Članovi Zapovjedništva obrane Dubrovnika odali su počast poginulim dubrovačkim braniteljima, ali i zapovjedniku obrane Dubrovnika, generalu Nojku Marinoviću. Među onima koju su odali počast je pukovnik Hrvatske vojske te načelnik Saniteta Zapovjedništva obrane Dubrovnika, dr. Vicko Mihaljević.
- Zapovjedništvo se našlo sa zapovjednicima postrojbi gdje su bili pripadnici policije, Centra za obavješćivanje, zapovjedništva postrojbi Prve i Druge bojne da odamo počast poginulim braniteljima, što bi trebao biti standard za ubuduće: da se nalazimo, posebno generalu Nojku Marinoviću kao našem zapovjedniku koji je stao na čelo nas kad je došao, a došao je u pravo vrijeme, na neki način je podigao samopouzdanje, ohrabrenje, stručnost koja je u tom trenutku itekako bila potrebna te vojno iskustvo da uspijemo obraniti grad, sačuvati ga i da bismo danas bili mi ti koji ćemo tu priču širiti tako da govorimo što se događalo u Dubrovniku 1991. i na koji način se grad sačuvao, kazao je Mihaljević ističući kako su ih je sve obuzeo ponos:
- Osjetili smo potrebu da to napravimo. General Marinović za života nije na pravi način vrednovan i sad, kad ga nema, želimo cijelu priču dignuti na višu razinu. Okupili smo se i rekli smo da moramo preuzeti inicijativu i na neki način se uključiti u ta obilježavanja vis à vis naših branitelja, širenja istine, a posebno apostrofirati zapovjednika koji je bio s nama, dijelio je sudbinu s nama, ostao je s nama i na svu sreću zajedno smo uspjeli obaviti zadaću koja je bila pred nama da obranimo grad. Nije to bilo lako u tim vremenima, bilo je trenutaka kad je bilo bezizlazno, ali ipak na kraju smo donijeli pobjedu, obranili grad koji je bio pod opsadom dugo vremena i na to smo svakako ponosni. Trebamo biti ponosni, u to vrijeme je trebalo biti u gradu s našim sugrađanima koji su također patili zajedno s braniteljima, sinergijom nas i njih uspjeli smo obraniti i spasiti grad, govori Mihaljević.
Naravno, 6. prosinac budi sasvim jedinstvene emocije.
- To su posebni osjećaji, teško je to objasniti. Moja supruga kaže da, kad se počne približavati ovaj dan, nisam ista ona osoba, jednostavno, vraća mi se film svega što je bilo i što će otići zajedno sa mnom kad me jednog dana više ne bude. Teško je opisati, to treba proživjeti, a kako vrijeme ide, sve analizirate i ostaje u vama. Ako ništa drugo, imate ponos da ste nešto napravili, jednu malu kockicu u slaganju Lijepe naše. Svakako da je Dubrovnik tu itekako pridonio jer je nakon 6. prosinca priča išla u smjeru da se zaista Hrvatska treba proglasiti državom i hvala Bogu, to se dogodilo 15. siječnja. Sigurno da je Dubrovnik dao svoj obol, a to znači svi mi koji smo bili u gradu: branitelji i naši građani. Zaista na to trebamo biti ponosni i tu priču pričati. Mi branitelji imamo to u sebi, ono što treba prenositi i mladim generacijama da znaju da ne bismo bili ovdje da netko u jednom trenutku nije morao itekako položiti svoj život i zdravlje da bismo bili ovdje gdje jesmo, zaključuje Mihaljević.