Pala je kiša i pomalo zaboravljam što sam prošao tijekom sušnog ljeta. No, neke grube uspomene još žuljaju.
S obzirom da je netom prošao i meni najmanje drag mjesec u godini, malo je reć’ da sam presretan! Bez spavanja, stalno umoran, užas. Za turizam je temperatura od 30 stupnjeva (i više) fantastična stvar, ali za mene je to kazna. Naravno, stalno sunčano vrijeme ima svojih prednosti naročito kod planiranja godišnjeg odmora i događanja na otvorenom, međutim, kratak je put od predvidljivosti do monotonije. “Raznolikost je začin života,” napisao je poznati pjesnik William Cowper.
Nije ljeto, nego kazna
Prije nekoliko dana razgovarao sam preko Zooma s kolegicom iz St. Petersburga i rekla mi je da je tamo trenutno jako vruće, “oko 25 stupnjeva”. Ne trebam ni govorit da me je preplavio osjećaj ljubomore. Vjerojatno pretpostavljate da nisam veliki obožavatelj žege. Mislim da sam ovaj mjesec supruzi bar sto puta rekao “Ajmo se preseliti na Island!”. U neka sam doba čak počeo gledati dokumentarce o polarnim medvjedima pokušavajući zamisliti da je i kod nas hladno. Imam nekoliko prijatelja koje nazivam “hvatačima sunca”.
Postoje ljudi koji jednostavno mrze zimu i studen, a toliko je mrze da non stop putuju s jednog na drugi kraj svijeta kako bi je izbjegli. “Nisam vidio zimu 40 godina,” rekao mi je jedan od prijatelja. Dok na drugu stranu ostali govore “Ja bi da mogu cijeli život proveo u šorcu i japankama.” Nitko od njih u životu nije vidio snijeg. Tako da je za njih kolovoz u Dubrovniku istinski raj. Predlažem im da odsele u pustinju Gobi. Razumijem da mnogi turisti provode svoj godišnji u Dubrovniku baš u kolovozu, vjerojatno su školski praznici razlog tomu.
Ali ne razumijem one koji nisu vezani za tako nešto i isto dolaze u tom najtoplijem i najgužvovitijem mjesecu, pa k’o da su ludi! Ne radi se samo o nesnosnim vrućinama od kojih se cijeli dan kupate u vlastitom znoju, već su tu i gužve. Samo pričekajte mjesec dana, vjerujte mi, samo čekajte. Rujan će vam podariti sve ono što želite od ljeta, čak i više. Boguhvala, pakao kolovoza bliži se kraju i ostaje jedanaest mjeseci za uživanje. Za ovaj vikend najavljene su kiše i oluje (ovo pišem prije toga), a moja je sreća tolika kao da stiže Božić.
Sreća k'o za Božić
Sjetim se opet. Tri mjeseca! Tri mjeseca nismo vidjeli kišu. Nepotrebno je govoriti kakvu je pustoš sušno razdoblje donijelo poljoprivredi. Od farmi koza, preko vinograda i naravno pola Metkovića i neretvanskih polja, svima je kiša nužno potrebna. Bez obzira na to koliko sam plesova kiše otplesao svako bi jutro osvanulo kristalno plavo nebo.
Kad sam prvi put došao na ovu obalu mislio sam (totalno krivo) da su ljudi ovdje lijeni kad ne mogu bez popodnevnog odmora. Jasno se sjećam kako sam govorio “Pa nije ni čudo što je siromašna zemlja kad lijenčine prespavaju cijelo popodne.” Ajme meni, oprostite, naravno, totalno sam bio u krivu. U prilog tomu je četvrti dan mog boravka ovdje, prije 23 godine, kad sam se bacio na popodnevni spavanac. Lijenost zaista nema nikakve veze s tim. Vrućina iscijedi čovjeka kao što mobitelu iscuri baterija od upaljenog svjetla.
Nakon jutarnjeg posla, čovjek je jednostavno smlavljen. Popodne se poput zombija bacim na krevet, a zatim nastavljam raditi do kasno u noć. Raditi nakon ručka jednako je kao plivati kontra plime. “Spavanje je najbolja meditacija,” rekao je Dalaj Lama. E, pa ja meditiram svako popodne, ko beba! Vrućina u kolovozu u Dubrovniku uvijek će biti ista (ili gora), to se sigurno neće promijeniti, zato ću ja dogodine u ta doba promijeniti lokaciju. Trenutno planiram odmor van Dubrovnika u tom, za mene (pre)vrućem mjesecu. Ne, ne idem na Island, ali sigurno idem u neku hladniju klimu. Duga je to priča koju ću vam ispričati uskoro. Zasad adio i dobro mi ostaj kolovozu, dobro nam došao rujan. Neka kiše počnu!