Ove godine je zbog neobično toplog vremena uranio i buhač i razveselio svojim cvjetovima obožavatelje, a ima ih. Inače cvate od svibnja do srpnja, a ovog je proljeća uranio.
Buhač je autohtona hrvatska biljka iz porodice glavočika, važna kao izvor prirodnog insekticida piretrina. Raste na jugu Hrvatske, odakle i ime ‘Dalmatinski buhač‘ jer postoje i kavkaski, perzijski, armenski i druge vrste buhača.
Naš hrvatski buhač izgledom podsjeća na ivančicu. Cvijet mu je nešto veći. Ima plavkasto-zeleno lišće, a na jugu Hrvatske koristi se za ispašu stoke i u narodnoj medicini. Njegov cvijet služi kao sirovina za izradu botaničkog insekticida.
Insekticidni derivat iz dalmatinskog buhača je bioučinkovit na oko 75 % poznatih insekata, ali je u vrijeme modernih pripravaka prestala njegova komercijalna eskploatacija. Ipak, sirovina dalmatinskog buhača još se proizvodi u manjim obiteljskim pogonima u svrhu organske i ekološke poljoprivrede.
Prvi pisani trag o dalmatinskom buhaču zabilježen je početkom 19. stoljeća u jednoj pjesmi u kojoj je opjevan kako raste na stjenovitim padinama iznad Omiša, a na jugu Hrvatske, upravo u okolici Dubrovnika, počeo se uzgajati i izvoziti oko 1850. godine, što se onda proširilo obalom i po otocima. Uzgajao se u svrhu spravljanja insekticida, ali se smatra da su se pripravci kao insekticidi koristili puno ranije među primorskim stanovništvom koje je za njegovu učinkovitost znalo davno prije.
Dalmatinski buhač samoniklo raste uglavnom u primorskom području naše srednje i južne obale, na vrlo sunčanim mjestima, pa se u narodu kaže da ‘voli gledati more‘.
U narodnoj medicini poznat je kao učinkovit lijek protiv crijevnih nametnika, a veterina ga je koristila za liječenje rana domaćih životinja.