Zaklada “Ana Rukavina” osnovana je 2006. godine nakon tragične smrti mlade novinarke. Njezina želja za životom nije uslišana, ali na račun njezine smrti stotine je Hrvata koji boluju od leukemije dobilo novu priliku za život.
Danas u Hrvatskoj, zahvaljujući Zakladi, postoji razvijen sustav darivanja koštane srži. Međutim, darivanje krvotvornih matičnih stanica koštane srži, čijom se transplantacijom mogu liječiti bolesnici s akutnim i kroničnim oblikom leukemije te bolesnici s teškim oštećenjem koštane srži je nešto što se događa na televiziji, u filmovima, u medijima ili nekome drugome, ne nama. Ipak, među nama žive osobe, najčešće žene, koje su odlučile donirati koštanu srž i spasiti nekome život iz čiste dobrote, altruizma i ljubavi prema životu.
Upoznali smo dvije i zamolili ih da nam ispričaju svoju priču, a razgovor s Lenkom i Jelenom dugo ćemo pamtiti.
’Nemaš pravo odabira’
Peliška Lenka Antičević je 37-godišnja majka dvoje djece iz Orebića, inače radi u jednom orebićkom poznatom hotelu i vinariji. Njezina priča s donacijom koštane srži ima tužnu pozadinu, doniranju je pristupila 2017. godine, nakon čega se našla u hrvatskom registru dobrovoljnih davatelja krvotvornih matičnih stanica, a sve zbog djevojčice iz Orebića čija je majka tražila potencijalnog donora. Nažalost, djevojčici se donor nikad nije pronašao, priča je završila na najgori mogući način, a Lenka je zaboravila da je uopće ušla u registar. Onda je uslijedio poziv iz zagrebačke bolnice Rebro, kojem se nije nadala.
Također 37-godišnja Jelena Šeparović rođena je Blajka, majka troje djece, koja radi u vrtiću kao odgojiteljica.
Njezina priča o doniranju matičnih stanica počela je prije više od 20 godina, kad je Zaklada “Ana Rukavina” prikupljala uzorke na otoku. Jelena je tad bila srednjoškolka, svi su davali krv, prisjeća se, pa je dala i ona, ne znajući što to uopće znači. Točno nakon 13 godina i Jelena je dobila fatalni poziv s Rebra, doktorica joj je objasnila da se njezin uzorak poklapa s uzorkom bolesne žene iz Barcelone, pitala je bi li donirala svoje matične stanice kako bi joj spasila život.
Postupak traje pet sati
”Imala sam tad 28 godina, to pitanje me zaskočilo, zanijemila sam, ja sam i zaboravila da sam ušla u registar potencijalnih donora. Niti u jednom trenutku nisam očekivala taj poziv, trebalo mi je vremena dok sam se snašla. Moja je obitelj reagirala s puno više opreza nego ja, muž mi je govorio da promislimo, imala sam već troje djece, najmlađi sin je bio jednogodišnja beba. Međutim, svoju sam odluku donijela onaj trenutak kad sam dobila poziv. Kad dobiješ takav poziv nema puno razmišljanja, možda ću zvučati ružno, ali zapravo nemaš pravo odabira, nekome je u pitanju život. Odustati nije bila opcija”, prisjetila se Jelena.
Gotovo jednako reagirala je i Lenka, takav poziv, kaže, ni u snu nije očekivala.
”Ušla sam u registar i potpuno zaboravila, kad sam 2019. dobila poziv bila sam u šoku, najblaže rečeno. Zamolila sam doktoricu da mi opiše cijeli postupak, a onda sam razgovarala s mužem i obitelji, kako ćemo s djecom, kako ćemo s poslom. Najveću mi je podršku dala sestra Marija, pitala me zašto sam uopće dala uzorak, rekla sam joj da spasim djevojčici život. Pitala me u čemu je onda razlika, spasit ćeš život nekome drugome. Tako je i bilo, spasila sam život gospođi Jasenki iz Varaždina”, priča nam Lenka s velikim veseljem, donosi Slobodna Dalmacija.
Ove su dvije hrabre žene, svaka u svoje vrijeme, spakirale kofere i krenule za Zagreb. Tamo su u bolnici obavile, kako kažu, puste pretrage, a onda su tjedan dana primale injekciju dnevno kako bi im organizam proizveo što više matičnih stanica. Od tih su se injekcija osjećale loše, kao da su dobile gripu, složile su se, boljela su ih leđa, kosti, noge, Lenka je imala i temperaturu. Ipak, nisu odustajale. Matične stanice donirale su postupkom koji se naziva leukafereza, a radi se o odvajanju perifernih matičnih stanica iz cirkulacije darivatelja.
Postupak traje pet sati, darivatelj leži na bolničkom krevetu, krv iz jedne ruke otiče u aparat sličan dijalizatoru koji odvaja matične stanice te potom vraća krv nazad u organizam kroz drugu ruku.
Nije posebno bolno, uglas objašnjavaju ove naše dvije heroine, no pet sati u jednom položaju je vječnost, ako se pomakneš, alarm pišti. Nakon uspješnog darivanja stanica i još jednog dana provedenog u bolnici, vratile su se kući svojim obiteljima. Većih posljedica nije bilo, malaksalost i trešnja nogu nekoliko dana, a onda sve po starome. Država ih je nagradila s 15 dana bolovanja i doživotnim besplatnim dopunskim zdravstvenim osiguranjem. Njima desetak dana života, a ženama iz Barcelone i Varaždina cijeli život, osim toga, bio je to najbolji godišnji u životu, smijući se priznaje Lenka, zamislite godišnji nakon što nekome spasite život!
Ponovni poziv s Rebra
Nakon što je neko vrijeme prošlo i jedna i druga su poželjele upoznati osobe koje su spasile. Objašnjavaju nam da su pravila stroga, nakon jednog mjeseca možete nazvati Rebro i pitati samo je li transfer stanica prošao dobro. Tek nakon dvije godine možete ponovno nazvati i izraziti želju za kontaktom pacijenta kojeg ste spasili, a dobit ćete ga isključivo ako to želi i druga strana. Lenka je bila te sreće da je druga strana željela upoznati svoju spasiteljicu.
”Dobila sam Jasenkin broj, nisam znala što bih joj rekla, kako da je nazovem, a baš sam željela. Ona se prva javila, poslala mi je mail, rasula sam se u tisuću komadića. Nazvala sam je i čula njen glas, ona je dobro, zdrava je, trebale smo se vidjeti, ali korona nas je spriječila. Ne sumnjam da ćemo se jednog dana sresti”, priča nam emotivno Lenka.
Jelena nije bila te sreće, zna samo da je žena kojoj je donirala stanice iz Barcelone. Ona nije imala želju stupiti u kontakt s Jelenom, a Španjolska je prilično rigorozna u davanju ikakvih informacija. Jedno je vrijeme stalno mislila o tome, priznaje nam Jelena, no s vremenom je odustala. Život je, međutim, imao druge planove, šest godina nakon presađivanja stanica ženi iz Barcelone, njezina se bolest vratila, a i Jelena se vratila na početak. Uslijedio je još jedan poziv s Rebra.
”Ponovno sam dobila taj poziv, radilo se o istoj osobi, ponovno nisam puno razmišljala, još sam jednom spakirala kofere i krenula za Zagreb. Drugi sam zahvat puno teže podnijela, prvi put sam bila mlađa. Osim toga, zadesila me izvanredna situacija, dok sam ležala u bolnici moj je sin imao gadan prijelom noge te je helikopterom prevezen za KBC Split. Bila sam u situaciji da sam promislila odustati, moje dijete je u bolnici, treba me, a ja nekome koga uopće ne poznajem spašavam život, po drugi put. Imala sam osjećaj da sam mogla trčati do Splita. Prevagnuli su moj muž i mama, rekli su mi da su oni s djetetom, da ima sve što mu treba, rekli su mi da se ne brinem, da odradim svoje i vratim se doma”, prisjetila se Jelena jednog od najizazovnijih trenutaka u životu.
Na pitanje bi li donirala i treći put matične stanice Jelena spremno odgovara da bi, iako se sad već nada da taj poziv ipak neće doći, priznaje uz smijeh. Lenka uzbuđeno odgovara da bi donirala i drugi put, kratko i jasno bez dvojbi. Pitali smo ih odakle im toliko hrabrosti i što ih uopće motivira na dobro djelo bez premca za koje nisu dobile ništa zauzvrat, barem ne u materijalnom smislu.
”Ne d’o Bog da meni nešto slično treba ili nekome koga volim, mojoj djeci. Činiti dobro nema cijenu, nikad ne znaš kad će tebi trebati nečije dobro djelo”, iskrena je Lenka, a Jelena nastavlja: “Nema posebnog razloga, jednostavno je, ako nekome možeš pomoći, tvoja je obaveza da to napraviš. Razlika je život ili smrt, tko je toliko hrabar reći NE na taj poziv?”, pita se Jelena.
Jelenu i Lenku s pravom nazivamo heroinama, no društvo ipak malo tromo reagira na ovakva djela ljudskosti i dobrote. Njima, kažu složno, potvrda ne treba, važno im je da njihove obitelji, pogotovo djeca, nauče koliko je važno činiti dobro u životu. Ipak, gesta zahvalnosti ili barem naznaka da je netko prepoznao tvoj trud je dobrodošla.
Jelenu je tako prijateljica prijavila za nagradu Ponos Hrvatske koja joj je i uručena 2014. godine, a njezino je humano djelo prepoznala i Općina Blato, koja joj je uručila Srebrni grb. Lenka je zasad ostala praznih ruku, ali punoga srca, nadamo se da će Općina Orebić prepoznati koliko se hrabrosti krije u ovoj maloj, krhkoj, ali moćnoj ženi.
Nisu same, više ih je
Neka i ovaj naš tekst bude svojevrsno priznanje heroinama koje su uzele sebi, svojoj djeci i obiteljima kako bi dale nekome koga nikad nisu vidjele. Ove smo heroine imenovali, a kako doznajemo, na otoku ih ima još, ali žele ostati anonimne.
Čuli smo za darivateljicu iz Smokvice, Žrnova i Račišća, naravno da se ponovno radi o ženama koje se češće odlučuju na ovu žrtvu. Ako želite i vi biti dio registra, što čekate?
”Budite u registru, dajte uzorak, ništa ne gubite. Nije bolno, nema posljedica, zapravo je lijepo i plemenito. Doniranje me nije oslabilo, dapače, još smo snažnije i hrabrije”, poručuje Lenka, a Jelena nastavlja: “Nije to kao u filmovima, zapravo je puno lakše. Ne razmišljajte puno, dajte uzorak, ne daj Bože da se nađete na drugoj strani”.