- Uskrs je nada u vječni život, vjera da ovaj naš život ne završava ovdje na zemlji jer vječni život nas čeka, kad u toj perspektivi sve prolaziš, život je drugačiji. Sve što živimo, sve naše muke i tjeskobe, naši dani, ne bi imalo smisla da Isus nije uskrsnuo. Sve ono što je on proživio ne bi imalo smisla da nije završilo Uskrsom – kaže o najvećem kršćanskom blagdanu s. Barbara Bagudić OP., priora samostana Anđela čuvara u Korčuli. Sestre dominikanke Kongregacije svetih Anđela Čuvara za Uskrs se pripremaju kroz cijelu Korizmu.
- Skromnije je jelo, više vremena provodimo u molitvi ali ono što je meni ovdje u Korčuli posebno su običaji Velikog Tjedna, od Cvjetnice do Uskrsa. Župa ima svoje običaje za svaki dan, a i mi njegujemo običaje naše male samostanske zajednice. Za našu zajednicu je specifično da smo u bijelom habitu, ali od subote navečer uoči Cvjetnice do Velike Subote i večernje mise bdijenja, nosimo crni plašt na molitvi. Kad zazvone zvona na misi uskrsnog bdijenja, kada se zapjeva ‘Slava Bogu na visini...’, mi skidamo te plašteve kao znak Uskrsa i pobjede svjetla nad tamom, pobjede života. Znamo i vjerujemo da je Isus ustao iz groba ali ovo su neki vidljivi znakovi koji prate našu vjeru i tim izvanjskim znakom mi pokazujemo ono u što vjerujemo. Ta mi je simbolika posebno draga – kaže korčulanska sestra dominikanka.
U ovoj ženskoj redovničkoj zajednici specifično je što u Velikom Tjednu u svojoj kapelici naprave Božji grob, mjesto gdje se dolaze moliti, bdjeti i pokloniti Gospodinu.
Bdijenje uz Isusa
- U našoj kapelici svake godine pravimo Božji grob i nakon svete mise Večere Gospodnje na Veliki Četvrtak nastojimo više moliti i biti uz Isusa. Obilježimo Getsemansku uru od 23 sata do ponoći kada molimo na spomen Isusove molitve u Maslinskom vrtu. Kroz Veliki Petak i Veliku Subotu bdijemo u molitvi pored groba. To je baš naglašeno u cijeloj Korčuli, pa tako i u našoj kapelici. Dolaze se i vjernici pokloniti Isusu, ali više posjećuju dominikansku crkvu sv. Nikole u blizini našeg samostana, u toj crkvi mi sestre služimo i tamo isto napravimo Božji grob – kaže sestra Barbara pa opisuje kako oltar kapelice oblože platnom i osvijetle tako da izgleda poput stijene te postave Isusov korpus.
- Ta pobožnost dočarava dane Velikog Tjedna. Dođemo i molimo se tu gdje je na vidljivi način prikazano što se tih dana događalo. Muka Isusova nam postaje bliža kad očima to sve vidimo jer čovjek je ne samo duhovno nego i tjelesno biće i ti vanjski znakovi nam znače: cvijeće, svijeće, miris tamjana na Uskrs... – ističe sestra dominikanka te spominje još jednu njoj dragu pobožnost, 40-satno klanjanje u župnoj crkvi sv. Marka koje počinje na Cvjetnicu i traje do Velike Srijede kad se okupi veliki broj vjernika.
Geslo ‘Bogu, redu, narodu’ pod kojim je hrvatski dominikanac o. Anđeo Marija Miškov podigao novu Kongregaciju iz postojećih zajednica u Splitu i Šibeniku, sestre dominikanke i danas nastoje živjeti. U Samostanu Anđela čuvara, koji je kuća matica Kongregacije i kuća novicijata, 21 je časna sestra, točnije 19 sestara i dvije postulantice koje se spremaju za ulazak u novicijat.
Splet običaja
Priora samostana sestra Barbara otkriva nam i kako se na Uskrs posebno vodi računa o blagdanskom stolu.
- Nas u samostanu ima iz Dalmacije, Slavonije, Zagreba, Sinja, iz svih krajeva Hrvatske, također iz BiH, tako da je svaka sestra donijela neki običaj iz svog kraja. Za uskrsni doručak ne nosimo košaricu na blagoslov kao što rade obitelji, pater dominikanac dođe nakon jutarnje uskrsne mise kod nas u blagovaonicu na doručak i blagoslovi sve što je na stolu. Osim šunke, pince i bojanih jaja bude mladog luka i rotkvica, mladi plodovi koji upućuju na novost života jer Uskrs uvijek pada na proljeće kad se sve budi, sve je to simbolika Uskrsa. Ručak je svakako svečaniji. Ispečemo janje ili već kako se dogovorimo. Zadnjih godina nam je običaj da napravimo kremšnite za Uskrs koji se slavi tjedan dana, do Malog Uskrsa. Imamo i kuhanu šunku za Uskrs, što je karakteristično više za Slavoniju. Jaja bojamo u kori kapule, stavimo neki cvjetić ili listić. Pince ili sirnice isto pripremimo – kaže nam sugovornica.
I sestre dominikanke na Korčuli njeguju običaj izrade pince u obliku janjeta, simbola žrtvovanog Jaganjca Božjeg. Ukrase ga bijelim čvrsto izrađenim bjelanjcem i stave na istaknuo mjesto u blagovaonicu kao ukras i podsjetnik na uskrslog Krista.