Ove godine nad dubrovačkim turizmom stoji puno crniji oblak od onog pandemijskog. Oblak koji godinama polako, ali neumoljivo raste. I postaje sve tamniji. William Shakespeare napisao je u Kralju Richardu III.: “Konja! Konja! Dajem kraljevstvo za konja” - nakon što mu je konj ubijen usred bitke, a on ostavljen na nemilost svojih neprijatelja, tako je zavapio Kralj Richard III. A danas čujemo “Konobara! Kuhara! Dajem kraljevstvo za radnika!” Vapaji su to iz gotovo svih grana turizma u našemu gradu. Bilo bi vrlo podcijenjeno reći da je došlo do nedostatka radne snage.
Pa da vidimo kakva nam je perspektiva? U rekordnoj turističkoj godini, 2019-oj, kada su milijuni turista uživali u moru i suncu na Jadranu, uvezli smo oko 5000 sezonskih radnika. Velika većina došla je iz bivših zemalja ex Jugoslavije. Možda je malo čudno, ali većina lanjskih sezonskih radnika došla je iz Nepala. Kad imate grad od 45.000 stanovnika koji ljeti ugošćuje 2 milijuna gostiju, itekako je potrebna pomoć sa strane. Jednostavno, nemamo dovoljan broj ljudi koji mogu pokriti sve naše potrebe u turizmu.
Kraljevstvo za konobara
Uvoz radne snage nije ništa novo. Pogledajmo samo naslove koji nam stižu iz Njemačke. Direktor glavne njemačke državne agencije za zapošljavanje, Detlef Scheele, kaže kako Njemačka godišnje na tržištu rada treba 400 tisuća radnika. Sve su ekonomije sagrađene preko leđa radnika, a jednako tako i velika carstva, od Grka i Rimljana pa sve do Britanaca. Na sreću, mi ne gradimo carstvo, ali smo svejedno u očajničkoj potrazi za radnicima.
Hrvatska je suočena s velikim demografskim problemom koji se produbio s ulaskom u Europsku uniju i nastankom slobodnog tržišta rada pri čemu je puno veći broj radnika otišao iz Hrvatske, dok broj radnika koji dolazi stagnira. “Nemam pojma kako ćemo i gdje naći osoblje za ovo ljeto”, požalio mi se direktor jednog dubrovačkog hotela. “Pandemija je sasvim izmijenila situaciju sa zapošljavanjem.
U ove dvije pandemijske godine mnogi su radnici promijenili svoja zanimanja i počeli raditi sasvim druge stvari, kao vozači taksija ili građevinari,” dodao je. Isti takav razgovor vodio sam s vlasnicima restorana i kafića, putničkih agencija itd. Prošlo ljeto imao sam prilike vidjeti kako su se mnogi poslodavci umjesto zapošljavanja novih ljudi “krpili” s onim što imaju. Nagli početak sezone u lipnju nije ostavio prostora za traženje i zapošljavanje novih radnika.
Danas jedno, sutra drugo
Čuo sam priče o tome kako su računovotkinje radile kao sobarice, kuhari kao konobari, a vozači autobusa kao vodiči. Rupe su se popunjavale s onim što se imalo. Sudeći po tokovima i najavama, možemo biti optimistični po pitanju turističke sezone jer se predviđa da će biti za 20 posto bolja od lanjske, ukoliko ne dođe do drastične promjene. Taj priljev gostiju svakako traži i adekvatan broj radnika.
Međutim, postoji razlika između “krpanja rupa” i visokokvalitetne usluge. Jedan od mojih šefova iz Londona, znao je reći “If you want monkeys, pay peanuts”, ili kako bi u nas bilo “Koliko para, toliko muzike.” Mi ne trebamo ljude samo kao broj, mi trebamo kvalitetno, vrhunski utrenirano osoblje s dobrim znanjem o struci, što znači da će takve ljude biti jako teško naći. “Pa zašto bolje ne plaćaju radnike,” rekao je jedan moj prijatelj.
Trebali bi, naravno da bi trebali, kako bi stvorili korpus i zaštitili dobre radnike, svakako bi ih trebalo nagrađivati. S druge strane, poslodavci se bune da je zakon o zapošljavanju vrlo restriktivan i skup te da su im, što se povećanja plaća tiče, ruke vezane. Nemojmo zaboraviti da su iza njih dvije vrlo siromašne turističke godine. Crni oblaci su nad nama i kako stvari stoje neće tako lako otići.