na te žene kao na pacijentice, imamo prisniji odnos i to ih privlači. Devet mjeseci smo zajedno, prolazim s njima njihove strahove, neke žene porađam po treći, četvrti put, gledam ih kao majka, srodim se s njima. Uvijek sam im na raspolaganju, nikad se nisam naljutila na niti jednu moju trudnicu i rodilju. Ipak, treba zadržati profesionalnost, pogotovo kad je porod u pitanju, posao se mora završiti kako treba, a onda su na redu emocije - govori Slavojka.
DJECA SU MI SVETINJE
Iako se želi prikazati stroga, u njezinim očima je beskrajna ljubav i blagost. Prije intervjua pokazivala nam je brojne fotografije djece koje je porodila. Izazove sa 67 godina prihvaća isto kao i u mladosti, kaže, a najveća joj je nagrada primiti u ruke dijete koje je pomogla donijeti na svijet.
- Dijete je za mene svetinja, onog trena kad uspostavi vanjsko disanje, kad zaplače i kad vidim da je sve u redu, odmah sam ispunjena i sretna. Svako dijete koje sam porodila je dio mene, pripada meni i kao da je moje, a ne žene koju sam porodila. Ne mogu naći riječi kojima bih opisala taj osjećaj - priznaje nam Slavojka sa suzama u očima.
Iako je već trebala u mirovinu, produžila je radni odnos na nekoliko godina. Korčulanima i Pelješčanima je jasno da Slavojku nema tko zamijeniti, a odgovorne institucije kao da malo mare za stanovnike izoliranih područja.
- Što ćemo mi bez Slavojke? - pitaju se žene. Još uvijek se nije oprostila od radnog mjesta, ali mirovina je na vidiku...
- Vjerojatno će me zvat i kad pođem u mirovinu, a ja ću vjerojatno doć - kaže nam uz smijeh.
U životu, kaže, ne bi ništa promijenila, pa čak ni činjenicu da se nije imala priliku školovati. Sve je to dio većeg, Božjeg plana koji je na otok doveo ženu da spašava druge žene i njihovu djecu. Da se kojim slučajem Slavojka školovala i postala liječnica, takav kalibar profesionalnosti i stručnosti prešao bi otočne granice. Svojim je životom zadovoljna, a kako smo načuli, u srpnju bi trebala primiti i priznanje Grada Korčule za svoj dugogodišnji rad. Neslužbeno doznajemo da će je proglasiti počasnom građankom Korčule.
NAJHUMANIJI POZIV
- Život me nije mazio, odnio me gdje nisam planirala, ali prihvatila sam sve i zadovoljna sam onim što sam u životu postigla. Pitate me odakle mi energija... Energiju dobiješ kad radiš ono što voliš, a i Bog vidi koliko je moj posao važan pa je i On malo doda. Ne bih nikad nagovarala neku mladu primalju da se prihvati tog posla, isto tako je ne bih ni odgovarala ako ona to želi. To je poziv najhumaniji na svijetu, donijeti zdravo dijete na svijet ne može se usporediti ni sa čim materijalnim - poručila je.
Što bismo mi mogli nadodati osim - hvala vam Slavojka za sve!
