Sinoć je Dubrovčane i još uvijek mnogobrojne turiste zatekao prizor čovjeka u bolničkom krevetu nasred Straduna, ispred crkve Male braće. Izazvao je veliku pozornost i komentare. Neki su mu ljudi prilazili i pitali ga treba li mu pomoć, dok su drugi vadili mobitele i fotografirali neobičan prizor. Čuli su se komentari u smislu ‘je li moguće da ga je tu ostavila neka medicinska služba‘. Nagađalo se je li riječ o stvarnom događaju ili performansu, možda na temu turizma koji je bolest, a Dubrovnik bolesnik, nagađalo se.
Srećom, radilo se o ovom drugom. Događaj je i najavljen, pod nazivom performans i otvorenje izložbe ‘Dubrovniku i Mojoj Majci‘ Damira Šegote.
Damir Šegota vizualni je umjetnik rođen u Rijeci 1960. Diplomirao je kiparstvo u klasi profesora Josipa Diminića na Sveučilištu u Rijeci te je studirao na Accademia diBelle Arti di Venezia kiparski smjer. Bavi se ambijentalnim umjetničkim instalacijama, performansima, hepeningom, ready-made, kiparstvom, grafičkimdizajnom i scenografijom. Osnivač je i suosnivač nekolicine formalnih i neformalnih umjetničkih grupa te autor samostalnih i sudionik grupnih izložbi. Autor je i niza projekata. Ravnatelj je Škole za primijenjenu umjetnost u Rijeci, predsjednik Hrvatskog društva likovnih umjetnika Rijeka te član Upravnog vijeća Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci.
Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Dubrovnik, Florin dom, organiziralo je ovaj događaj, kako su istaknuli, kao još jedan u nizu ‘Šegotinog komuniciranja s nama dok hrabro javno ponire u vlastite introspekcije u kojima kao da želi što suptilnije prikazati koliko bolna može biti bol‘.
- Bez riječi verbalizira bol ležeći u jednostavnom bolničkom krevetu na otvorenom, na jednoj dubrovačkoj ulici - stoji u najavi koju je napisala Mirjana Lenči Pernar.
- Koristeći se prostorom koji postaje prikladni scenski okvir ti dugi sati predstavljaju dugu patnju u boli, u umiranju, u opsadi. Predstavljaju duge mjesece prijetnje, duge mjesece vrebanja zavidnih snajperskih granata. Autor time ne bježi od sebe samog kao što bi mnogi rado učinili u tuzi. U tom ležanju, u toj pozi koju tijelom zauzima kao da je u simbiozi sa samom boli. Tako postaje njena esencija. Tako postaje sama bit žalosti i te svirepe sposobnosti naše duše da nas uvede u stanje čežnje za nekim koga više nema. Autor lakoćom postaje blizak s publikom koristeći ono što je gotovo svakodnevnoprisutno: bolnički krevet, flor, gazu, urnu, bolnu besanu noć. Sve to univerzalno nema nikada neutralnu konotaciju. A uvijek ima onu vrlo intimnu. Moguće da to autoru i nije svjesna namjera, ali time može dotaknuti i potaknuti baš svakoga. One obične. I dobre čudake. I zloće. I zlice. Pa valjda i vrtne patuljke - ističe autorica teksta.
Nazvali smo i umjetnika Damira Šegotu za komentar svog performansa koji je izazvao veliku pažnju.
Ljudi su se šokirali jer su mislili da je netko zaboravio pacijenta nasred Straduna?
- Jasno mi je to, da je bilo različitih reakcija na tu priču - rekao je Šegota. - Ali postoji kompletno objašnjenje iz galerije Flore. - Radi se zapravo o žalovanju za izgubljenim životima u ratovima, kako u Dubrovniku u Domovinskom ratu, tako i u prijašnjim ratovima. Moj dio u krevetu je personifikacija kolektivne boli koja je bila prisutna u vrijeme rata, te pijeteta koji su na žalost stradali.
Ljudi su mu, potvrdio je, prilazili i pitali treba li pomoć.
- Nisam se mogao oglasiti ni na koji način, ali im je moj prijatelj Slaven Tolj koji je bio tu objašnjavao ljudima o čemu se radi. Bilo je jako naporno, pogotovo psihički, ali bio sam spreman na to - istaknuo je umjetnik. - Bio sam svjestan rizika, da ima svakakvih ljudi koji mogu svakako reagirati, ali zato su tu bili policajci koji su pazili da ne bude izgreda. Nije ih bilo - zaključio je.
Večeras je drugi dio događaja u galeriji Flora posvećen autorovoj majci koja je preminula prije godinu dana.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....