Dubrovačkog Božića nema bez kolende, kotonjate, prikala, kupice rakije i - luka. Naravno, ne misli se ovdje na kapulu ni streličarski luk, već jedan sasvim poseban kruh koji krasi blagdansku trpezu od Badnjeg dana do Sveta tri kralja.
Luk se stavljao na trpezu na Badnji dan i ostajao tamo sve do blagdana Sveta tri kralja. Iz luka je virila božićna svijeća urešena lovorikom, maslinom ili ružmarinom, a oko luka mamile zrele crvene jabuke i naranče.
Blagdan u Statutu
O simbolici ovog za Grad specifičnog pekarskog proizvoda i njegovu značenju kroz prošlost od doba Republike naovamo, ispričala nam je viša kustosica Etnografskog muzeja Dubrovačkih muzeja Branka Hajdić:
- Blagdan Božića zauzima važno mjesto u hrvatskoj tradicijskoj kulturi. Prvi spomen Božića u povijesnim se dokumentima navodi u dubrovačkom statutu (Liber statutorum civitatis Ragusii) iz 1272. godine, što je ujedno i najstariji hrvatski zapis o badnjaku, kolendavanju i kolendarskom daru. U prvoj knjizi Statuta govori se o pomorcima koji su kolendavali kneza te mu darivali panj badnjak, za što su dobivali nagradu od dvaju perpera i piće, što se događalo u vrijeme „in uigilia Natalis Domini“, tj. na Badnjak, koji je ujedno bio Stara godina „uigilia anni noui“. Običaj čašćenja pićem i darivanja novčića kolendarima zadržao se do danas - ističe viša kustosica i otkriva kako je darivanje od starina bilo dio običajnih praksi o velikim blagdanima u hrvatskom narodu pa tako i u Dubrovniku i dubrovačkom kraju:
- Čâs je bio dar kojim se činila čast o Božiću i drugim prigodama. Čâsti su se u prvom redu nosile paroku (župniku), meštru (učitelju) i liječniku. O Božiću se sa sela slala lonza, a na tu čâs se moralo odgovoriti božićnim kruhom lȗkom. Lonza je bila veliki komad mesa s leđa od božice, ili kako su je još nazivali boža, svinje utovljene da bude pečenje za božićni ručak, ali i da se svojti i prijateljima po Gradu učini dio. Dubrovački božićni kruh bio je umiješen od bijeloga brašna, od dizanog tijesta u formi luka koji je po sredini imao križ. U otvor u sredini zabola bi se svijeća lojanica okićena lovorom, maslinom i ružmarinom. Ovim zelenim grančicama, do pojave božićnog drvca, ukrašavali su se i domovi po selima dubrovačkog kraja što je ostalo sačuvano pod nazivom korunavanje, gobinjanje i bonbinje - navodi naša sugovornica.
Domaćinova besjeda
Potvrrđuje kako je uz ukrašavanje kuće, tradicijsko obilježje Božića bio i bogato opremljen božićni stol s raznovrsnim delicijama:
- Stari je običaj bio obilato nakuhavati, moralo je biti na trpezi svake vrste jela. Toliko bi se nakuhalo da se sutra dan ne bi ništa više ni kuhalo ni peklo. Lȗk se stavljao na sredinu trpeze na Badnju večer te je ostajao sve do Vodokršća, blagdana Tri kralja. Na kruh bi se obavezno stavila crvena jabuka koju su nazivali božićnica i naranča. Svijeća u lȗku bi se užegla kad na trpezu dođe pečenka jer se preko pečenog napijalo. Domaćin bi užego svijeću želeći ukućanima mir, zdravlje i sreću te da Bog udijeli i onima koji nemaju. Svijeća je gorjela do kraja objeda, nakon čega bi je domaćin utrnuo komadom kruha namočenim u vino govoreći: „U dobri čas, u ime Isusovo! Svaka nam se zla sreća ugasila, a dobra užegla.“ Luk se darivao i čestitarima iz Grada. Običaj je bio da vjerenica šalje u zaručnikovu kuću na dar veliki lȗk da se stavi na trpezu. Kao uspomena na tradiciju darivanja kruhova o blagdanima, u Dubrovniku je bila sačuvana uzrečica „Ni Božića bez lȗkova ni Uskrsa bez tehàrica“ - zaključuje viša kustosica Etnografskog muzeja Dubrovačkih muzeja Branka Hajdić.