Ostavili smo za sobom 30 i nešto dana hodanja i ovo što prolazimo nije sprint, već maraton. Iako je možda riječ maraton preslaba za kilometre koje smo dosad prošli i one koji nas očekuju. Do kraja putovanja “proći” ćemo ukupno 25 maratona. Ide li sporo? A ide, naravno.
Međutim, ništa vrijedno nije nastalo u tren oka. Prave se vrijednosti grade strpljivo, predano i uz teški rad. Gotovo je nemoguće riječima opisati izazove pred kojima se znamo naći. Stjenoviti, strmoglavi putevi koji vode po rubu litice dok se u dubini čuje huka pobješnjelog mora. Vjetrovi takve siline da mi se ponekad činilo da ćemo završiti u zraku, zajedno s ruksacima na leđima i Totom na povodcu poput balona od helija!
Noći koje se prikradaju brzim korakom dok u zoni bez signala tražimo mjesto za raširiti šator. Uganuti zglob na nozi, žulj koji pulsira u mozgu ili beskrajni umor koji nas doslovno oduzme. Usprkos svemu navedenom ovo je putovanje velika nagrada. Koristimo vrijeme kako bismo upoznali krajeve kroz koje prolazimo i naučili nešto o njihovoj povijest te kako bismo upoznali i razgovarali s ljudima. S ruksacima koji nam strše pola metra iza glave toliko se ističemo da nas je jako teško promašit.
Ako tomu dodamo veseljaka Tota koji skakuče oko nas poput loptice i trči ljudima u susret, upoznavanje je neminovno. Upoznali smo jako puno ljudi, čitav spektar različitih načina razmišljanja, ljudi različitih životnih dobi i nacionalnosti. Među njima najviše je Nijemaca. Nijemci su očigledno čuli za ovaj put i žele ga prehodati. Gotovo svakodnevno naletimo na novu grupu.
Blokiranje medija
Bilo mi je žao jedne djevojke koju smo sreli i s kojom smo popričali: “Odakle vi dolazite?” upitala je moja supruga. “Iz sjevernog Londona”, odgovorila je, iako joj je akcent bio daleko od Cockneya. “Meni se čini da ste vi negdje iz mojih krajeva,” nastavila je u mene žena (ajme kunduričine). Stidljivo i pomalo posramljeno djevojka je odgovorila: “Sram me je reći da dolazim iz Rusije”. Zacrvenila se. Koja užasna situacija.
Prvo skrivaš mjesto rođenja, a zatim se sramiš zemlje iz koje dolaziš. Već sam bio napisao da smo supruga i ja u totalnoj blokadi od svih medija. Televiziju nismo gledali više od 5 tjedana, a internet uhvatimo na jedvite jade za javit se svojima i podijelit koju sliku na društvenim mrežama, tako da ništa od pregledavanja vijesti preko mobitela. Međutim, gledajući tu nesretnu djevojku bilo nam je jasno da rat u Ukrajini i dalje bukti i da bez obzira na ishod ona je na gubitničkoj strani. Na putu smo sreli ljude raznih nacionalnosti: Šveđane, Nizozemce, Amerikane i Australce, ali zasad nijednog Hrvata. Ali, živimo u nadi. Kao što sam već puno puta ponovio, priroda i obala su prekrasne, cijelim putem, bez iznimke, čisto savršenstvo.
Vjerujem da cjelokupnom dojmu svakako pridonosi i lijepo vrijeme koje nas uglavnom prati (uz par iznimaka). Arhitektura i sela izgledaju poput razglednica. U prijeđenih 500 kilometara nigdje nismo vidjeli neku nedovršenu infrastrukturu ili kuću, sve izgledaju da su odavna tu, održavane i u funkciji. Bez obzira radi li se o kamenim kućama ili onima s krovovima od nabijenog sijena, drvenim mostovima ili tunelima, sve je besprijekorno. Međutim, od svega nas najviše oduševljavanju ljudi koje srećemo, ne putnike poput nas, već lokalno stanovništvo.
Trenutno se nalazimo u ruralnom dijelu Engleske što vjerojatno igra veliku ulogu, ali svi na koje smo naišli toliko su ljubazni i prijateljski nastrojeni te voljni pomoći. Ništa nije upitno, uvijek su spremni uskočiti kako bi nam riješili neki problem ili nas barem razveselili. “Treba li vam prijevoz do dole,” upitao nas je jedan farmer dok smo se spuštali poljskim putem. “Ja ću vam donijeti spenzu,” rekla je gospođa kod koje smo bili na smještaju preko Airbnba. “Ma ja ću vam uzet i oprat robu,” rekao je čovjek kojeg smo pitali ima li kakva praona u blizini. I to se događa svakodnevno i u nebrojeno puno prilika.
Gostoljubivi domaćini
Gotovo u svakom pubu ili restoranu u kojem smo bili konobar bi Totu donio zdjelu vode i keksa. Zapravo se ne mogu sjetiti da smo bili u nekom od kafića a da nema vode i keksa za kučke. Prije neki dan bili smo u pubu u kojem vlasnica svako jutro peče freške kolačiće za pse.
“Danas imamo kekse od kikirikija i banane” nasmiješila se prema Totu koji je mahao šapom u njenom pravcu pokušavajući se izgrebati za još jedan keks. Ipak, ponekad imamo problem oko pronalaska smještaja za psa. Naime, prolazimo kroz vrlo udaljena i mala mjesta koja u ponudi imaju samo četiri ili pet smještaja preko Airbnba, ponekad budemo sretni kad uspijemo pronaći i kamp. “Jeste li pokušali kod Jima,” upitao nas je vozač taksija. U jednom smo se trenutku izgubili usred neke močvare. Počelo se mračiti, a s mora nam se približavala magla.
Već satima nikoga nismo bili sreli. Krenuli smo prema unutrašnjosti kada smo odjednom, usred ničega, ugledali nešto što je izgledalo poput parkirališta. Cesta je bila uska pa nismo čuli niti vidjeli nikakve aute. Nalazili smo se blizu Land’s End, mjestu izgubljenom u vremenu. “Moramo nazvati taxi,” rekao sam ženi, iako smo se cijeli dan borili s traženjem signala na mobitelu. “Aha, evo me za po ure do uru, samo neka izvadim zadnju jastožeru,” rekao nam je čovjek na telefon.
Samo da izvadim mrežu
Nazvao sam lokalni taxi, ali ovo je Cornwall, ovdje je život nešto drugačiji. Taksist se pojavio u starinskom Jaguaru, pravi ribar, duge, bijele brade s lulom u ustima. “Izgledate izgubljeni ko ovce u Truru,” rekao je. Očigledno se radilo o nekom lokalnom izrazu kojeg nismo shvatili. “Pokušali smo pronaći kamp, ali smo se izgubili,” rekao sam sjedajući na kožna sjedala starinskog automobila. E, tu je on spomenuo Jima. “Siri, zovi The Last Inn,” rekao je automatskoj sekretarici i za sekundu u Jaguaru iz 1960. godine začuo se Jimov glas. Naime, Last Inn je bio pub, a Jim njegov vlasnik. I tako smo mi finuli u našem šatoru smještenom iza puba usred ničega.
Takvi su naši dani, neobični. Zabavni, uzbudljivi i vrlo neobični. “Idem ja, moram skuhat jastoge,” mahnuo je taksist kroz prozor i viknuo “uživajte u kampiranju i ako zatrebate pomoć dok ste na poluotoku, slobodno se javite. Ovdje se vrijeme promijeni u tren oka,” rekao je i odvezao se u svom Jaguaru. Tko zna što donosi sutra. Ne znamo ni gdje ćemo spavati ni što ćemo jesti. Hoće li nas oprati kiša ili ćemo opet negdje zalutati. Ništa ne znamo, ali znamo da će biti nezaboravno!