Sjećate li se filma po istinitom događaju ‘Hachiko: Priča o psu‘? Profesor glazbe iz Tokyja dvadesetih godina prošlog stoljeća imao je psa koji ga je svaki dan vjerno čekao na željezničkoj stanici, s koje je putovao na posao. Nijedna ga ograda ni brava nije mogla zadržati kod kuće - japanski akita uvijek je nalazio načina da se vrati na stanicu i ondje dočeka povratak svoga voljenog vlasnika. Primijetili su to i drugi putnici i zaposlenici Shibuye, pa je pas ubrzo postao miljenik željezničke postaje.
IZMIJENJIVALA SU SE LJETA I ZIME
Jednog dana profesor je otišao raditi, ali se nikada nije vratio jer je uslijed fatalnog moždanog udara preminuo. Pas ga je nastavio čekati na stanici, svaki dan se nadajući njegovom dolasku. Iako je brigu o njemu preuzeo profesorov vrtlar, Hachiko se stalno vraćao na stanicu, odbijajući prihvatiti da se profesor neće vratiti.
Izmijenjivala su se godišnja doba i prošle su godine, ali Hachiko nije odustajao. Kad bi vlak ušao u stanicu, uspravio bi se i među užurbanim putnicima pažljivo tražio svog gospodara.
Svaki dan, devet godina, devet mjeseci i 15 dana, a profesor se nikada nije vratio. Hachiko je uginuo čekajući svoga vlasnika, a na japanskoj željezničkoj stanici Shibuya i danas stoji njegova brončana statua, koja podsjeća na neraskidivu ljubav i prijateljstvo čovjeka i psa, koji nije slučajno nazvan ‘najboljim čovjekovim prijateljem‘.
NESALOMLJIVA ODANOST
Zadnjih nekoliko mjeseci i Gruđani su dobili svoga ‘Hachika‘. Najmanje tri mjeseca - neki kažu i pet - čupavi žućkasti pas stoji na istom mjestu na Grudi, i tvrdoglavo ga odbija napustiti. Dobroćudan je, tih, voli se pomaziti, ali kad god ga netko poželi udomiti, a takvih je mnogo, ne uspijevaju, kaže nam osnivačica fb grupe Zavazda Konavle Kate Bećir. Ukrcaju ga u auto i odvedu doma, ali se on brzo vrati na isto mjesto na Gornjoj Grudi, gdje se sklupča i nada da će ga doći uzeti onaj tko ga je tu ostavio. Razlozi nisu poznati, kao ni tko mu je vlasnik. Ovih dana će to utvrditi veterinar koji će mu očitati čip.
Prema najnovijim informacijama, pas je lijepo zbrinut, po noći spava u magazinu jednog dobrog čovjeka, pa mu nadolazeća zima neće teško pasti. Nije više mlad, kažu nam Gruđani, vidi se da ima koju godinu. Nahranjen je i ništa mu ne fali. Gruđani su jako zavoljeli svog ‘Hachika‘. Mnoge njegova tuga i vjernost diraju u srce, baš kao što je ona originalnog Hachika dirnula cijeli Japan, toliko da su mu u spomen izradili i postavili brončanu statuu koja i danas - gotovo sto godina kasnije - podsjeća na njegovu nesalomljivu odanost čovjeku.