Pobjeda Jakova Milatovića na crnogorskim predsjedničkim izborima rezultat je odabira naroda ZA ili PROTIV Mila Đukanovića i njegove tridesetogodišnje vladavine našim prvim istočnim susjedom. Milo bi u nedjelju izgubio čak i od Erdogana da se ovaj kojim slučajem kandidirao za predsjednika Crne Gore. Odlazak Đukanovića s političke scene bio je očekivan, no pobjeda mladog Milatovića u Hrvatskoj ipak je primljena s dozom skepse.
Iako Milatović sebe promovira kao političara okrenutog zapadnim i europskim vrijednostima i standardima, što uostalom govori i ime njegova pokreta – Evropa sad!, proslava izborne pobjede uz izvijanje službenih zastava Republike Srbije i podizanje tri prsta u zrak u srcu Podgorice, glavnog grada nezavisne i samostalne Crne Gore, daje nam pravo da budemo zabrinuti razvojem događaja na političkoj sceni najmlađe članice NATO saveza. Glasna i otvorena podrška koju je Milatović u predsjedničkoj kampanji imao od četničkog vojvode i haškog optuženika Vojislava Šešelja te Srpske pravoslavne crkve nameće pitanje je li u nedjelju navečer skinuta mrena s drugog crnogorskog oka, onog srpskog.
Da se razumijemo, Hrvatska u proteklih 30 godina nije bila oduševljena ni Milom Đukanovićem. Dubrovčani nikad nisu zaboravili njegovu ulogu kao premijera Crne Gore u agresiji na dubrovačko područje, njegove izjave o Hrvatima i šahovnici, njegovih više od 7 tisuća rezervista republičke Teritorijalne obrane, Morinj ni spaljene Konavle u kojima je te krvave 1991. godine kao premijer bodrio svoje rezerviste da osvoje i centar hrvatskog juga, sam Dubrovnik.
Deset godina kasnije, taj isti Đukanović, tad kao predsjednik neovisne Crne Gore, ponovo dolazi u Konavle kad u Cavtatu izražava ‘žaljenje‘ za sve što je u agresiji na Hrvatsku i dubrovačko područje napravio ‘bilo koji predstavnik Crne Gore u sastavu JNA u tim tragičnim događajima‘. Nije se ispričao, nije rekao – ljudi oprostite, jbg. takva su vremena bila… već je izrazio ‘žaljenje‘. Kao da su Cavtat u kojem je to izrekao na pragu milenijuma, zauzeli Norvežani među kojima i pokoji crnogorski plaćenik..
Ne, nismo nikad to zaboravili i uvijek smo znali s kim imamo posla. No od dva zla u susjedstvu odabrali smo manje, ono koje u krajnju ruku možeš kupiti i tako ga kontrolirati. Sjetimo se samo tegljača ondašnjih njemačkih maraka koje su preko Čilipa osigurale monetarnu neovisnost Crne Gore. Sjećamo se dobro i glisera kojima su se tone cigareta švercale u Italiju uz samu pontu Oštro na Prevlaci, pa i onih koje je naša policija zaplijenila kad bi ušli u naše teritorijalno more. Koliko ih je prošlo? Ako smo zaboravili, trebamo se podsjetiti da Hrvatska protiv Đukanovića nikad nije pokrenula kazneni progon za ratne zločine. E, to vam se zove međunarodna politika. Zato je Crna Gora ušla u NATO, zato je Putin naredio svojim ruskim oligarsima da napuste Crnu Goru u koju su uložili milijarde eura u projektu kojem je krajni cilj bio pomorska baza i ruska vojna nazočnost u Jadranskom moru.
Svih ovih 30 godina znali smo tko je s druge strane. Sad, s novim predsjednikom Crne Gore Jakovom Milatovićem nismo baš sigurni. Kao bivši ministar ekonomskog razvoja u prosrpski orijentiranoj vladi Zdravka Krivokapića, nije se baš pokazao kao političar zapadnjačkih manira iako je diplomirao na Oxfordu, a karijeru ekonomista izgradio u slovenskim i njemačkim bankama, a na kraju i u Europskoj banci za obnovu i razvoj, gdje je među ostalim novom članicama EU bio zadužen i za Hrvatsku. Milatović je naime, kao ministar, svoju suprugu Milenu zaposlio kao direktoricu financija i ekonomskih poslova u Crnogorskom elektroprijenosnom sustavu. Takvu praksu sigurno nije imao priliku vidjeti u Oxfordu ili EBOR-u, pa se kao demokratski političar europske orijentacije tek treba dokazati. ‘Evropa sad‘, definitivno mu nije dokaz.