E, e teško nam je, kafići su zatvoreni, restorani ne rade, ne možemo sjediti po štekatima. Životni je to problem za masu svijeta. A što bi rekli da vas dopadne Lastovo i pet sati morske vožnje Bartulom Kasnićem, kako domaći od milja zovu svoju prugu, Bartola Kašića. Ili vam na njihovom subratu od trajekta na putu 'umre' grijanje, pa se po ledari do Splita smrzavate satima. Lastovo živi svojim ritmom, jedini im je hotel zatvoren, nema mesnicu, dućane s robom, cipelama, tehničkom opremom, baby stvarima, namještajem…
Nema frizera, niti jednu trafiku, nema ni novina, nula je semafora. Nema banku, katastarski ured, javnog bilježnika, ni srednju školu. Ima puno starih momaka, ali i manjak slobodnih djevojaka spremnih za udaju. U korona momentu nema niti jednog otvorenog restorana, konobe, fast fooda, ni dostave hrane za vani. Poslijepodne u dućanu lako može nestati i kruha, samo je jedna pekara, općinska, za cijeli otok. Stoga, vi što plačete nemojte više grintati kako vam je životno teško. Postajete dosadni,piše Slobodna Dalmacija.
- Naslušala sam se u ovih 19 godina koliko mi je Lastovo dom, izjava tipa, ajoj, pa kako možeš živjeti u takvoj izolaciji. Nemam s tim problema, navikneš se na ovakav život, jest možda malo drugačiji, ali takav je, vrlo udoban. Zapravo više od toga, privilegirana sam što živim ovdje, u sigurnosti, i što tu podižemo djecu. Iako nije ovo baš za svakoga. Moraš biti poseban da ovako izoliran otok prihvatiš za svakodnevicu. Puno njih se ne bi navikli – veli nam Lastovka Iva Frlan.
Ima 40 godina, dva sina i kćer koji joj više izgledaju kao sestra i dva brata nego njena rođena djeca. I živi je dokaz kako ne-stresan, mirniji način života ljudima daruje mladolikost. Ima muža Lastovca iz predivne Zaklopatice, kuću pored mora, 50-ak metara zračne linije od mještanske atrakcije, otočića usred uvale, i prije 19 godina tu se iz Dubrovnika doselila zbog ljubavi. Upoznali su se u dubrovačkom studentskom kafiću, ušli u vezu, ona je putem završila fakultet, njemu je falilo još malo do kraja. A kako je na otoku bilo puno posla, muž se vratio kući i rekao joj da za probu dođe kod njega jedno ljeto. Zaposlio je u jedinom otočkom hotelu. I Iva tako dođe.
- I tako defacto od jednog ljeta ostane Iva evo 19 godina. Kada smo se upoznali nisam baš točno ni znala puno o Lastovu. Ali otok mi se odmah jako svidio, došla sam u ljeto kada je tu najljepše, puno života. Nema toliko gužve kao u mom rodnom Dubrovniku, imaš se gdje okupati, a da ti nitko ne sjedi na šugamanu. Lijepo su me i prihvatili, iako su imali ispočetka malo nepovjerenja. I tako nakon dvije godine smo se oženili i osnovali obitelj- veli Iva.
Priznaje kako su prvih nekoliko godina mislili bi li se vratili živjeti u Dubrovnik, i da joj je ispočetka ipak bilo malo teško naviknuti se na otočki ritam. Ali ne zbog toga što na otoku nema shoppinga i beskrajnih mogućnosti buljenja u izloge brojnih dućana. Već poradi osjećaja slobode kojeg ti otok, u trenucima navikavanja na njegov mode lako oduzme. Koliko god bio lijep, otok ipak ograničava granicom škoja i mora, i kao izlaz ti daje trajekt. Ali zato stvara i momente u kojima nevrijeme zaustavi trajekt, pa te otok ščepa svojim kandžama. Ponekad i danima ne pušta.
- Zimi kada je loše vrijeme ti ne znaš hoćeš li isploviti, vratiti se doma. Taj mi je osjećaj nesigurnosti u početku bio zastrašujući pomalo. Ali već nakon drugog djeteta, kada te sustignu iste obveze kakve imaš i na otoku i na kopnu, defacto ti postane svejedno gdje si. Dom ti je tamo gdje ti je obitelj. U Zaklopatici. Lastovo je daleko od kopna, ali ne smeta me to, navikneš se – kaže Iva.
Lastovska su djeca posebna priča, i koliko god netko s kopna mislio da su zakinuta u brojnim stvarima, Iva veli da nisu limitirana. Prije deset godina na Lastovu se otvorila judo škola i sva su djeca i talentirana i ona manje, u nju bila upisana. U gradu bi nenadarene brzo izbacili vani. Nedavno je otvorena i teniska škola, koja je postala otočki hit. Nemaju baleta, kina, kazališta, tečajeva, radionica kao u gradu. Ali im je na raspolaganju nešto što grad nikada neće imati.
- Ovdje se puno više radi, imamo po nekoliko poslova kako bi preživjeli. I u tom radu odmalena odgajamo i djecu, idu s roditeljima, s babama i didama pod masline, idu na more dignuti mrežu… Od malih ih se nogu uči da trebaju raditi. I da im se ništa neće servirati na pladnju. Ne odgaja ih kao u gradu ulica. Po pitanju djece život je ovdje puno kvalitetniji i sigurniji bez obzira što netko misli. Jedino što boli je odlazak u grad zbog polaska u srednju školu. Najstariji sin nam je sada u drugom srednje, jedini iz generacije s otoka je išao u Dubrovnik, poslali smo ga kod bake i đeda. Kćer ima 12 godina, sinčić pet, najmanji je još u vrtiću. Boli puno to kad ti dijete mora krenuti s otoka vani, sam, u drugu sredinu, bez svoga. Ali to je život otoka, to ojačava ljude, uči ih samostalnosti, tako je bilo i mom suprugu – veli Iva.
Iva se na otoku snašla kao riba u vodi, preko zime je kućanica, ljeti je sa suprugom u turističkom biznisu. Pjeva u klapi, ima svoje društvo, ima tu i punih drugih žena koje su se s kopna preselile na Lastovo. Došle su za svojim supruzima, domaćima. Za sve se ima vremena. A ni taj famozni shopping nije problem, kada se već ide u trgovinu na kopno, onda se i pazi da se uzima ono što će duže trajati, piše Slobodna Dalmacija.
- Fali nekih servisera, pa ako se što ozbiljno pokvari, sve se šalje na kopno. I to traje. A što se tiče drugih stvari, on line shopping je najbolja stvar koju je netko izumio. Šetanje shopping centrom je nekome možda gušt, ali mi slobodno vrijeme ispunjavamo na drugačiji način. Ma ne, ne žalim zbog odluke o preseljenju, život ovdje je stvarno predivan. Laganini, druga dimenzija, kvaliteta. I kada sve makneš ostane ono najvažnije, djeca ovdje imaju najsretnije djetinjstvo na svijetu – veli Iva.