“Što više upoznajem ljude, više volim svog psa,” izreka je na koju često nailazim i koja se potvrđuje iz dana u dan. I vrapci na grani znaju da je moje “hrvatsko putovanje” u kojem sam dobio tipičnu veliku i bučnu (predivnu) hrvatsku obitelj, dobio i nešto životinja, poglavito pasa. Nije ni tajna da je moja supruga veliki “sakupljač”, tako da je kroz naš stan prošlo i zadržalo se toliko životinja da bi se slobodno mogao oformiti mali zoološki vrt.
Red udomljavanja, red spašavanja, red čuvanja i tako stalno. E, ali nije mi samo žena takva. Cijela joj je familija “puknuta”. U djetinjstvu nisam imao baš puno kontakta s životinjama (osim kukavice u zidnom satu) tako da sam ovdje prošao “brzinski tečaj”. Nije sve išlo glatko na tom putu suživota s životinjama, bilo je i prepreka, a jedna od najgorih mogućih upravo nam se dogodila.
Od svih životinja koje su nam protrčale i utrčale u život, svakako bih izdvojio pse, najbolje čovjekove prijatelje. Svojom beskompromisnom ljubavlju i odanošću donose u naš život neograničenu količinu radosti. Stoga je rastanak s njima vrlo bolan, kao što je i sa svim članovima obitelji koji odlaze. Prije nekoliko dana dogodio se tužan rastanak, najstariji i zapravo naš prvi pas, naša predivna May, otišla je preko duge. Pratili smo njeno stanje, veterinarka nam je rekla da je kraj blizu i nek je pustimo da uživa u svoj onoj hrani koja joj je kao psu bila zabranjena. Njen zadnji obrok bile su kremšnite.
May je ušetala u naš život prije nekih 16,5 godina kad je pronađena kako luta ulicama Grada. S obzirom da je u to vrijeme ženina sestra nabavljala maltezericu, smatrali smo da je ovo odlična prilika da udomi to bijelo klupko ljubavi. Pas je pronađen u ponedjeljak i odmah za subotu dogovoren je njen prijevoz za Zagreb.
Svi smo bili sretni i zadovoljni razvojem situacije. Međutim, nakon dva dana nazvao sam ženinu sestru i rekao “Slušaj, onaj kučak je sad moj, ako hoćeš mogu ti umjesto njega poslati sestru!” Ali nije na tome ostalo, nazvao sam prvu uzgajivačnicu maltezera i kupio psa koji je trebao zamijeniti May. I tada je sve krenulo. Mi smo imali May, ženina sestra je dobila Leni, nećakinja je u međuvremenu dobila čivavicu Nessu.
Kad je otišla na studij u Zagreb pas je, očekivano, otišao s njom. Njena majka, druga ženina sestra ostala je u “gluhoj kući” i udomila svog psa, peruanku Vangu. U jednom od posjeta Zagrebu, žena mi se vratila s malim crnim kučkom (dobio je ime Zag po mjestu porijekla i kasnije narastao ko tovar) kojeg je usput udomila na Trešnjevačkom placu. Nikad neću zaboravit kad mi se po dolasku na aerodrom ukrcala s kučkom u auto i na moje pitanje “čiji je?” rekla “pa naš, bogati”!
Ako ste brojili, onda ste nabrojali pet obiteljskih pasa, svih oblika, veličina i karaktera, ali superfunkcionalnih. I kod njih je kao kod ljudi bilo trzavica, ali i ljubavi. U međuvremenu je i Zag otišao preko duge, ali ga je ubrzo zamijenio sad već svima dobro poznati Toto, a od nedavno tu je i Vilma, jedna od petorke s Žarkovice pronađene u rupi. Osim Vilme, u obitelji je još jedna članica spomenute petorke, Žuži, koja živi u Zagrebu.
Kao i kod djece i kod pasa odgoj je ključna stvar. Inače “nećete niđe ić’, ostat ćete doma”. S obzirom da smo se mi potrudili po tom pitanju, tako smo u mene žena i ja prošli vikend proveli nekoliko predivnih dana na mom omiljenom otoku, Mljetu. Naravno, psi su putovali s nama, jer gdje idemo mi idu i oni.
Moja supruga čak ima majicu s natpisom “Ako moji psi nisu dobrodošli, onda ni ja ne dolazim”. Mogu vam reći da su psi bili više nego dobrodošli, kako na brodu, tako i na zelenom dragulju srca moga, Mljetu. Proveli smo nekoliko prekrasnih dana uživajući u tom raju na zemlji, sa sjećanjem na našu May. Zauvijek će živjeti u našim srcima i mislima!