Poznati Dubrovčanin primarijus dr. Antun Car, specijalist interne medicine, kardiolog, odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske zbog aktivnosti i doprinosa tijekom Domovinskog rata. Priznanje mu je dodijelila, uz još 58 hrvatskih branitelja, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Koliko mu ovakvo priznanje znači, dr. Car koji već 40 godina neumorno brine o svojim pacijentima, kaže:
- Mnogi su mi rekli 'pa poslije 25 godina'. Nije važno kada, dobro je da se doprinos prepozna. Zahvalio sam u ime odlikovanih rekavši kako mi to nismo radili zbog odlikovanja ni nekog interesa nego što smo prije svega tako odgojeni, što vjerujemo u Domovinu, u Boga. Ovo je i potvrda kulturološke civilizacijske vrijednosti društva koje je prepoznalo nečiji doprinos i to me posebno raduje. Ganut sam i jako ponosan na taj dragocjeni dar društva jer to je potvrda da nije sve uzaludno. Sve što sam napravio nikad nisam smatrao da je dovoljno dobro. I uvijek sam mislio da jedini koji zaslužuju bilo kakvo priznanje su naši branitelji koji su bili u prvim redovima s oružjem. Ja sam se borio na svoj, drugačiji način.
Najosjetljivije ratno razdoblje proveli ste u Dubrovniku tada kao obiteljski liječnik. Što danas možete reći o tom vremenu?
Ono najvrjednije bilo je jedinstvo, zajedništvo, pomaganje. Bilo je prekrasno u strahovito teškom vremenu. Bio sam isprava ljut na jednog američkog psihologa koji mi je rekao 'imali ste divnu sreću doživjeti iskustvo rata'. Rekao sam 'to nije sreća nego nešto strašno'. Ali ono što smo doživjeli u tom jedinstvu, zajedništvu, u pomaganju jedni drugima nitko nije doživio. Stvarno mi u Dubrovniku toga vremena smo u tome bili blagoslovljeni. S druge strane nismo bili svjesni da istovremeno s tom našom borbom za preživljavanje postoje ljudi koji su taj grad kupovali, pljačkali, krali. Svjedočim i uvijek bih svjedočio o situaciji u kojoj su moji kolege pisali lažne potvrde da bi pojedinci otišli iz ovog Grada za nekih 500 maraka. Znam što je strah, i mene je bilo strah, svih nas je bilo strah ali nismo bježali iz ovog grada.
Niti sam dolazio u situaciju da kao liječnik napišem nekome lažni nalaz. A ti liječnici su danas jako uvaženi, bogati, ali bez imalo grižnje savjesti oni mogu staviti ruku na srce za vrijeme himne, a ne razmišljaju da su de facto u tom trenutku slabili obranu grada. Primjerice, specijalizaciju sam dobio jako teško. Godinama sam radio kao liječnik obiteljske medicine. Specijalizaciju u mojoj bolnici su dobili prije oni koji su pobjegli iz grada nego ja koji sam u njemu ostao cijelo vrijeme. Postoji puno nepravde koja nije iskazana samo prema meni u jednom razdoblju života nego prema brojnim braniteljima. Brojni nemaju svoja prava, nemaju nikakve posebne privilegije. Imam osjećaj da mediji nekad upravo braniteljsku populaciju nastoje prikazati kao neku koja stalno nešto zahtjeva, a ima sve na svijetu. Ali to nije istina.
Vaš ratni put i doprinos u spašavanju ljudi s okupiranih područja ponajprije Dubrovačkog primorja dobio je potvrdu. Gledajući unatrag što biste sa tog svog puta izdvojili?
Ovaj orden sam dobio na poticaj novinara Hine Stipe Puđe i to za spašavanje dvoje vukovarske djece koji su ostali kod djeda u Gromači. Po početku rata organizirao sam uz dr. Vlaha Tomičića prvu ambulantu na terenu za prihvat bolesnih i ranjenih u Orašcu. Tu sam dočekao ekipu studenata koji su došli braniti grad iz Zagreba. To je nešto što se rijetko spominje. Ali je divno saznanje da je bilo studenata koji su napustili svoj studij i došli braniti grad. Među njima jedini od djece tadašnjih političara bio je Ante, sin Hrvoja Kačića. Svi drugi političari smatrajući da će njihova djeca biti posebno ugrožena ukoliko JNA uđe u grad svoju su djecu poštedili i maknuli iz grada. Jedini dakle Ante Kačić i moj kolega Hrvoje Marković koje sam dočekao jedne noći u Orašcu. Kad su JNA i srpske i crnogorske paravojne jedinice osvajali Mokošicu prebačen sam 'majsanom' kako bi pomogao kolegama u pružanju pomoći stanovnicima Mokošice.
Išao sam pomagati i kad je Mokošica bila okupirana, iako sam bio liječnik MUP-a, aktivnog i pričuvnog sastava od studenog 1991., no to na drugoj strani nisu znali inače se ne bi dobro proveo. U okupiranoj Mokošici shvatio sam da moram učiniti sve da vidim što je s ljudima u Dubrovačkom primorju koje je isto bilo pod kontrolom JNA. Napisao sam pismo Sofroniju Jeremiću gdje sam tražio da mi se kao liječniku Dubrovačkog primorja dozvoli da dođem do Slanoga. Na osobni rizik tražio sam od potpukovnika Đurašića u Mokošici da mi se dozvoli doći do Slanog. Dobio sam dozvolu do Orašca a u ostale dijelove primorja mogao sam jedino na svoju odgovornost. Uspio sam doći do spaljenih Majkova. Cijelim putem je bio strašno. Nailazio sam na pretučene ljude slomljenih rebara, ubijenu stoku, zapaljene kuće, silovane žene što se danas rijetko zna. I u Dubrovačkom primorju su silovali žene ali zbog časti pojedinih kuća to se kasnije više nikad nije spominjalo. Ali je toga bilo i to je istina. Podnosio sam malteretiranja i prijetnje strijeljanjem crnogorskih rezervista.
Kako ste uspjeli spasiti malene Vukovarce iz Primorja?
Nakon tog mog putešestvija po Primorju vratio sam se u Mokošicu i gospar Bačić iz Crvenog križa mi je rekao o sudbini dvoje vukovarske djece Batarelo koji su ostali kod svog djeda na Gromači. Budući da sam upravo došao iz tog pravca i znao da su putevi minirani da te svako nekoliko kilometara zaustavlja ili JNA ili paravojne jedinice gdje te pretražuju a nitko te ne štiti, odlučio sam se vratiti idući dan. Sa mnom su išli medicinska sestra Lenči Hakštok i Mirko Prlenda. Djecu smo uspješno doveli do Gruža i predali ih Branki Šeparović na brod 'Slavija'. Kasnije kao član međunarodnog Crvenog križa obilazio sam okupirane teritorije pružao liječničku pomoć i dostavljao hranu i lijekove stanovništvu pod okupacijom. Uspio sam, dok mi JNA nije zabranila dolaske, evakuirati dosta ljudi.
Prolazio sam kroz brojne pozicije okupatora ali nikad po povratku u Dubrovnik nisam govorio što sam vidio. Jedino što sam htio bilo je pomoći ljudima, spasiti koliko mogu njihovih života. Jer znao sam, bio siguran, da u Dubrovniku postoje ljudi koji su mogli informirati JNA što se kod nas događa. Iz straha da ne ugrozim sebe i sve te ljude kojima sam išao pomagati o tome što sam vidio rekao sam tek puno kasnije. Vidio sam tu nevjerojatnu mržnju s druge strane. Nikad nisam nikoga mrzio. Ni danas ne mogu kazati ništa loše o nekom narodu. Mogu reći da su loši pojedinci, sustavi, vlasti. Da mrzim sigurno ne bi živio jer to strahovito troši ljude. Jako sam ljut na povjesničare toga vremena. Imali su sjajan trenutak da pišu istinu ali odgajani u komunističkoj Jugoslaviji nisu željeli prihvatiti činjenicu da je petokraka do jučer antifašistička odjednom postala osvajačka, sve suprotno od onoga čemu su učeni. A isto tako zaboravlja se da su ljudi koji su na ramenu imali ispisano 'za dom spremni' došli, popeli se na Srđ i branili grad. Povjesničari imaju strahovito važan zadatak da napišu istinu ali kao da nisu htjeli to i to me smeta. Nas su napali vojnici sa simbolom crvene petokrake i to je strašno koliko god oduvijek podržavam antifašizam jer to je važna civilizacijska tekovina.
Gdje je dr. Car, primarijus i kardiolog danas? Osim u dubrovačkoj bolnici, zadnjih pet godina ste i na Grudi u Konavlima u tamošnjoj ambulanti.
Uvijek me vodila ideja pomoći ljudima i biti što bliži čovjeku. Zato je i došla ideja rada u Konavlima koja mi je bila jako važna u jednom momentu kada sam doživljavao puno neugodnosti na poslu i kad su ljudi, koji su bili s druge strane granice u ratu, došli meni za šefove. Ta pomoć ljudima, osobno mi je jako puno pomogla. Jedino u što vjerujem i što me držalo svih ovih godina u ustanovi u kojoj nikada nisu priznavali to što sam napravio, bili su pacijenti. Zbog njih sam tu. A druga važna činjenica je što je to moj grad. Nikad ga nisam htio napusti ni u ratu ni u poraću unatoč bezbroj poziva izvana. Želio sam nešto dobro učiniti gradu i to je iskreno. Kako drugačije izdržati ono što sam prolazio na odjelu gdje su mi skoro oduzeli mogućnost edukacije. Specijalizaciju sam dobio na sudu. Ljudi koji su napustili ovu zemlju 1991. i prešli u Crnu Goru kasnije su mi htjeli dignuti moju subspecijalizaciju. Što reći. Zar nije tužno što mi na mom odjelu kardiologije u bolnici nitko nije čestitao na odlikovanju. To zaboli. Većina su mladi ljudi koji očito ne znaju kroz što smo mi ovdje prošli. Problem je što očito nisu dobili kućnu informaciju kroz što je ovaj grad prošao. Imam čvrste stavove, odnos prema pacijentu, prema Dubrovniku i govorim istinu. Sad, to može biti veliki problem.
Iako 40 godina liječnik dio sebe dajete i na drugim poljima. Spomenimo samo mjuzikl 'Dan od amora', vođenje emisija na radiju, televiziji...
Sudjelovao sam u mjuziklu 'Dan od amora'. Zašto, jer sam smatrao da se mi koji smo izgubili 10 godina života u ratu moramo boriti za svaki dan života. Moramo još nešto napraviti za sebe, sebi dati životne radosti. I zato sam se uključio u mjuzikl s pokojnim Vladom Štefančićem, s Lukom Paljetkom i Đelom Jusićem jer je i to jedan građanski Dubrovnik koji je uvijek imao liječnike koji su bili svestrani. Emisije koje sam vodio na TV-u opet su bile pokušaj da Dubrovnik sklada kojeg smo nekad imali zadržimo u memoriji ljudi. Uspio sam sačuvati nekoliko divnih sjećanja ljudi poput Erne Gozze, Bruna Šišića i brojnih drugih koji su ostavili traga na Dubrovnik. Danas je takvih ljudi malo.
Je li vas jedinstvo hrvatskog naroda zbog srebra naših vatrenih podsjetilo na ono davno zaboravljeno iz ratnih godina?
Mi smo se jednostavno pogubili ali mislim da netko to želi. Netko orkestrirano radi na destabilizaciji države prije svega nacionalne države. Međutim mi iz despeta to ne damo. Dokaz je ovo sada prekrasno jedinstvo i zajedništvo tijekom nogometa gdje smo ponovno i nama i svijetu pokazali što znači jedinstvo, nacija, što znači voljeti Domovinu. Kroz Dalićevu riječ 'poniznost' ustvari smo se na neki način posebno povezali i moram reći da su pali u sjenu svi ti naši odlasci, migracije shvatili smo da možemo dobro živjeti doma samo nam to moraju dozvoliti. Kao da smo tek sada proslavili našu hrvatsku državu zahvaljujući vatrenima. Kao da svih ovih 25 godina nismo imali prilike niti potrebe niti su nam dozvolili da to učinimo.
Kakav je odnos prema Domovinskom ratu danas?
Imam osjećaj, uistinu, kao da netko sustavno radi da se Domovinski rat i sve ono što je dobro iz njega izišlo obezvrijedi, zaboravi. Cijelo vrijeme pokušava se nametnuti da su branitelji zahtjevna populacija. To je vrlo jednostavna populacija koja bi trebala imati više prava nego što ih dobija od društva. Na toj dodjeli odlikovanja sam svjedočio majkama poginulih ili ranjenih branitelja koji su dakle nakon 25 godina dobili priznanje. Moja sestra je nazočila toj dodjeli i rekla mi je kako je ustvari nevjerojatno koliko smo raznorodni po odlikovanjima i učešću u ratu a tako isti, skromni, jedinstveni. To je ta poštena, jednostavna Hrvatska koja je branila zemlju.