“Jesi siguran da ne možeš naći tekst koji si napisao?” upitala me prijateljica Amerikanka. Nisam bio siguran sve do trenutka kad sam započeo potragu i shvatio koliko je napisanih kolumni iza mene.
U međuvremenu sam promijenio veliki broj laptopa, a traženu kolumnu napisao sam u vrijeme dok portali još nisu bili toliko popularni. Analogni tekst u digitalnom svijetu. Naime, potraga je bila za tekstom u kojoj sam pisao o preseljenju stranca u Hrvatsku, i o 7 faza koje ih prate. Pretpostavljam da je to primjenjivo za bilo koju državu. Moja se prijateljica trenutno nalazi u fazi 3. - “teško mi je biti ovdje.”
Da, i ona je doseljenica u ove krajeve, iako je to možda pogrešan opis. A što se traženog teksta tiče, taj je definitivno nestao u akciji, tako da ću malo rasfreškat pamćenje s mojih 5 faza preživljavanja preseljenja u Hrvatsku! Faza br. 1 – “Dobrodošli u Disneyland”, ajme kako je sve krasno, ko predigra u seksu. Sve je novo, uzbudljivo i obećavajuće. Trava je zelenija, more plavije, a sunce veće. Osjećaš se poput bebe u novom svijetu dok otkriva zabavne stvari. Naučiš par osnovnih riječi i čini se da si postao lokalac. E, pa nisi! Naoružan rječnikom djeteta i optimizmom superheroja, spreman si pokoriti svijet. Faza br. 2 – “Ništa ti ne smeta” - stvari zbog kojih si doma čupao kosu s glave, sad su samo uspomena. Neljubaznost po butigama – ma to je slučajno. Frustracija oko sređivanja tone papira - na kraju se isplati. Naplate ti duplo više nego lokalcima – ma nema veze, to je dobro za lokalnu ekonomiju.
Ne možeš zamisliti da bi živio negdje drugo. Prve dvije faze (za mene) trajale su par godina. Faza br. 3 – Medeni mjesec je gotov – prva je veća prepreka. Dobivanje vize bilo je poput pokušaja napada na Fort Knox s čačkalicom. Kafkijanski se krećeš (ili uglavnom stojiš) zamršenim putevima hrvatske birokracije, ispunjavaš nestvarno veliki broj formulara (fali papir/fali pečat/tko vam je to rekao?), a intervjua imaš k’o holivudske zvijezde s A liste. Na kraju svega pitaš se pomaže li ti to što si oženjen s Hrvaticom? Ono što je na početku izgledalo egzotično, postalo je živa muka. I to je faza u kojoj stranci pakiraju kufere i vraćaju doma. Odjednom shvatiš da to nije godišnji odmor i da je gotovo sa sunčanjem. Faza s kojom se ja često suočavam je “doma bi sve ovo bilo puno lakše”. Vjerojatno je tako.
Neki dan mi je jedna osoba koja se upravo vratila iz Engleske rekla “ti si sadist što živiš ovdje”. Faza 4 govori – Uzmi ili ostavi! Nostalgija podmuklo vreba pa misliš o marki toilet papira “back home” ili emisijama koje zapravo nikad nisi gledao dok si živio u domovini. Ako preživiš prve tri faze, onda je četvrta faza najteža. Sve je stvar prilagodbe. Od savladavanja jezika do stvaranja novog života, svim preprekama usprkos. Kažem novi život, jer je tad vrijeme da stari ostaviš iza sebe. Pritom ne mislim da treba zaboraviti na njega, daleko od toga, treba se postaviti poput tinejdžera pred kojim je novi život, a on se nalazi u “godinama gnjeva”. Moj bi prvi savjet bio naučite jezik!
Ne samo radi komunikcije, već zbog toga što jezik otvara sva vrata, a osim toga, s tim pokazujete i poštovanje prema novom domu. Faza br. 5 – Iz doma u dom, i na kraju “Bravo, uspjeli ste”. Nakon hrpe nezgoda, kulturoloških zabuna, urnebesnih govornih grešaka koje se u mojoj hrvatskoj obitelji i danas prepričavaju kao najbolji vicevi, počinjete se osjećati poput lokalca. Puni samopouzdanja naručujete hranu, poštujete lokalne običaje ili čak pričate viceve na novom jeziku kojima se ljudi smiju (ili se naježe). Postajete važni prijateljima strancima i svojoj obitelji iz domovine, glumite im vodiča i s ponosom pokazujete svoj novi život.
U svakom slučaju, preseljenje u novu državu je poput sudjelovanja u humorističnoj seriji. Vi ste glavni lik pred kojim su svakodnevne zapetljane i smiješne situacije, kulturološke razlike, a svaki je dan nova epizoda. Zato, prigrlite kaos novog života, uživajte u smijehu i imajte uz sebe aspirin za glavobolju nastalu zbog razlika u kulturi. “Život je poput bombonjere, nikad ne znaš što ćeš dobiti.” – Forrest Gump.