StoryEditorOCM
DubrovnikRAZGOVOR |

ILIANA STOJANOVIĆ PUNIH DVADESET GODINA RADI U DJEČJEM DOMU MASLINA Djeci i mladima najviše želim da uspiju u životu poštenim i vrijednim radom

Piše Dubravka Marjanović Ladašić
28. travnja 2020. - 17:08
Iliana Stojanović završila je Studij socijalnog rada pri Pravnom fakultetu u Zagrebu i po struci je diplomirana socijalna radnica. Krajem travnja navršilo se punih 20 godina otkad radi u Dječjem domu Maslina.

Nakon završenog fakulteta prvo se zaposlila kao službenica za skrb u PU dubrovačko-neretvanskoj, gdje je radila sa stradalnicima u Domovinskom ratu. I danas je zahvalna svima u policiji, jer joj je to, kao što kaže, bio 'drugi fakultet'.

Danas mi je najveći problem u radu manjak stručnih radnika, posebice odgajatelja za školsku djecu, jer se sada sa svakim djetetom i mladima radi individualno, a imamo i pojedinu djecu s određenim smetnjama


Kako ste došli u Dječji dom Maslina?

Kad sam, nakon skoro četiri godine rada u policiji, prvi put čula za natječaj za socijalnog radnika u Domu putem Radio Dubrovnika, odmah sam se javila, te 25. travnja 2000. počela raditi. Tada sam zajedno sa Silviom Sokal Gojavić bila dio prvog Stručnog timu Doma i sjećam se da smo jako puno radile na suzbijanju nasilja među djecom i nad djecom i mladima zajedno s odgajateljima, medicinskim sestrama i drugim zaposlenicama. Nakon godinu i pol rada kao socijalna radnica, javila sam se na natječaj za ravnateljicu Doma i prvi put sam imenovana na 33. rođendan, odnosno 3. listopada 2001. godine. Sad sam na pola petog mandata.

image
Božo Radić/HANZA MEDIA

 

Nekad su djeca u domovima većinom bila siročad o kojoj nije imao tko brinuti, pa je Dom preuzimao ulogu roditelja i brige za djecu koja nisu imala roditelja. No, zadnjih godina najčešće je riječ o zanemarenoj i zlostavljanoj djeci izdvojenoj iz problematičnih obitelji. Je li se teško boriti s činjenicom da je svijet zapravo postao mjesto u kojem s najslabiji članovi društva izložena ponašanjima zbog kojih djeca ne mogu ostati uz one koji su ih stvorili na ovaj svijet?

Prije 20-tak godina djeca i mladi su bili smješteni više-manje po Zakonu o socijalnoj skrbi, a sada su djeca i mladi smješteni skoro svi po Obiteljskom zakonu. Djeci je najteže kad su odvojeni od obitelji i rijetki su oni koji se brzo prilagode. Ne bih ulazila u detalje, jer ne postoje 'dva jednaka slučaja' i treba djecu osnažiti i pružiti im topline i ljubavi, što i nije baš lako u domskim uvjetima. I za djecu i mlade je obitelj najbolja za njihov razvoj i napredovanje, a u Domu je to ipak otežano i nije lako, jer mi nismo zamjenski roditelji nego profesionalci, koji se trudimo da ih izvedemo na pravi put.
 

S kakvim se problemima u svojoj ustanovi socijalne skrbi susrećete danas u odnosu na vrijeme otprije 20 godina?

Danas mi je najveći problem u radu manjak stručnih radnika, posebice odgajatelja za školsku djecu, jer se sada sa svakim djetetom i mladima radi individualno, a imamo pojedinu djecu s određenim smetnjama, kao i jednog korisnika koji nije za našu ustanovu. Jako je teško kada radi jedan stručni radnik u smjeni, a potrebna su najmanje dva kako bi kvalitetno i zadovoljavajuće pružili potrebito djeci i mladima. Nedostaju nam četiri odgajatelja za školsku djecu, a sad je i zabrana zapošljavanja, ali se nadam da se to neće odužiti i bila bih jako sretna kad bi odobrili zapošljavanje barem još jednoga odgajatelja, što sam i tražila prije početka pandemije.


Kako se nosite s vršnjačkim nasiljem koje je u porastu među djecom u odgojno-obrazovnim ustanovama?

Što se tiče vršnjačkog nasilja, kao i svih drugih oblika nasilja, odmah prijavljujemo PU dubrovačko-neretvanskoj i nadležnom Centru za socijalnu skrb, te stručni radnici Doma pojačano rade po tom pitanju, a ponekad uključujemo i vanjske suradnike, ako za to postoji potreba.


Ostajete li u kontaktu s djecom nakon napunjenih 18, odnosno 21 godinu do koje mogu biti u stambenoj zajednici? Kako se snalaze kad ostanu sami, u 'vanjskom' svijetu? Mislite li da bi im država i dalje trebala biti potpora i na koji način?

Kad izađu iz organiziranog stanovanja ili iz Doma, ostanu u kontaktu s nekim od zaposlenika Doma, a neki i sa mnom. Sretna sam što sam uspjela, uz pomoć gospođe Senke Klarić, direktorice Zaklade Vaša pošta, te dobrih ljudi i donatora, omogućiti mladima da, kad izađu iz sustava, dobiju 6 tisuća eura obročno svaki mjesec tijekom dvije godine, pa im se na neki način olakša samostalni život. Mislim da je važno da završe školu i da se zaposle, a ukoliko žele studirati, imaju potporu u vidu stipendije od države. Imaju i druge raznorazne potpore od lokalnih zajednica, kao i od Zaklade Blaga djela.

image
Božo Radić/HANZA MEDIA


Koliko djece danas broji Dom Maslina, koliko je brojao prije 10 godina i je li se model udomiteljstva koji bi trebao zamijeniti sve dječje domove u Hrvatskoj pokazao uspješnim? Što su mu prednosti, a što mane u odnosu na Dom? Ostajete li u kontaktu s udomljenom i posvojenom djecom?

Prije 20 godina je u Domu bilo 60-tak, a sad je 20-tak djece i mladih i moram napomenuti kako je sada totalno drukčiji način rada nego ranije i po mom mišljenju, sada je i puno zahtjevnije, jer se od brige o zdravlju, odjeći i obući, školskih obveza i učenja, vodi računa i o higijeni korisnika i njihovih prostora, okoliša, a u zadnje vrijeme skoro svakodnevnim 'kulinarskim radionicama' u popodnevnim satima, kao i sportskim aktivnostima u okviru Doma. Prije 10-tak godina se započelo s deinstitucionalizacijom na način da su se djeca udomljavala i neki su se domovi transformirali u Centre za pružanje usluga u zajednici. Problem je bio što su se neki korisnici vraćali iz udomiteljstva ponovo u domove, a problem je bio i što udomitelji nisu bili spremni voditi brigu o teško traumatiziranoj djeci, tako da je u zadnje vrijeme opet povećan pritisak na smještaj u domovima, pa smo mi sada prekapacitirani za školsku djecu. U kontaktu sam s pojedinom posvojenom, kao i udomljenom djecom, najčešće za Božić i Uskrs preko čestitaka ili za rođendane.
 

Koliko je godina najmlađem, a koliko najstarijem djetetu trenutno u Domu?

Trenutno u Domu najmlađe dijete ima 6 godina, a najstarije 19, uz napomenu kako sukladno Izmjenama i dopunama Statuta od 29. siječnja 2020. godine, skrbimo za djecu i mlade od 3 do 21 godine, za razliku od ranije kad smo skrbili za djecu od 0 do 21 godine.
 

U kakvom je stanju zgrada u kojoj je Dom Maslina već niz godina, treba li obnovu i kada se zadnji put obnavljala?

Zgrada Doma je u puno boljem stanju nego kada sam počela, zahvaljujući prvenstveno gospođi Olgi Stoss koja je pomogla preko donatora, obitelji Schacht iz Hamburga, i namjenskim donacijama urediti vanjsko igralište s ogradama, kuhinju i kuhinjski prostor, 2 kupaonice, krov, fasadu i solarno. Isto tako veliko hvala Zakladi Blaga djela, kao i mnogim dobrim ljudima, tvrtkama i donatorima, kao i nekima koji žele ostati anonimni, a koji svakodnevno uplaćuju na račun Doma i zahvaljujući kojima je uvelike poboljšan standard naših korisnika.

image
Božo Radić/HANZA MEDIA

 

Što Vam je najteže, a što najljepše u Vašem poslu?

Najteže mi je u poslu kada se iscrpe sve mogućnosti za pojedino dijete i kada treba ići na opservaciju u odgojni dom, odnosno kad se pored truda svih zajedno totalno neprihvatljivo ponašaju i podaju se raznoraznim ovisnostima. Najljepše mi je kada završe školu i potom se zaposle i pošteno žive i rade i budu dobri ljudi.
 

Što biste poželjeli djeci i sebi na 20. godišnjicu stupanja na ovu odgovornu dužnost?

Djeci i mladima želim da uspiju u životu poštenim i vrijednim radom, zasnuju obitelji i budu dobri supružnici i roditelji, a sebi želim da mi Bog da snage da ostanem koliko je moguće normalna, zdrava i zadovoljna svojim životom.
01. lipanj 2024 12:18