- Moraš poć, to osjetiš - kratko će sugrađanin Pasko Burđelez o nevidljivoj sponi koja je njega i mnge druge volontere 'povukla' u katastrofalnim potresom razrušenu Banovinu, do Petrinje, Gline, Siska...
Paskovo zanimanje je među najtraženijima jer nema krova kojemu barem dimnjak nije pao.
- Nakrcali smo kamion materijala i krenuli. U Glini smo počeli na kućnom broju 18., a onda su dolazili susjedi 'bi li i meni' i tako smo rješavali krov po krov. Kasnije smo se priključili dubrovačkim vatrogascima koji su opremom skidali dimnjake a mi bi za njima pokrivali rupe i stavljali kupe – kaže ovaj krovopokrivač.
Težište je bilo na lakše oštećenim kućama koje su se osposobljavale za stanovanje. A one razrušene... nestvarni su to prizori. Kao da se u nekoliko sekundi trešnje iznova prevrtio film iz '91. i za sobom ostavio nesagledive posljedice. Stanovnici, prepričava Burđelez, koliko god im teška životna situacija bila, iz zahvalnosti bi ti dali i ono što nemaju. A nemaju, siromašan je to kraj, slabe budućnosti. I baš od nje najviše strahuju. Ne gledaju oni svoju tragediju kao nešto najgore, više brinu hoće li se i kad vratiti život na Banovinu. Naš sugrađanin dodaje kako je nevolji usprkos 'vladala pozitiva' i kod njih i kod ljudi koji su ih prihvatili.
- Ostalo mi je to kako smo došli u jednu kuću i vidjeli ogromnu štetu. Nemamo zašto počinjat pos'o, a u tom trenutku se pojavi pet alpinista iz Zagreba. Svi smo se popeli na krov, obitelj je isto dala ruke, i u tri sata rada uspjeli smo ga potpuno završiti – priča zadovoljno Burđelez i upućuje na člana ekipe Nikšu Fjorovića koji je domaćima ' toliko bio neobičan, onako lagan na krovu k'o leptir ili pauk'.
Od zore do debele noći
Na petrinjskom terenu je već druga skupina od 30-ak vatrogasaca s hrvatskog juga. U onoj prvoj koja se vratila pred četiri dana bio je i Nikša Miletić, zapovjednik Državne vatrogasne interventne postrojbe Dubrovnik.
- Podijelili smo se u ekipe, dobili sektor i počeli skidati srušene dimnjake i sve što može pasti i nekoga ozlijediti. Gdje god smo mogli, sanirali smo da dalje ne prokišnjava. U prosjeku smo dnevno uspjeli obići oko 40 do 50 kuća. Radili bi otkad bi svanulo dok ne bi pala debela noć – kaže dubrovački vatrogasac sa 27 godina staža, s kolegama uvijek tamo gdje je najpotrebnije.
- Profesionalci smo obučeni za to, od poplave u Gunji do požara u hidroelektrani. Radimo svoj poso, mene država plaća za to i na usluzi sam i narodu i državi. Jako se jedim kad kažu da smo heroji. Zato nemojte pisat' o herojstvu. Svaki je čovjek heroj – kaže Miletić pa dodaje:
- Svaka nesreća je strašna ali fokusiraš se na poso. Uvijek saslušaš, daš riječ utjehe i nastojiš zadatak što bolje odradit'. Bude i onih što hvale i onih što viču, ali takva je situacija treba ljude shvatiti, saslušati i pomoći koliko možeš. Tako je na svakoj intervenciji – zaključuje zapovjednik dubrovačkog DVIP-a.
- Kad ljudima pomogneš pa vidiš suzu u oku, znaš da je dobro što si došao – reći će zapovjednik JVP Mljet Nikola Marković, također iz prve ekipe koja je krenula u pomoć stanovnicima Banije. Upozorava kako se unatoč željama 'na tisuće kuća ne može u dva dana odraditi'.
- Sad tim ljudima najviše vrijedi što se pojaviš, nešto im popraviš, popričaš s njima, odmah je bolje kad vide da se vodi računa o njima. Manje-više je tu starije stanovništvo. U šoku su još od mogućih potresa. A starost neće sa svoga praga, ma koliko oštećen bio – kaže Marković i spominje, baš kao i svi sugovornici, skromnost tamošnjih stanovnika:
- Mi dignemo dimnjak i namjestimo dvije kupe a oni bi nas odmah ostavili na ručku. Ali posao zove, ideš dalje. Mislim da se sve uglavnom dobro odradilo.
Dat' ruke
Na krovove, izrazito skliske i kose kakvi su na našem području nepoznanica, trebalo je dodatno paziti, kažu naši sugovornici. O starim i loše građenim kućama svjedočio je i Dubrovčanin, odnedavno sa zagrebačkom adresom Nikša Mihaljević. S iskustvom zagrebačkog potresa, čim je zatreslo Baniju nije dvojio. Samoinicijativno je pošao jer 'nešto te vuče', i u pet dana davao ruke gdje god je trebalo.
- Bio sam po selima oko Gline i Petrinje, ljudima nosio na vrata hranu i potrepštine što sam donio, priskočio bih na iskrcaj kamiona. U jednoj obitelji u Petrinji kojoj je pomoć baš trebala dulje sam se zadržao, trebala je pripomoć i susjedstvu. Raščišćavali smo i crkvu i dom umirovljenika, to je kompletno fasovalo. Izvlačili smo stvari iznutra da barem nešto spase. Gore sam upoznao četiri Dubrovčanina, jedan cijeli dan smo nekom čovjeku postavljali kupe. Ulijetali smo što god je trebalo, svi – priča Nikša koji se uvjerio u ogromnu humanost koja je na razrušenom području itekako potrebna:
- Ljudi su tako dobrodušni, zadovoljni s malim stvarima a većinom sirotinja. Sretni su što ima dobrih ljudi i volontera, ne osjećaju se sami. Prvo ih je pogodio rat, sad i ova strahota, ne smijemo ih zaboravit' – kaže Nikša koji je stigao doma supruzi na rođendan. Umorio se, ali iz glave ne izlazi misao kako će opet put razrušenog kraja.
U Sisačko-moslavačkoj županiji je i Interventni tim dubrovačkog Crvenog križa. Čim su stigli, bacili su se na dostavu potrepština potrebitima. Timove na terenu uz Aljošu Ladašića vodi Ivan Jurić, koordinator spasilačke službe u Crvenom križu.
- Cijeli dan smo na terenu ali koliko god si umoran daješ sveza pomoć tim ljudima. Jer, ne daj Bože da se to nama jednom dogodi, cijenili bi pomoć drugih. To te gura naprijed. Korona je otišla u drugi plan, više nitko o tome ne razmišlja ali pazimo na mjere. Ovdje vidiš da i od gorega ima gore.
I pješice ako treba
Svaki zadatak nosi svoju priču. Radi se bez obzira na vrijeme. Na terenu je devet timova, a svaki obilazi barem šest mjesta, sela, zaselaka..
- Do nekih sela praktički je nemoguće doći. Blato je, veća vozila se ne mogu lako probiti. Ali ide se i pješice, ljudima s hranom. Problem je što nemaš točne lokacije ljudi. Dođeš u neki zaseok, a tamo stoka ide po putu, gazi uokolo, a nema nikoga. Ljudi su negdje pošli, zovemo i ništa – priča Jurić o problemima s terena dok volonter CK Todor Jurjević ukazuje na razmjere štete.
- Jedan čovjek nas je uveo u kuću i pokazao kako mu se sve urušilo. Izvana izgleda kako su samo zidovi malo popucali i da gotovo pa nema štete, a iznutra je kompletno sve puklo – kaže ovaj Korčulanin koji se s timom u petak vraća kući. Odmah dolazi sljedeća smjena jer će ljudima dugo trebati pomoć.
O herojstvu nećemo, obećali smo jednom profesionalcu, iako smo htjeli. Nemoguće je i pobrojati sve one koji su na bilo koji način pomogli. Ipak, ne može se ne spomenuti veliko plemenito srce koje je brojne dovelo na Banovinu. I dovodit će. Jer svjesni su svi, taj kraj će se dugo oporavljati. Ali hoće, dok god je u Hrvatskoj ovolika vojska dobrote.