‘Dubrovnik bi mogao biti europska prijestolnica smeća. A jedan samodopadan hadezeovac kaže da on zna što je krš i da nema potrebe trasirati Lučino razdolje‘

Novinar, pisac, karstolog i aktivist, Ivo Lučić, urednik je, autor i koautor nekoliko knjiga o kršu, ratnim stradanjima i ulozi medija u suvremenom društvu. Upravo je, u izdanju Disputa iz Zagreba, objavljena knjiga „Značenja krajolika“, s radovima 19 istraživača krajolika, prostora i okoliša. Dr.sc. Lučić jedan je od autora i urednik knjige.

Dubrovačko područje moglo bi poslužiti kao školski primjer degradacije prostora u protekla dva desetljeća. Dotiče li se knjiga dubrovačkih problema?

Neizravno se manje-više dotiče svih problema, a izravno Saša Poljanec Borić govori o Srđu i nizu okolišnih i prostornih problema koje stvara masovni turizam i nekontrolirano trošenje prostora. Sreća je raditi s takvim stručnim autoritetima, od autorice prvog teksta, Branke Aničić, koja je dobila europsku životnu nagradu za krajobraznu arhitekturu, do autora zaključnog teksta, Stipe Grgasa, koji je sudjelovao na međunarodnim projektima ponovnog promišljanja prirode. Ali, mnogi od njih su se u svojoj karijeri bavili pitanjima juga Hrvatske. Nadam se da će knjiga potaknuti zajedničku bolju suradnju i izgradnju sustava koji za sada ne postoji.

Zaslužni ste za popularizaciju hercegovačke špilje Vjetrenica, a svojedobno ste radi njezine zaštite čak štrajkali građu. Što se sad tamo događa?

Od toga događaja nisam bio u Vjetrenici i, prema informacijama iz javnosti, nemam razloga vjerovati da se u njezinu upravljanju primjenjuju kriteriji koje sam tražio tim svojim činom. To zaključujem po izjavi medijima da im je kod prve velike kiše poplavljena i uništena oprema, što su nazvali ekološkom katastrofom. Glupost. To je normalna prirodna pojava u podzemlju krša, to je 1+1 krške ekologije. Ne znam kako bih to izrazio. Najbolje bi bilo o tome napisati novu u Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja. Nije uspjeh dovesti u Vjetrenicu nekoliko desetaka tisuća posjetitelja. Pored Dubrovnika, jednog od centara turizma na Mediteranu, problem ju je sačuvati.

'Jedan samodopadan hadezeovac kaže da on zna što je krš i da nema potrebe trasirati Lučino razdolje'

Tonći Plazibat/HANZA MEDIA

Krš se uglavnom pejorativno poistovjećuje sa siromaštvom, mjestom od kojega valja bježati. Vi godinama govorite suprotno: krš je naša najveća vrijednost.

Pa sve prirodne vrijednosti krša – morfologija, voda, biljni i životinjski svijet – sve su vrhunske, neke i najistaknutije u svijetu, poput podzemne faune. Sama činjenica da je svih osam hrvatskih nacionalnih parkova na kršu, oba stroga rezervata i tri četvrtine parkova prirode, govori tome u prilog. Također, naš „prirodni“ turizam podjednako počiva na kršu kao jednoj sastavnici i moru kao drugoj. Da je samo more, najveći turizam bi zacijelo bio na pučini odakle se ne vidi ništa drugo.

Međutim, inicijalno je to više plod kolonijalnih poticaja izvana. Niti jedna javna politika u Hrvatskoj ne poznaje pojam krša – osim u negativnom smislu šumarska i poljoprivredna – tako ne samo da nema lex specialisa za krš, nego nemate ni važniji odjel o kršu u Zavodu za zaštitu prirode. Jedino što poznaje krš jest Pravilnik o utvrđivanju zona sanitarne zaštite izvorišta, kojem je politika povadila zube uvodeći neki pojam mikrozoniranja. To je urađeno u vrijeme Bačićeva okolišnog ministarskog mandata i Pankretićeva poljoprivrednog, od kad je budućnim smetlištima u zaleđu Zadra i Dubrovnika omogućeno da se rade gdje hoće. Ta politika samo produbljuje negativnu sliku krša, koju kreiraju resursne industrije, prije svega šumarstvo, koje kaže da je krš bez šume ništa, treba ga pošumiti ili potaracati.

Na Grabovicu je dosad bačeno preko 500 tona smeća. Vi tvrdite da Grabovica spada u drugu, a ne treću zonu sanitarne zaštite izvorišta Ombla.

Grabovica nedvojbeno spada u drugu zonu, to tvrde svi koji znaju: hidrogeolog studije koja je protivno njegovoj tvrdnji stavljena u treću zonu – a to je izgleda vodio ured tadašnjeg i sadašnjeg gradonačelnika – gospar Paviša koji uz dr. Petra Milanovića najviše zna o podzemnim tokovima u sustavu Ombla, Milanovićev elaborat o zonama... Konačno i Studija utjecaja na okoliš Lučina razdolja tvrdi da je Grabovica druga zona i da zato treba što prije napraviti tzv. CGO. To su rekli prije 8-9 godina.

Koja je razlika između druge i treće zone za nas koji se opskrbljujemo s tog izvorišta?

Treća zona je prostor u kojem podzemni tok s mjesta trasiranja do izvora stigne u okviru deset dana ili pri tome ima prividnu brzinu od 1 do 3 centimetara u sekundi. U toj zoni su zabranjeni bilo kakvi veći zahvati, pa čak i prometnice bez kontrolirane odvodnje. U drugoj zoni voda stigne do izvora u okviru 24 sata, ili premaši prividnu brzinu od 3 cm/s. U njoj su čak i poljoprivreda i stočarstvo vrlo kontrolirani, zabranjena je gradnja groblja, itd. Kad se dogodi havarija, teško je u podzemlju ograničiti negativne utjecaja zagađenja, bez obzira koja zona bila. Kad ono krene, mora doći na izvor.

Kad smo kod smetlišta, što mislite, zbog čega županijska vlast ustraje na centru za gospodarenje otpadom Lučino razdolje unatoč upozorenjima o štetnosti za Malostonski zaljev?

Tom projektu nije cilj smanjenje smeća, niti on to može. Oni su uvijek naglašavali njegovu ekonomsku važnost, zaposlenja, ceste, itd. Ustvari, to je klijentelistička mreža kojom se nahranjuju politički dionici. Zato neki ne razumiju smisao toga projekta pa kažu: on je neuspješan. On je uspješan, jer je kroz sinekuru drugorazrednom kadru „transferirao“ desetak milijuna kuna, koji nije ama baš ništa napravio, ali je bio važan čvor u održavanju te klijentelističke mreže.

'Na Primorje padne godišnje toliko kiše da bi se, kad ona ne bi odmah odlazila u podzemlje, ondje stvorilo jezero veličine Vranskog jezera na Cresu. Ali njega nema! To je dovoljan znak'

HANZA MEDIA

Što je sporno u provedenim trasiranjima?

Znate, trasiranje dolazi kasnije, a sve prije govori protiv toga. Morate poći od reljefa. To je najokršeniji dio u županiji, jednako okršen kao Badovinje rupe s kojih su se morali povući. Čim na nekom području nemate stalni vodeni tok ili jezero, to je znak da ne drži vodu i samo budala može u to sumnjati. Već sam rekao da na Primorje padne godišnje toliko kiše da bi se, kad ona ne bi odmah odlazila u podzemlje, ondje stvorilo jezero veličine Vranskog jezera na Cresu. Ali njega nema! To je dovoljan znak. Oni koriste trasiranje da bi to zamutili, a ne za dobro prirode. U Sloveniji su deset godina radili metodologiju utvrđivanja ranjivosti okoliša i definirali koje su zone prikladne za koje upotrebe. Tamo se ne može dogoditi ovakva budalaština.

Županijsko izaslanstvo je nedavno bilo baš u Sloveniji, u obilasku ljubljanskog CGO-a koji je, kažu, na kršu i dobro funkcionira.

Što oni imaju tražiti u Sloveniji? Da se ogrebu o slovenski uspjeh. Neka naprave svoj. Što nisu otišli u Rijeku ili Pulu, da vide kako funkcioniraju naši centri i kakav će biti u Lučinu razdolju, ako se ikad napravi. Trebali su pažljivije slušati kako je Regionalni centar u Ljubljani pokrenut 2015., točno osam godina nakon prve prijave i nakon sedam javnih nabava koje su proveli. Ili kako je taj centar, u vrijeme kad je Ljubljana bila Zelena prijestolnica Europe, pokrenuo pitanje trgovine bez ambalaže. Dubrovnik bi mogao - po smećari iznad svog izvora i po miješanju otpada koji građani odvojeno prikupe - biti europska prijestolnica smeća. Što nisu stavili tzv. CGO u Dubrovnik, kao i Ljubljana, nego ga nose na kraj svoga administrativnog svijeta, gdje se nema tko pobuniti. Nastranu što je laž da je Ljubljana u kršu. Ako bi tražili sličan okoliš u Hrvatskoj, to bi bio Opuzen ili možda čak Sisak. Kakav krš! To samo dokazuje da je falsificiranje njihov trajni modus vladanja. Prije desetak godina Sanaderov dio tima Vinko Mladineo, šef Fonda za okoliš, za koga su mediji pričali da je zamračio milijardu kuna, isto je govorio za Celje.

Osim školjkarstva u Malostonskom zaljevu, što je još ugroženo izgradnjom ovog centra?

Ugrožena je prava slika svijeta. Stvara se falša slika svijeta u kojoj sve što je naopako može biti prikazano kao normalno. Mi još uopće ne znamo što ima u toj crnoj kutiji, a s obzirom na voluminoznost podzemnih prostora, može biti dosta toga. Možemo se poslužiti slikom Vjetrenice, koja je zahvaljujući stogodišnjem entuzijazmu istraživača bljesnula u pojedinim aspektima, ali još nije sintetizirana. Ombla za koju su govorili da nema ugroženih vrsta, za samo tri vikenda istraživanja postala je najbogatiji sustav u Hrvatskoj. Zar mislite da bi drukčije bilo sa sustavom Popovo polje – Budima – Malostonski zaljev, na kojem se nalazi i Lučino razdolje. Ne, jer je to isti sustav. Toliko bogat da se ne može istražiti za pola stoljeća. Uvjeren sam da bi istraživanje toga sustava bitno obogatilo poznavanje krša u svijetu. A, vjerujem da nekim skorojevićima nije lako prihvatiti da nešto iz Hercegovine bude uzor.

Adam Benović je za Lučino razdolje ironično rekao da je bolje odmah deponirati otpad na obali Malostonskog zaljeva.

To je donekle ironično, prst u oko licemjerima kojima je turizam svetinja, a s druge strane brda, gdje nastaje voda za taj turizam, možeš šta hoćeš. Ali ima tu i ozbiljnosti. Naime, što je odlagalište na višoj nadmorskoj visini i dalje od mora, njegov utjecaj je širi, i obrnuto.

Pa, kako naći rješenje za smeće na području koje je čitavo krševito?

Ponajprije treba napraviti kartu ranjivosti okoliša, koja će dati izbor lokacija na kojima je to moguće, i među njima izabrati onu koja odgovara po najviše kriterija. Ove to sigurno nisu. Ove su najlošije. Što se tiče podloge, najviše odgovaraju Župa, Šumet, Orašac i Majkovi. Bilo bi višestruko dobro da smeće bude na više mjesta i u blizini onih koji su ga proizveli, da budu odgovorni za nj. Ovakav mastodont nema smisla.

Zamjerili ste ovdašnjoj akademskoj zajednici pasivno promatranje uništavanja prirode.

Ma, malo mi smučilo kad sam čuo ono omalovažavanje znanosti na Županijskoj skupštini, a na koje nije reagirao nitko. Predsjednik odbora za okoliš i prostor uvjerava nas da ne znamo što je krš. Pa kaže: krš pije vodu. Prije tri godine u Trebinju je bio održan skup u čast osamdesete godišnjice rođenja Petra Milanovića, svjetski značajnog inženjerskog karstologa, koji je usput budi rečeno počeo karijeru u našem gradu na projektu Južni Jadran. Okupili su se najviši svjetski znanstvenici. Znate koji je moto slupa bio? „U kršu očekujte neočekivano“. A jedan samodopadan hadezeovac kaže da on zna što je krš i da nema potrebe trasirati Lučino razdolje.

Sa Sveučilišta u Dubrovniku kažu kako nisu za “aktivistički angažman na razini dnevnopolitičkih rasprava“. Je li komodifikacija znanosti i obrazovanja objašnjenje izostanka javnog angažmana?

Sveučilište u Dubrovniku ubilo je ideju sveučilišta, na našu veliku nesreću. To je složen problem i ne smijem tvrditi da znam što je sve dovelo do toga, ali vrlo veliku ulogu ima oteta ili zarobljena država, koja pod kontrolom drži sve tokove moći i novca i dostavlja ga poslušnima. Nema nikakvog opravdanja da to sveučilišni nastavnici prihvate jer im se jamči sveučilišna autonomija, ali je iz nekog razloga kvalificirana većina to prihvatila. Zamislite koliko bi Dubrovniku značio jedan intelektualni pokretač razvoja. A da ne govorimo o intelektualnim i moralnim obavezama jednog mediteranskog sveučilišta u doba antropocena. Ali, imamo jednu instituciju koja je zadovoljna time da je se nizašto ne pita i imamo monokulturu turizma. Isto ono što su dubrovački političari rekli o kršu – i stalno to rade – rekli su neuki i sto puta prevareni siroti ljudi koji tvrde da je zemlja ravna ploča, da je vakcina izmišljena da nas kontroliraju i da je vrhunac slobode baciti masku. Sve to pred očima našeg mutavog sveučilišta.

Može li se slično reći i za novinarstvo? Novine se sve manje čitaju, a društvene mreže prihvaćaju kao vjerodostojan izvor informacija.

Iz istog razloga kao i znanost, novinarstvo gubi podršku da bude istinsko javno dobro, i prepušteno je klijentelizmu i/ili komercijalizaciji. Kad odeš vani i uđeš ujutro u avion na nekoj relaciji, ispred sebe vidiš desetke glava zagnjurenih u one velike ozbiljne novine. Kojima vjeruju.

Eto, i sami ste postali vijest kad vas je s govornice Županijske skupštine prozvao Teo Andrić i pritom nije zaboravio spomenuti rođačke veze.

Teo nije bio samo moj rođak, on je tokom našeg odrastanja bio moj brat. Što se dogodilo s našim „bratstvom“, moglo bi biti predložak za dramu o hrvatskoj tranziciji.