Hoće li ovo biti treća nesreća? Nisam siguran, može bit’ da je nešto u zraku, ali Zagreb i mobilni telefon, posebno onaj moj, nikako ne idu zajedno. Kad biste mogli odabrati što izgubiti, putovnicu, novčanik ili mobitel, što biste odabrali? Naravno da ne biste htjeli izgubiti ništa od tog, ali vjerujem da bi vam mobitel ipak bio “najvrjednija” stavka. Eto, ja nikako da sačuvam telefon dok boravim u glavnome gradu.
Od tri zadnja posjeta Zagrebu, dvaput sam ga izgubio, i evo ga, prilikom posljednjeg posjeta dogodio se i treći put. Jednom sam ga ostavio u taksiju pa sam fino platio taksistu za prijevoz telefona preko cijeloga grada. Vjerojatno je to bio prvi put da mu se putnik zvao Huawei.
Sljedeći put, tik uoči pandemije i obustave prometa, hvatajući avion za jug, mobitel sam ostavio s krive strane kontrolnog pulta na aerodromu. Sjećam se te panike dok sam po pustoj i mračnoj aerodromskoj zgradi pokušavao uočiti blinkanje mog usamljenog telefona. Prošli tjedan ponovo sam na jedan dan morao u metropolu i da, u pravu ste, opet sam zametnuo mobitel.
I glavu ću izgubit'
U Hrvatsku je stigao novi britanski veleposlanik pa je osoblje ambasade u njegovoj rezidenciji bilo na upoznavanju i sastanku. Dok je veleposlanik držao uvodni govor ugasio sam zvuk na mobitelu. Sjećam se da sam nakon službenog dijela sastanka spustio “gospodina Huawei” na stol (i dalje smanjenog tona) te se u neformalnom razgovoru nastavio družiti s kolegama. Nakon posjeta rezidenciji bilo je vrijeme za brzinski sastanak s prijateljem prije odlaska na aerodrom.
Susret smo dogovorili na Trgu bana Jelačića, konju ispod repa. “Zovi me kad stigneš”, rekao mi je dan prije. Pokazalo se da su to fatalne riječi. Posegnuo sam u džep za mobitelom i jedino što sam napipao bilo je 5 kuna! Počeo sam se prepipavati kao što sam vidio da rade prilikom aerodromskih kontrola, odjeća, džepovi, al’ ništa. Prvo mi je na pamet pao stol u rezidenciji i utišani telefon. Ispraznio sam cijeli ruksak, međutim, osim par zagubljenih maski i paketa Orbit žvaka nisam imao sreće. Je li me sreća na kraju napustila? Hoće li ovo biti treća nesreća?
Tek kad izgubimo nešto važno, nešto što uzimamo zdravo za gotovo, shvatimo koliko nam je vrijedno. Na tren sam se vratio u 80.-e kad smo sretno živjeli bez tog “vanjskog” mozga. Razmišljao sam da s govornice nazovem svoj mobitel, ali sam se suočio s dva problema a) mobitel mi je bio utišan, b) govornice više ne postoje, tj. rijetke su poput desetice za Cavtat. Ili možda, razmišljao sam dalje, da nekog zamolim da mi posudi mobitel pa da nekog nazovem. Tu sam se suočio s problemom c) ne znam napamet ničiji broj telefona (ni ženin!). Kolio brojeva vi znate napamet?
Mozak baj-baj
“Ok, idem naručit taxi i otići ranije na aerodrom pa ću ujutro kupit novi j***** telefon,” šaptao sam sebi u bradu prelazeći glavnim zagrebačkim trgom. “Pa mogu naručit Uber,” dodao sam. “Ufff, ne mogu, pa aplikacija mi je na telefonu!” Ako je istina da je prvi znak ludila razgovaranje sa samim sobom, onda sam ja već bio totalno poludio. Spustio sam se do taxi stajališta i ljubomorno gledao ljude oko sebe kako tipkaju i virkaju u svoj mobitele. Ako ste pristalica teorije zavjere da je cjepivo način da nas Bill Gates čipira i prati, onda sigurno nemate telefon.
Svi koji imaju mobitel imaju i uređaj za praćenje. Uz sve muke jedna od gorih stvari u ovoj situaciji bilo je to što nisam imao ni sat, naravno, što će mi kad ga imam na mobitelu! Za ne falit, kad sam ušao u taksi, vozač je imao tri mobitela zakačena za komandu ploču. Stigao sam na aerodrom depresivan i spreman na dugo čekanje leta. Sjeo sam u kafić i promatrao ljude, jer, što mi je drugo preostalo.
Od 22 ljudi u kafiću samo dvoje nije gledalo u telefon. To dvoje “čudaka” tipkalo je po laptopu. Ja sam bio jedini “analogni” gost. Dok sam išao prema terminalu spazio sam poznatu facu. Jel’ me ovo oči varaju? “Ostavio si nešto kod mene u autu”! rekla je kolegica iz veleposlanstva uz široki osmijeh. Ista ona koja me prevezla od rezidencije do centra. Nisam mogao vjerovati!
Bila je to treća sreća! Nevjerojatna ljubazna kolegica gotovo je došla doma kad je ugledala moj telefon u autu. Vratila se i došla na aerodrom kako bi me pokušala pronaći. Nakon što sam joj milijun puta zahvalio na ljubaznosti i brizi priključili smo se ostalim “digitalnim” gostima u kafiću. Ponovo sam se osjećao kao dio “ekipe”. Moji “analogni” trenuci ostali su iza mene, barem do sljedećeg posjeta Zagrebu.