I tako mi i dalje hodamo. I hodamo. Prođe tako pod našim stopalima dnevno i po 10 milja, odnosno 16ak kilometara u prosjeku. Ponekad se zalaufamo i othodamo više od 20 kilometara u jednom danu jer je jednostavan takav teren, ne možemo baš svugdje prostrijeti šator. Ima to veze i s vremenskim prilikama jer je vrijeme i dalje neuobičajeno lijepo za ovo doba godine i ovaj dio svijeta. Neobično puno sunca i visoke dnevne temperature (po noći je tako studeno da „zeko traži majku“, kako zna reć‘ u mene punica).
Znam da nas uskoro negdje „iza kantuna“ čeka zahlađenje, ali spremni smo i za taj scenarij. Uspjeli smo prijeći cijelu južnu obalu okruga Devon da bismo stigli do najjugozapadnijeg okruga u Engleskoj, Cornwalla. Dosad smo prešli 150 milja, odnosno preko 200 kilometara. Ispred nas je još nekih 800 i nešto kilometara do cilja. Znali smo da se upuštamo u avanturu, ali njene razmjere tek pomalo shvaćamo. Svaki novi dan novi je izazov i nova mogućnost.
Za stanovnike Cornwalla, a donekle i Devona možemo reći da su pomalo boemski opušteni i vrlo slobodni. To se može vidjeti na svakom koraku.“Što će mi Vaša putovnica ili adresa,“ rekla je gospođa u prvom kampu u kojem smo prespavali.“ Ime je sasvim dovoljno,“ dodala je. „Ali, ja Vam onda mogu reći bilo koje ime, Elton John, naprimjer,“ odvratio sam. „Slobodno. Što onda, da pišem Elton John,“ upitala je s osmijehom.
Ovakav obrazac ponašanja, odnosno neopterećenost i sloboda, pratile su nas u svim smještajnim kapacitetima, bilo da se radilo o kampu ili hotelu. Doduše, jedini hotel u kojem smo zasad bili daleko je od onoga što zamišljate. Radi se zapravo o „križancu“ kamp kućice i vagona, malom, preslatko uređenom prostoru s malenim trijemom. Naša „zgrada“ (cca 10 m2) zvala se Lilly. Toplo i uredno mjesto za prespavati, odmoriti se i nešto pojesti.
No, vratimo se ispravama i dokumentima i ostalim „važnim“ stvarima. Osim što me nitko nije pitao za isprave, od nikoga nisam dobio račun nakon što bih platio, recimo smještaj. Zapravo, nigdje ne bih dobio račun. Doduše, par puta su me pitali „E, trebate li račun?“. I tako svuda, od supermarketa pa do puba. I osim toga, nisam nikoga ni vidio da ga uzima. „Kad biste tako radili u našoj zemlji prekršili biste zakon,“ rekla je moja supruga prodavaču u butizi.“O, malo su vam strogi,“ nasmiješio se.
Cornwall ima nešto mistično u svom okruženju. Uvijek sam se tako ovdje osjećao. Keltski korijeni, izoliranost od ostalog dijela zemlje, ta dramatična obala prepuna klisura, vjetrova i zapjenjenog mora, tradicija do koje se i danas drži, njihov Cornish-ki jezik (da, da, imaju i svoj jezik), kojeg doduše govori vrlo mali broj ljudi i to da u ovom kraju vjeruju u vile. Dobro, to s vilama malo pretjerujem, ali činjenica je da su vrlo skloni mitskim stvarima i pojavama.
Navodno je ovdje bio dom kralja Artura i Merlina, a dok budete čitali kolumnu mi ćemo prijeći Merlinovu pećinu i mjesto gdje se nalazi okrugli stol. Ovo je posljednji okrug „prave“ Velike Britanije gdje ljudi s Otoka, žive poput pravih otočana. Naravno, postoji stanovita sličnost s Dalmacijom. Prije svega radi se o dijelu zemlje koji se u velikoj mjeri oslanja na turizam. Gdje god smo bili, kampu, pubu, restoranu sve vrvi turistima. Ima dosta Amerikanaca što baš i nije veliko iznenađenje jer kao što je veliki broj Dalmatinaca emigrirao trbuhom za kruhom u druge zemlje tako je Novi Svijet bio magnet za mnoge stanovnike Cornwalla.
Samo ih pola milijuna živi u Cornwallu, dok ih je 2 milijuna u SADu, a milijun u Australiji. Zvuči poznato? Ovi su ljudi vrlo ponosni. I čvrsti. Većina ih radi na zemlji, u šumama ili se bave ribanjem. U ovoj županiji ne postoji ni milja autoceste. Niti jedan klub koji je približno nekoj nogometnoj ligi. Županija u kojoj se tradicionalno glasa za Liberale. I županija koja ima svoju stranku koja se bori za nezavisnost. Imaju stav „ne diraj nas, nećemo te dirat.“ Ta je županija prekrasna u biblijskom smislu. Obala je prekrasna. Područja kojima prolazimo su poput raja.
Ponekad nam se čini da sanjamo od ljepote prizora koja se otvori pred nama nakon što smo se popeli na neko brdo ili izašli iz šume. Ljepota nas jednostavno zabljesne. Preplavi nas osjećaj poniznosti pred prirodom i počašćenosti što imamo priliku biti ovdje. Usprkos tome što nas ponekad put namuči s opakim stazama i ludim usponima, skalama koje su toliko stme da im se kraj niti ne nazire. Izmjena pitome, rajske prirode sa surim liticama s koji „vise“ stmi putevi su konstanta. „Na koliko ste ovakvih putovanja bili dosad?“ pitanje je koje nam često postavljaju, a ovaj put je stiglo od iskusnog hodača čije su noge izgledale poput hrastovog debla.
Jeste prehodali Škotsku i Alpe? Ja sam prije nekoliko mjeseci prošao Camino de Santiago i mogu vam reći da je puno laganije od ovog puta,“ nastavio je čovjek koji se slobodno mogao priključiti Marvelovim Superherojima. „Ovo je nama prvo ovakvo putovanje,“ promucao sam. Gromoglasno se nasmijao. „Znači, ovo vam je prvo hodanje u životu, a vi ste odabrali jednu od najduljih pješačkih staza u Velikoj Britaniji, jednu od pet najtežih u Europi i jednu od najzahtjevnijih za mene koji se ovim bavim 30 godina?“ u šoku je izgovorio. Nismo sportaši, iskreno, prije nego sam se počeo pripremati za ovo putovanje nisam ni bio u formi, a oboje smo daleko od velikih „hodača“.
Doduše, u mene žena ima nešto kilometara u nogama, a to najbolje vidim na fotografijama na kojima se ona smješka k‘o da smo skoknuli u šoping u Jokera, a ja izgledam ko da će me svaki čas nešto strefit. Ali, usprkos svemu, uspjevamo. Napredujemo. Cijelo vrijeme otkrivamo novu snagu u sebi, i vjerujte mi, nitko nije više šokiran od mene da sam i do ovdje stigao. Prošli smo brojku od 200 kilometara i to sa psom. Hodanje sa psom je 20 posto teže nego da hodamo sami. Oni trče za ovcama, pticama (Toto je otkrio ljubav prema fazanima), trebaju vodu, hranu, morate voditi računa da ćete naći smještaj koji prima ljubimce (iako smo ugodno iznenađeni da je ovdje to relativno lako naći), zatim kakaju kad im padne na pamet, laju i jednostavno trebaju stalnu brigu i kontrolu.
Prolazeći određenim predjelima u kojima vrebaju opasnosti poput litica ili velikih strmina Toto mora biti na povodcu. Znači, 20 posto teže, ali je užitak 100 postotni! Toto je naš apsolutni vođa. Svima trči u zagrljaj i zapravo je on taj koji nas uvodi u razgovor s ljudima. Svi pitaju za njegovu pasminu. „Gdje bih mogli nabaviti ovakvog psa,“ pitanje je koje čujemo jako često. U svemu ovome očarani smo jednostavnošću života.
Na putu smo već dva tjedna, a raspolažemo sa po tri para i komada svega: čarapa, rublja, majica i nešto odjeće koju cirkuliramo ovisno o vremenskim prilikama. Praonici se veselimo ko dobitku na lotu. Sve što nam treba nosimo na leđima, poput ljudskih puževa. I, fali li nam što? Apsolutno ne! Život je kompliciran ili jednostavan koliko ga sami napravimo. A vjerujte mi, može biti vrlo, vrlo jednostavan.