Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj, OECD, objavila je kako je u razvijenim ekonomijama svijeta zbog pandemije Covida-19 dosad ugašeno više od 22 milijuna radnih mjesta. Populacija cijele jedne bivše Jugoslavije ostala je bez posla uslijed djelovanja koronavirusa, i to samo u najrazvijenijim svjetskim gospodarstvima.
Bogate nacije suočavaju se s prijetnjom dugotrajnog rasta stope nezaposlenosti, jer masa nekvalificiranih radnika koje je pandemija raselila teško nalazi novo zaposlenje. Šef OECD-ove službe za radna mjesta tvrdi kako se mnogi poslovi izgubljeni tijekom pandemije nikad neće oporaviti. Analitičari ne očekuju da se ukupna zaposlenost u zemljama članicama ove organizacije normalizira sve do trećeg kvartala 2023. godine. U izvještaju se također navodi kako će kriza tržišta rada na mlade vjerojatno utjecati znatno više nego na odraslu radnu populaciju: među najteže pogođenima su mladi u Kanadi, SAD-u, Meksiku i Španjolskoj.
“Ožiljci u smislu zaposlenja i zarade mogli bi se dugo zadržati kod mladih ljudi”, upozorava Stefano Scarpetta, direktor za zapošljavanje, rad i socijalna pitanja u OECD-u. Podsjeća da je trebalo punih 10 godina da se zaposlenost mladih vrati na normalnu razinu nakon globalne financijske krize 2008. Jedinu svijetlu točku u aktualnoj situaciji u OECD-u vide u fenomenu rada na daljinu, te pozivaju poslodavce da budu što fleksibilniji i inkluzivniji u svojim radnim politikama.
Ako već tolika masa ljudi ispašta ekonomske posljedice pandemije u bogatim, koliko ih je tek ugroženo u srednje imućnim ili siromašnim državama? Preciznih podataka baš i nema jer ih očito još nema tko ni evidentirati, no analiza Svjetske banke s konca 2020. iznosila je procjene da će od 88 do 115 milijuna ljudi Covid-19 gurnuti u ekstremno siromaštvo, a ako se pandemija nastavi i kroz 2021. – čemu upravo svjedočimo – bez kruha bi na planetu moglo dodatno ostati više od 150 milijuna ljudi.
Život s manje od dva USA dolara na dan već u 2020. živjelo je oko 10 posto svjetskog stanovništva prema Izvješću o siromaštvu i zajedničkom prosperitetu (Poverty and Shared Prosperity Report). Ta će brojka, zahvajujući covidu, očito do 2022. dosegnuti milijardu duša. Da pandemija nije tako fatalno potresla svijet, stopa ekstremnog siromaštva bila bi manja od 8 posto. Osim ekstremno siromašnih, korona krizu ispaštati će, međutim i oni tek nešto imućniji: četvrtina svjetskog stanovništva živi ispod granice od 3,20 USD dnevno, a više od 40 % svjetskog stanovništva, gotovo 3,3 milijarde ljudi, ima manje od 5,50 dolara.
U sliku sve veće gladi i sirotinjskoga očaja uklapaju se i najnoviji podaci iz Španjolske, gdje su utvrdili da je u prvih šest mjeseci ove godine, u pokušaju da se morskim putem domognu Europe, samo na području Gibraltara i španjolskog teritorijalnog mora smrtno stradalo 2100 migranata iz afričkih država. Organizacija Caminado Fronteras upozorava da je broj utopljenika u tom prostoru pet puta veći nego u istom razdoblju lani i najveći je dosad još od 2007., kad su se počeli bilježiti podaci.
“Ovo je užasna godina“, rekla je aktivistica organizacije Helena Maleno na konferenciji za novinare, izvijestio je AFP. Samo između siječnja i lipnja umrlo je u pokušaju prebacivanja u Europu 2.087 migranata iz 18 zemalja Zapadne Afrike. Jednako toliko ih se utopilo na istom potezu tijekom cijele prošle godine.
Više od 90 posto stradalih (1.922) izgubilo je život u 57 brodoloma na pomorskom putu ka Kanarskim otocima. Najkraća ruta ka Kanarima s marokanske obale iznosi oko 100 kilometara, a prelazak gumenjacima i krhkim plovilima je posebno opasan zbog jakih oceanskih struja.