TONKA BRAILO
Tonka Brailo učiteljica je razredne nastave u Osnovnoj školi Ivana Gundulića. Radi već 27 godina, a u ranom djetinjstvu razvila je ljubav prema učiteljskom poslu koji je, kaže, uvijek bio izazovan i zahtjevan. Međutim, privrženost djeci, poučavanju i osjećaj koji se dobije od tih malih lica nezamjenjiv je.
- Nakon ovoliko godina zbilja veseli susresti sada odrasle ljude koji se s osmijehom sjećaju naših zajedničkih trenutaka. Ja sam vrlo dinamična osoba, željna novih izazova pa sam sve promjene i reforme u obrazovanju svim srcem prihvaćala i pokušavala iz toga izvući nešto novo i zanimljivo kako bih unaprijedila nastavu. Radim u školi koja je uvijek išla u korak s promjenama i novostima pa smo tako bili e-Škola, ali i eksperimentalna škola u „Školi za život“ – kaže učiteljica Brailo.
Tu je stekla nova znanja i vještine, pa je pozvana u mentorski tim učitelja, a ovu školsku godinu izuzeta je iz nastave kako bi koordinirala jednim od timova u projektu MZO-a: Škola na Trećem - HRT3.
- Prošla je školska godina bila zahtjevna, od štrajka da zatvaranja škola i organiziranja nastave online. Moji učenici od prvoga razreda imaju tablete koje smo redovito i funkcionalno koristili u nastavi što im je olakšalo rad od kuće. Posebno bih istaknula veliku ulogu njihovih roditelja koji su bili podrška u svakom trenutku. Ponosna sam i na učenike i njihove roditelje i na ostvarenu komunikaciju. Učenicima sam zadavala ono što mogu sami odraditi: domaći rad djeci, a ne roditeljima. Pratili smo Školu na Trećem, ali i održavali nastavu preko aplikacija Teams i Zoom. Prema potrebi snimala sam i u Loom aplikaciji kako bih djeci olakšala učenje. Posebno su bili lijepi i emotivni virtualni susreti jer su oni održavali zajedništvo koje nam je zbog pandemije prekinuto. Srećom, kraj smo nastavne godine dočekali u učionicama. Online nastava unaprijedila je digitalne kompetencije učenika, roditelja i učitelja. To bih istaknula kao pozitivno – komentira Brailo, ali napominje kako je rad u učionici nezamjenljiv za ovu učeničku dob učenika.
U tim se uvjetima vidjelo kolika je važnost neposrednog rada u učionici.
- U procesu učenja i poučavanja nužno je omogućiti djeci da do novih znanja dolaze aktivnim učenjem: iskustvom i istraživanjem, a na nama učiteljima je da im to omogućimo. Tako nastava postaje zanimljivija, a učenici motivirani i uče za život. Čestitam učiteljima koji su ove godine nagrađeni, ali i svim svojim kolegama koji predano i vrijedno rade i daju sve od sebe kako bi djeci pružili najbolje – poručuje Tonka Brailo iz gruške škole.
GORDANA ROKOLJ
Još jedna učiteljica razredne nastave među dobitnicama je Gordana Rokolj, koja je školovanje za učiteljicu razredne nastave završila je na Fakultetu prirodoslovno matematičkih znanosti i odgojnih područja u Splitu. Nakon godine volontiranja, učiteljski put započela je prije gotovo 27 godina u Osnovnoj školi Marina Getaldića. U rujnu 1995., prelazi u OŠ Lapad gdje i danas radi kao učitelj savjetnik.
- Moram naglasiti da sam od toga predivne 24 godine provela u maloj žutoj školi, našoj Monti, koja je bila PŠ škole Lapad. Oduvijek sam željela biti učiteljica i da se ponovo rodim, sigurna sam da bih izabrala isto. Smatram da je to najljepši, najkreativniji, najizazovniji, ali i jako odgovoran posao. Obožavam ga! – entuzijastično govori Gordana Rokolj, i dodaje: „Nagrada mi puno znači. Jako sam ponosna na nju. Prijavila sam se na poticaj i nagovor mojih prijateljica i kolegica. I evo, dobila sam je!“.
Učitelji, ne samo u krizi, rade i ono što ne shvaćamo kao njihovu primarnu zadaću – podučavanje. Tu je i odgojna komponenta, a u ovim novonastalim uvjetima mnogo toga izlazi iz uobičajenih okvira posla.
- Prošla školska godina je bila izazovna i smatram da bismo je teško priveli kraju bez velike suradnje i podrške između učitelja, roditelja i učenika. Ta suradnja je i inače jako važna, a posebno u ovakvoj situaciji. Roditelje svojih učenika uvijek smatram suradnicima jer mi moramo zajednički raditi da “našoj” djeci bude što bolje. U školskoj godini 2019./2020. sam bila učiteljica prvašićima. Njima je polazak u školu sam po sebi izazovan, a u ovakvim okolnostima pogotovo. Malo su krenuli u školu, pa su malo išli cirkularno, pa on line, pa opet u školu, ali s distancom… Sve to ih je jako zbunjivalo. No unatoč svemu, ta djeca su se odlično snašla, naravno uz pomoć roditelja i učitelja. Smatram da je bilo jako dobro što smo ipak nastavnu godinu završili u školi. To ih je koliko toliko vratilo u ritam škole. A kako su shvatili distancu? Jedan moj učenik je u učionici rekao da se ne smije nikome približavati, a na odmoru je stalno bio blizu nekoga od djece. Nakon nekoliko upozorenja kad sam ga pitala što mi je rekao o približavanju, on kaže: „Pa to je u školi, sada se igram!” – prepričava Rokolj.
Učitelji su, kaže, izvrsno odradili svoj posao.
- Gotovo preko noći prešli su u skroz novi model nastave za koji ih nikada nitko nije pripremao. Solidarizirali smo se, puno učili, puno pomagali jedni drugima i zahvaljujući učiteljskom entuzijazmu uspjeli smo odraditi veliki i vrijedan posao – kaže učiteljica Rokolj, a govoreći o potrebama učenika, one su uvijek iste: „Ljubav, toplina i osjećaj sigurnosti. I naravno, da im dozvolimo slobodu da budu svoji i podržimo ih u onome u čemu su najbolji“.
NIKOLINA BUBICA
Nikolina Bubica profesorica je Matematike i Informatike u Osnovnoj školi Mokošica. Ovo joj je druga nagrada Ministarstva. Diplomirala je na splitskom PMF-u, trenutačno je na doktoratu, koautorica je nekoliko udžbenika, radnih bilježnica te metodičkih priručnika. Sudjelovala je u istraživačkim projektima vezanim u obrazovanje, predavač je na državnim, regionalnim te županijskim stručnim skupovima, godinama niže uspjehe s učenicima na natjecanjima znanja, sudjeluje u organizaciji natjecanja iz Informatike, radila je u stručnoj radnoj skupini, a to je tek dio aktivnosti zbog kojih je nagrađena.
- Prošla školska godina stvarno je bila izazovna za sve sudionike sustava obrazovanja. Odmah nakon štrajka krenulo se u nadoknadu izgubljenih nastavnih dana i upravo kad smo se nekako uskladili s početno planiranim školskim aktivnostima, počela je pandemija koronavirusa COVID-19. U nekoliko dana sve naše nastavne aktivnosti prešle su u online oblik. Iako je na početku bilo poteškoća, osobito tehničke prirode, zbog opterećenja sustava, osobno sam jako ponosna na svoje kolege koji su, shvativši ozbiljnost situacije, objeručke prihvatili sve prednosti i nedostatke digitalne tehnologije kako bi što bolje planirali svoje nastavne aktivnosti, ali i pomogli učenicima u novom okružju učenja. Iskreno, mislim da nitko nije očekivao da će to trajati do kraja nastavne godine – komentira prof. Bubica.
Je li bilo nerazumijevanja? - Mislim da su se svi barem u jednom trenutku našli u situaciji da nešto ne radi, da poruke ne stižu, da učenici ne pronalaze svoje nastavne sadržaje, da online kviz ne funkcionira, i slično. Mislim da ni učiteljima, ni učenicima, a ni roditeljima nije bilo lako. Učitelji su na svakakve moguće načine pokušavali poslati svoje nastavne sadržaje, često čak i noću jer u drugom terminu sustav nije dobro funkcionirao. Učenicima jer se odjednom očekivalo od njih da su iznimno odgovorni, samostalni i organizirani, te roditeljima koji su u jednom trenutku morali u kućnom ambijentu kreirati ugođaj škole, a to je vjerojatno često bila nemoguća misija. Svi smo mi u jednom trenutku od svog doma napravili i školu i vrtić i posao i prostor za obitelj i opuštanje – kaže Nikolina Bubica.
Nema učitelja i učenika koji nema neku zabavnu anegdotu iz tog perioda, kaže, a poruke, pitanja i domaći radovi stizali su u svako doba.
- Sad smo ponovo u školi i nadam se da će nam epidemiološka situacija što dulje to dozvoliti. Razgovaram s učenicima o protekloj online nastavi i svi imaju isti zaključak, bilo nam je preteško, nedostajalo nam uživo objašnjavanje, razgovor u učionici, razgovor s prijateljima. I onda čujete rečenicu koja je prije bila prava rijetkost: Želimo ići u školu! Online nastava daleko je od idealne, ali je u tim uvjetima bila neophodna. Super je što smo se uspjeli tako brzo prilagoditi, no osobno smatram da bi bilo još bolje da se tada nije ocjenjivalo već da je vrednovanje ostalo samo u formativnom obliku – smatra Bubica.
Kaže kako se već neko vrijeme osjeća da znanje nije neka cijenjena vrijednost u društvu, a takav stav odražava se na stil učenja kod učenika koji sve više razmišljaju samo kako doći do te najbolje ocjene. „Voljela bih češće biti u situaciji da učenici žele znati više, da čitaju više od onog što se od njih traži, postavljaju zanimljiva pitanja o temi koja se obrađuje. Potrebe nastavnika? U trenutačnim uvjetima mislim da je nužno bolje definirati što sve uključuje proces poučavanja jer je upravo online nastava otkrila niz novih uvjeta i situacija s kojima se učitelji moraju nositi. Slično je i s učenicima. Škole moraju pružiti nove mogućnosti za učenike, a ne samo biti prostor u kojem prvenstveno usvajamo nova znanja“, kaže nagrađena učiteljica.
LIDIJA DANIČIĆ
Jedina među nagrađenima u Dubrovniku koja radi u srednjoj školi je Lidija Daničić, profesor savjetnik. Nakon studija ekonomije, zaposlila se u Ekonomskoj i trgovačkoj školi u Dubrovniku kao nastavnica ekonomske grupe predmeta, u školi koju je i sama pohađala.
- I tako već 18 godina prenosim znanje novim generacijama budućih ekonomista, komercijalista, poslovnih tajnika… Iako je sve zahtjevnije raditi u nastavi, neizmjerno volim svoj posao i nikad ga ne bih promijenila. Rad s mladima, ma kako izazovan bio, uvijek nadahnjuje – kaže Lidija Daničić.
Priznaje kako je prošla školska godina bila posebna i vrlo izazovna za učenike i za nastavnike.
- Naglo i neočekivano rad u učionici zamijenila je virtualna nastava. Iako smo se i dotad u nastavi koristili digitalnim alatima, to je ipak bila potpuno nova situacija. U virtualnoj nastavi potreban je puno veći angažman nastavnika. Budući da svi učenici nisu imali jednake tehničke uvjete, nastavnici su nastojali biti maksimalno fleksibilni u svakom pogledu. Koristili su razne platforme i društvene mreže i bili su učenicima potpora u radu kad god im je trebalo – i po danu i po noći. U virtualnoj nastavi nestalo je radno vrijeme. Učenici su to prepoznali i odgovorno pristupali obvezama tako da rezultati nisu izostali.
U takvim okolnostima i očekivanja trebaju biti realna. Ipak, naši programi opsegom nisu prilagođeni virtualnoj nastavi. Stoga smo se, prema uputama Ministarstva znanosti i obrazovanja, usmjerili na usvajanje najvažnijih ishoda i prilagodili metode rada predmetu. Poučavati na taj način predstavljalo je pravi izazov – prisjeća se Daničić.
Koje su potrebe nastavnika, a koje učenika u današnjim uvjetima rada, odnosno odrastanja?
- Najteže je motivirati učenike za rad. Okruženi su tehnologijom – mobitelima, igricama… i ne mogu se dugo fokusirati na jednu stvar. Stoga je potrebno što manje predavačkog, a što više suradničkog načina rada uz stalno uvođenje novih metoda. Ipak, najvažnije je „kliknuti“ s razredom, uzajamno se razumjeti i poštivati, onda je sve lakše – iskustvo je Lidije Daničić.