Zoran Milanović pobijedio je prvenstveno kao pojedinac. U pozdravnom govoru obećao je jednak odnos prema svim građanima i Ustav Republike Hrvatske kao vodilju, donosi Slobodna Dalmacija.
Ponovio je da nikad nije davao nerealna obećanja, pa ni u pozdravnom govoru nije obećao ništa od onoga na što izravno ne može utjecati.
Nepovoljan rezultat predsjedničkih izbora za HDZ ugrožava poziciju Andreja Plenkovića na budućim unutarstranačkim izborima. Raspjevana Kolinda Grabar-Kitarović i poslije izbornog je poraza djelovala kao da je rezultat primila s olakšanjem, a ne razočaranjem. Nema komu nije zahvalila i bila je uvjerljivija nego na ijednom sučeljavanju, a posebno na predizbornim skupovima. Čestitala je i Milanoviću i istaknula da će prijenos vlasti biti civiliziran i u skladu s hrvatskim vrijednostima.
Prvi krug kampanje za izbor predsjednika bio je test i za građane i za kandidate u kojemu je bilo svakakvih, pa i skandaloznih izjava. Sučeljavanja u drugome krugu služila su prvenstveno mobiliziranju neodlučnih birača i onih koji su glasali za druge kandidate. Djelovalo je da Kolinda Grabar-Kitarović ima veću potencijalnu potporu, prvenstveno među Škorinim biračima, ali Škoro je svoje birače pozvao da dopišu uz broj 3 “svoj hrvatski narod” i time listiće učine nevažećima. Zbog toga je u drugome krugu više od 89 tisuća nevažećih listića. Djeluje mnogo, ali nedovoljno za pokretanje nove političke stranke i parlamentarne izbore.
U prvom sučeljavanju Zoran Milanović bio je primjetno nervozan, pravio je grimase i učestalo dirao nos, što je dan poslije pravdao bolešću. Kolinda Grabar-Kitarović nije iskoristila njegovu nesigurnost i ponašanje neprimjereno državnicima, nego se držala unaprijed pripremljenog, mirnog izlaganja s čestim osmijesima, što se njezinim simpatizerima moglo svidjeti, ali ne i privući neodlučne.
Drugo sučeljavanje prošlo je s bolje pripremljenim Milanovićem, koji je pazio i na ponašanje i na sadržaj kojim je prvenstveno kritizirao Vladu i njezine mjere, te protukandidatkinju za nečinjenje i više posrednu nego izravnu povezanost s korupcijskim aferama. Kolinda Grabar-Kitarović držala se taktike kao i za prvo izlaganje i nije imala toliko velikog protivnika u Milanoviću koliko u svojem savjetničkom timu. Već za vrijeme prvog sučeljavanja njezina je savjetnica tražila prekid rasprave “zbog umora predsjednice”, čime ju je javno prokazala slabijom od konkurenta.
Poslije drugog sučeljavanja predsjedničin savjetnik verbalno je napao Zorana Milanovića i time smanjio medijski učinak predsjednice jer su mediji savjetniku, kojemu bi trebao savjetnik za ponašanje, dali prostor i vrijeme. Ujedno je, kao i savjetnica u prvome sučeljavanju, stvorio negativan publicitet predsjednici. Treće sučeljavanje prošlo je izjednačeno s međusobnim prepirkama, pa i uvredama, i njima su mogli biti zadovoljni simpatizeri kandidata, ali to nije moglo pomoći za privlačenje gotovo polovine biračkog tijela koje nije ni izišlo na izbore u prvome krugu. Milanovićev agresivan nastup mogao je privući i Kolakušićeve i Juričanove birače, što je oko 200 tisuća potencijalnih glasova, kao i birače koji su glasali u prvome krugu za kandidate lijeve i liberalne političke opcije, te protestne birače, što je još oko 100 tisuća mogućih glasova.
Zaključak je poslije tri televizijska vrlo gledana i u ostalim medijima dobro popraćena sučeljavanja da programi nisu bili u prvome planu. Na kraju, ni u svijetu ne pobjeđuju programi, nego dojam o kandidatima, sviđanje koje postignu u ciljnoj javnosti.
Što su još, osim rezultatske neizvjesnosti, pokazali netom završeni predsjednički izbori? Prvenstveno da bi i kroz javnu i saborsku raspravu trebalo razmotriti institute izborne šutnje i izravnog biranja predsjednika Republike Hrvatske.
Izborna šutnja izgubila je smisao u vrijeme interaktivnih medija i društvenih mreža. Velika većina internetskih korisnika do sadržaja dolazi posredstvom tražilica i praćenjem korisničkih i medijskih objava koje dijele njihovi virtualni prijatelji, tako da su i na dan izborne šutnje i na sam izborni dan dostupni prilozi iz kampanje i reakcije na njih. Ne samo da su dostupni, nego se nalaze na vrhu rezultata pretraživanja, posebice ako su izazvali veliku pozornost korisnika. Primjerice, u 18 sati 5. siječnja, pred kraj izbornog dana, najčešće korištena tražilica Google je od 14 prijedloga smještenih na početni ekran za pojmove Milanović i Grabar-Kitarović nudila 13 priloga o sučeljavanju i samo jedan o glasanju predsjedničkih kandidata. Premda su to prilozi objavljeni prije izborne šutnje, Google ih i dalje svrstava na vrh zbog velikog zanimanja javnosti za njih. Slična je situacija s tradicionalnim medijima. Plakati su i dalje ostali javno vidljivi, i to što su zalijepljeni prije izborne šutnje praktički ništa ne mijenja.
Prilozi koje su televizijske i radijske postaje i pojedini korisnici postavili na društvene mreže, među kojima je i po količini sadržaja najveća televizija na svijetu YouTube, i dalje stoje i za vrijeme izborne šutnje. Ispada da je izborna šutnja ostala samo za dnevne novine. Čak su i pojedini tiskani mediji, poput lokalnih i besplatnih tjednika, doskočili izbjegavanju izborne šutnje tako što iziđu dan ranije. Što bi se u stvarnosti izgubilo ukidanjem izborne šutnje? Ništa. I dalje bi ostale na snazi odredbe o zabrani prodaje ili kupnje glasova pa bi takvi, ozbiljni prekršaji mogli biti sankcionirani neovisno o tome postoji li izborna šutnja ili ne postoji.
Polupredsjednički sustav zamijenjen je ustavnim promjenama 2000. u verziju parlamentarnog sustava koja je zadržala izravni izbor predsjednika Republike Hrvatske. Premda mnogi teoretičari hrvatski politički sustav nazivaju čistim parlamentarnim sustavom, on bi zaista bio “čist” kad bi se predsjednik birao u parlamentu, dakle u Hrvatskom saboru, predstavničkom tijelu građana i nositelju zakonodavne vlasti. Izravni izbor predsjedniku daje veliki legitimitet, ali ovlasti predsjednika nisu tako velike, niti su u skladu s izravnim izborom. Može li se to dokazati i na primjeru ovih predsjedničkih izbora? Može analizom sadržaja predizbornih programa kandidata i njihovim izjavama u kampanji. Velika većina kandidata nije ni ponudila program koji birači mogu pročitati, analizirati i koji bi bio u skladu s ustavnim ovlastima predsjednika.
Predsjednički izbori kandidatima prvenstveno služe da bi povećali njihovu vidljivost u ciljnim javnostima, što je početni cilj svake kampanje odnosa s javnošću. Što od toga ima Hrvatska? Ništa osim sukoba kad predsjednik Republike i Vlade nisu iz iste stranke ili koalicije. Što od toga imaju građani? Ništa osim troška. Budući da se i Zoran Milanović više puta izjasnio da je osobno za čisti parlamentarni sustav, s biranjem predsjednika u Hrvatskom saboru, prvenstveno zbog njegova iskustva na mjestu predsjednika Vlade i sukoba koje je u to vrijeme imao s predsjednicom Grabar-Kitarović, može se dogoditi da upravo on, izravno izabran, pokrene postupak protiv izravnog biranja predsjednika, donosi Slobodna Dalmacija.
Vezane vijesti
PERO MALDINI Milanovićeva pobjeda posljedica je razočaranja građana predsjednicom koja je u kampanji imala niz neprimjerenih nastupa