Na današnji dan, prije točno 52 godine, dubrovački tramvaj je 20. ožujka 1970. godine odvezao svoju posljednju vožnju i zauvijek otišao u povijest. Nakon nepunih šest desetljeća prometovanja i više prometnih nesreća, tramvaj je s Pila točno u podne odvezao posljednju vožnju nakon koje postoji još samo u muzejima te kolektivnoj memoriji Dubrovčana.
Podsjetimo, tramvajski promet je uvedfen 22. prosinca 1910. godine, samo nekoliko mjeseci nakon Zagreba, a prva posljedica bilo je skoro potpuno ukidaju prometovanja kočija koje su od pojave tramvaja vozile samo prema Pločama te neko vrijeme prema Lapadu, gdje su tramvajske tračnice postavljene kasnije. Pet tramvajskih kola i tri zatvorene prikolice nabavljena su 1910. u Grazu, a električni je dio isporučila tvrtka Fr. Križik iz Praga. Tramvaj je imao snagu od samo 75 KS (37,5 KS po osovini), a danas za rubriku “Vjerovali ili ne“ zvuči podatak kako su čelične tramvajske tračnice, u dužini od oko 3,7 km od željezničkog kolodvora na Kantafigu do Pila, postavljene u svega 48 radnih dana!
Iščitavanje članaka iz starih dubrovačkih novina, kako su, zbog najave prometovanja tramvaja, vlasnici kočija i omnibusa bili izuzetno zabrinuti za svoju budućnost: bili su svjesni kako tramvaj može brže, češće, čišće i sigurnije prevoziti putnike nego oni. Inače, Odbor za gradnju električnog tramvaja utemeljen je 1905. godine. Nedaleko tadašnje gruške kazerme (vojarne) izgrađena je tramvajska remiza, koja je nakon posljednje vožnje tramvaja 20. ožuka 1970. godine služila kao automehaničarska radionica za autobuse javnog prijevoznika Libertas, ali je u svibnju 2017. srušena, nakon što je propuštena prilika sačuvati barem upravnu zgradu kao spomenik industrijske baštine.
Neposredni povod ukiudanju tramvaja bila je teška prometna nesreća 7. ožujka 1970. oko 9 sati, kada se kako je prenio tadašnji Dubrovački vjesnik "tramvaj broj 5 što je saobraćao na relaciji Pile - Lapad spustio velikom brzinom Ulicom Maršala Tita na posljednju tramvajsku stanicu gdje je iskočio s tračnica a zatim pojurio 27 metara s jedne na drugu stranu ceste, srušio ogradni zid i survao se sa 4 metra visine u gradski park neposredno kod ulaza kroz zidine u stari dio grada". Tada je život izgubio radnik poduzeća "Auto-Dubrovnik" Hamdija Ovčina (56) a ozlijeđeno je 14 osoba.
Povijest tramvaja govori o još prometnih nezgoda. Do prve je došlo već drugi dan prometovanja, kada je nedaleko remize tramvaj iskočio iz tračnica. Istraga austrougarskih vlasti je utvrdila kako su tračnice u dužini od metar i pol bile zatrpane sovrnjom. Tadašnja Crvena Hrvatska ne spominje djecu kao počinitelje, ali naglašava kako "zakon nalazi odgovornost i kod djece stare samo 10 godina". Opisujući isti događaj, list Dubrovnik ističe sreću u nesreći jer nitko nije ozlijeđen te spekulira je li riječ o namjernom zločinu ili je to rezultat dječje lakomislenosti. Vjerojatno u namjeri da naglasi ozbiljnost incidenta, Prava Crvena Hrvatska nesreću naziva atentatom i naglašava kako je velika sreća što su tramvajska kola “iskočila sa desne strane, prama brdu jer "da su s lijeve strane bila bi se izvršila zlikovačka nakana: strovalila se u Gruško polje te bi bilo užasne nesreće, a u vagonima je bilo mnogo osoba“.
Zabilježen je i incident četiri dana kasnije, 27. prosinca 1910. godine kada je na tračnice postavljena drvena greda,a sreća je i tada pomazila "travanj" kako su građani ubrzo prozvali tramvaj, odnosno Dubrovačku električnu željeznicu. Prava Crvena Hrvatska za incidente kaže da su to javno nasilje za koje se, u slučaju samo jedne ljudske žrtve, može izreći i smrtna kazna.
Premda se sa stoljetne distance može pomisliti kako su, nezadovoljni konkurencijom, počinitelji diverzija bili kočijaši, zaslugom nekog čistača tračnica te vozača Rubinija, ožujka 1911. na Boninovu je izbjegnuta nesreća nakon koje je osumnjičen i uhićen neki Georg Holz iz Mađarske. No, on je nijekao zločin. Sve to kao da je vodilo do prve žrtve u tramvajskoj prometnoj nesreći lipnja 1911. godine, kada je prignječen kondukter dok je spajao tramvajska kola.
Vožnja tramvajem je putnike ispunjavala ponosom jer su bili putnici jedinog tramvaja u Dalmaciji, među rijetkima u Austrougarskom carstvu. Bilježe se i brojni incidenti obijesnih putnika koji su koristili kočnice da zaustave tramvaj i izađu iz njega tamo gdje oni žele, a ne na postaji. Pijani su putnicima na zgražanje javnosti vrijeđali suputnike, biciklisti su se vozili držeći se za tramvajska kola, nerijetko je pri izlasku iz kola dolazilo do ozljeđivanja starijih putnika, a zabilježene su i nesreće zbog iskakanja iz tramvaja u vožnji kao i sudari s preostalim kočijama.