More od mladića učini čovjeka. Ono hrani, odgaja, oblikuje osobu. Kažu nam to dubrovački pomorci, kapetani, neki od njih i profesori u dubrovačkoj Pomorsko-tehničkoj školi, koja bilježi više od 170 godina tradicije. Okupili smo ih kako bi nam dočarali koliko se toga u pomorstvu mijenja(lo), a što je konstanta.
Kapetan Binko Levi, umirovljeni profesor stručnih predmeta u Pomorskoj, najprije je ‘navego na strancima i došo do kapetana duge plovidbe, a onda u školi proveo odličnih 28 godina‘. Nautiku je završio prije 55 godina, zadnjih osam je u mirovini. Na pitanje zašto more, odgovara:
- Sve mi je. Nikad dosta mora. Pa u svakoj dubrovačkoj familiji ima pomoraca.
Na more se otisnuo na parnom brodu, ‘Gruž‘ i ‘Koločep‘ su bili stari brodovi parnjače Atlantske plovidbe, a uglavnom je navegavo na teretnim brodovima. Nakon 18 godina, zamijenio ih je učionicom. Kakav je bio na brodu, takav je bio i u učionici, ‘disciplina je bila izvrsna‘. Pitamo ga koliko se toga promijenilo u skoro tri desetljeća obučavanja budućih pomoraca.
- Bili smo nas četvorica kolega, svi smo prije navegali, bili zapovjednici na brodu, lako smo se uklopili i prenosili znanje. Predavao sam astronomsku navigaciju, tu promjena nije bilo jer je uvijek ista. Ali programi su se mijenjali, došlo je dosta novih predmeta. Prije je sve bilo ukalupljeno u dva stručna predmeta, Nautika i Pomorstvo, danas je to sve podijeljeno – kaže gospar Binko.
Razred ko sijelo
Okupljena ekipa spominje nove predmete poput zaštite mora Marpol. ‘Pitanje je što će za godinu biti, možda neće biti klasični predmeti nego će se moduli odgovarati‘. Stalna je prilagodba međunarodnim standardima i konvencijama.
Promjene u pomorstvu pa tako i u strukovnoj školi, potvrđuje i pomorac Maro Bošnjak, danas profesor stručnih predmeta. Kapetan Levi bio mu je razrednik. Dok ga opisuje riječima ‘smiren i organiziran, držo nas je svojim brodskim pričama, svi bi ga slušali, potpuna tišina, razred ko sijelo‘ ističe kako je i on primijenio sličnu tehniku u učionici i ‘pali odlično‘.
Dubrovački kapetan Jozo Glavić suglasan je kako su promjene stalne a treba ih i brzo usvajati ‘moraš sve znati, a toliko se toga dogodi u dva mjeseca dok si doma jer ova industrija ne spava. Safety management system prati sve konvencije‘.
Brodostrojar Ivo Mojaš dodaje kako je svaki put kad dođe na brod ‘nešto novo u makinji, zadnji put dočeko me novi stroj za crnu vodu pa svladaj tehniku‘. Šestu godinu je na moru na manjem putničkom brodu u gvardiji, doslovno ispod mora, ali ne razmišlja o tome jer ‘volim taj poso, rad oko motora me oduvijek zanima‘.
Sugovornici spominju brevete koje pomorac obnavlja svakih pet godina. Kapetan Glavić predlaže da se pomorcima koji su konstantno na moru i ukorak sa svim promjenama, pojasni samo ono što se kroz proteklih pet godina izmijenilo, a ne ih vraćati uvijek na početke ‘pa da svaki put moram na Hanibalu Luciću na pitanje ‘što je ovo‘ odgovarati vatrogasno crijevo‘.
Ravnatelj Pomorsko-tehničke škole Antonio Lučić ističe kako je zadnjih godina napravljen veliki iskorak u suradnji s Ministarstvom pomorstva te učenici po završetku škole mogu dobiti čak osam temeljnih breveta koji im se priznaju prilikom prvog ukrcaja. ‘Svjedodžbe su valjane u cijelom svijetu, sve međunarodne konvencije se prate, zato dolazi često do promjena u predmetima i nastavi‘.
- Mijenjanjem nastavnih planova i programa, i nastavnici se moraju stalno usavršavati. Zbog strukovnih zanimanja moramo dosta ulagati u opremu koja je jako skupa, primjerice nautičke i brodostrojarske simulatore. Pratimo koliko možemo – kaže Lučić.
Navegavanje nekad i danas, sušta su suprotnost. ‘Lakše je bilo nego njima, mirnije, samo što se ostajalo i po 10 mjeseci, to je stvarno bilo naporno‘ prisjeća se kapetan Binko pa još ističe kako su ture bile dulje, dulje se ostajalo u lukama i po mjesec dana. Jednom je s ‘Gundulićem‘ iz Rusije za Sudan plovio 45 dana.
A kontakt s familijom?
- Nikakav. Slala su se pisma. To je jedino bilo. Kad bi došli u Sudan, čekalo bi vas pismo. Uglavnom su naši brodovi išli Indija, Amerika – kaže pa će iskreno:
- Danas je pomorcima puno stresnije raditi. Prije bi partili iz jedne luke pa za mjesec dana idete u sljedeću, a oni sad svaki dan druga luka. Sad si stalno u kontaktu s kompanijom, prije svakih 15 dana. Imo si telegrafistu ako si htio kontaktirat.
Da je danas sve (pre)brzo i stresno potvrđuje kapetan Jozo Glavić. Danas svaka prostorija ima kompjuter i internet, a prije jedan telefon i faks na cijelom brodu.
- Ko zapovjednik imam do 400 mailova dnevno. To oduzima puno vremena, ali naučiš ih filtrirati, što su obični ‘riporti‘, što treba pročitati, na što odgovoriti. Pa se pitaš kako su brodovi prije navegali kad 15 dana nikoga ne bi zazvo iz kompanije. Danas ako ne prođe 300 mailova, nije poso – kaže Glavić kojemu odvojenost od obitelji s godinama sve teže pada. U kontaktu puno pomaže ekran, to je prednost današnjeg navegavanja.
- Dok si mlađi, lakše pokupiš informacije, ideš u korak s novostima ali još uvijek se mogu dovesti na radnu temperaturu u kratkom roku i odraditi.
Trenutno je zapovjednik na kruzeru ‘Bolette‘, istim onim s kojim je lani prvi prošao ispod Pelješkog mosta. Ušao je ovaj dubrovački kapetan i u povijest prošavši s kruzerom Korintskim kanalom. Spektakularna je to priča koja je obišla cijeli svijet. Grdosiju je doslovno provukao kroz iglene uši.
- Kanal je bio avantura, izazov, iskustvo na kome testiraš sposobnosti. Najuži dio je 24 metra a brod je 22 i pol, pola metra sa svake strane je ostalo.
I dok Glavić prepričava tijek dvogodišnjih priprema za pothvat, kada mu je ‘što god radio Korint bio u glavi‘, profesor Levi s ponosom gleda svog bivšeg učenika. Kao prekaljeni pomorac znao je ovaj profesor prepoznati učenike s morem u krvi, ‘baš kao što su ova tri krasna mladića‘ – pa pokazuje rukom na svoje đake Joza, Mara i Iva.
Glavića koji navegava 21 godinu, kratko na Atlantskoj, od 2002. na kruzerima, pitamo koji mu je sljedeći morski izazov? ‘Da se skine s broda, pođe u mirovinu...‘ kroz smijeh dobacuje ekipa prijedloge.
- Sve je teže, više je odgovornosti, a sve manje zabave. Pod tim mislim raditi ono što voliš. Često pričam sa suprugom da se možda skinem s brodova u narednih godinu, dvije, pet. Ali teško je nać nešto s dovoljnim primanjima, četvero djece treba školovati, osigurati sebi budućnost, mirovinu – kaže Glavić.
Brodostrojaru Mojašu je nagore kad dođe avionska karta i zna da ide. Kad stigne na brod lakše je, ‘radiš i vrijeme prolazi‘. Još nema suprugu i djecu, svjestan je da će tada biti vjerojatno teže, ali mu ‘sto puta prođe kroz glavu dok sjedim na aerodromu što mi to treba, svi vanka, ja na brod‘.
Ipak svi redom zaključuju ‘koliko god je teško, pomorac opet odabere more‘.
- Svakome rečem, pođi navegat, boljeg iskustva čovjek ne može dobit. Vidi svijeta, ali nemoj da ti more bude opcija cijeli život. U deset godina navegavanja možeš mnogo toga riješit u životu – kaže kapetan Binko Levi, a kapetan Glavić se nadovezuje:
- Naučiš disciplinu, posao, to nigdje na kopnu ne možeš jer na brodu su drugačiji uvjeti, nekad ekstremni. Puno je izazovnija okolina koja te jača. Iskustvo te oblikuje. To bi svakome preporučio pa makar da se za dvije, tri godine skine s broda, izgradit ćeš sebe u pozitivnom smislu.
Ima li bolje pozivnice za dubrovačku mladost i to ne samo mladiće jer, sve je više djevojaka u klupama Pomorske škole.
- Imamo i dvije nastavnice u stručnim predmetima koje su navegavale, što prije nije bio slučaj. Svake godine upisujemo sve više cura u nautička zanimanja. U devet godina kako sam ravnatelj nekoliko je cura završilo nautiku, neke su na Pomorskom fakultetu, a neke navegavaju – kaže ravnatelj Lučić i dodaje kako za Pomorsku školu ima i volje i interesa među mladima:
- Imamo dobar imidž u svijetu, tradiciju. Žao nam je jedino kad završe za pomorskog nautičara pa voze taksi. Takav je sad interes, svi idu na brzu zaradu, nove generacije imaju sve manje strpljenja. Onda je prekrasno vidjeti naše bivše učenike koji su uspješni na moru.
U Otrantu srce buba
‘Što je mladiću od 14 bilo u glavi ko će znat‘ kažu nam na pitanje kako su odabrali zvanje pomorca. ‘Možda duga tradicija dubrovačkog pomorstva, ekipa ili činjenica što su svojedobno jedino pomorci nosili leviske i starke...‘ Znaju samo jedno, zbog svog izbora nikad nisu požalili.
Pa će prekaljeni mornari još malo o posadi i nužnosti timskog rada na brodu jer ‘kapetan ne može bez posade i obratno‘. Dok pričaju o posadi doznajemo još i kako ‘sve više flota, ne samo kruz industrije nego i teretnih brodova, uzimaju Azijate radi ekonomičnosti‘.
- Njima učiniti ugovor do 10 mjeseci nije problem, niti jedan Europljanin neće toliko stati na brodu, četiri mjeseca je plafon – kažu dubrovački pomorci.
Kvalitetne zafrkancije na brodu ne nedostaje. Tvrdnju Glavić potkrepljuje primjerom:
- U osiguranju smo imali Nepalce, a na brodu njemački gosti. Uči timunjer Bugarin jednog Nepalca iz securityja koji dočekuje goste da se ‘dobro došli natrag‘ na njemačkom kaže ‘Volkswagen‘. Vraćaju se gosti s kraja a on uljudno svakome poželio Volkswagen.
Pripremiš se, zapišeš ozbiljna pitanja, ali nekako s ovom simpatičnom ekipom sve završi na smijehu. Odvedu te u svom smjeru, baš poput mora. A nigdje mora ko u nas, kažu. Najljepše, najsigurnije i najčišće. ‘Jadran je divan, osim kad šiločina udari ili žešći maestral‘. Prolazeći pored Grada doživjeti pozdrav s Danača, mahanje s kopna i pozdrav crkvenih zvona, njima je neprocjenjivo.
- Kad ploviš Atlantikom pa uđeš u Gibraltar ogromna je razlika, baš osjetiš da ulaziš u naše more, vonja Mediteran. A kad uđeš u Otrant, onda je posebno, srce buba – opisuje Bošnjak.
Budućnosti za pomorstvo ima, svake godine su dva razreda nautičara. I nono Binko će nagovoriti unuka da ide u Pomorsku, ‘none neće dat ali nono se pita‘ kaže kapetan Levi. Vjerovat ćemo. Hrvati su cijenjeni pomorci, duga je tradicija pomorstva kod nas. Svatko će za vijađa sresti, ako ne Dubrovčanina, barem nekoliko Hrvata među posadom. Jedan od njih je tako na Tahitima sreo čak dva puta prijatelja iz školskih klupa, drugi je, zvuči nevjerojatno, u kafiću u jednom selu kraj Rotherdama sreo skupinu Gružana.
- To ti je Gruž – kaže ponosno kapetan Binko. Pa čujemo i kako je profesor uvijek ‘posebno gledo ove iz Gruža‘.
- Zna za jedan, pa bi mi reko ‘kapetane ja sam iz Gruža‘ samo da mu dam dva. A nisam mu do jedan, pa iz Gruža je – priznaje nam kroz smijeh.
Pomorska škola je zahtjevna, tu su sve pametni mladići ali često je pitanje ‘koliko trebam naučit za dva?‘. Dvica ili petica manje je bitno, jer u ovu školu ulaze djeca a izlaze mladići i djevojke spremni za ‘osvajanje‘ svjetskih mora.
