"Vrijeme je na mojoj strani," pjevali su Rolling Stonesi, međutim, jesu li bili u pravu, mislim da ne. Vrijeme nikog ne čeka. Kako vi gospodarite s vremenom? Sjećam se izreke jednog mudrog čovjeka koji je rekao "bolje je uraniti sat vremena, nego zakasniti minut." E, pa ja sam ovaj tjedan uspio uraniti čak 12 sati!
Nema više 'za sutra'
Nije se meni bilo teško naviknuti na mediteranski način života na hrvatskoj obali. Par čaša vina, ubit' oko iza objeda i pomalo s obavezama! Manjana! Moram priznati, ako usporedim iskustvo u načinu života od prije dvadeset godina kad sam stigao u ove krajeve i danas, sasvim je različito. Ritam života se pojačao za brzinu ili dvije, popodnevna spavanja su rijetka i nema više ostavljanja stvari "za sutra".
Finili su Mare bali! Nemojte me krivo shvatit, daleko smo mi od pritiska i stresa življenja u velikom gradu, ali, prošla su doba kad smo dane mjerili danima, sad ih mjerimo satima. Ja sam se zafrkavao kako ljudi u Dubrovniku nemaju satove, nego samo kalendare. Ta šala više ne vrijedi. "Manjanu" je zamijenilo "možeš li mi ovo dovršiti do kraja dana"? Bilo je neizbježno. Napredak i razvoj uzimaju puno vremena. S obzirom na to da je cijela država ušla u proces tranzije tako je novi način života počeo "jesti" naše vrijeme. Ne može se imat jare i pare.
Primijetio sam kako sve više i više ljudi ne tolerira kašnjenje. Prije si mogao biti siguran da će onaj koga čekaš kasniti najmanje 15 minuta, ili "školski sat" kako se zafrkavalo. A onda bi ti još rekli "pa što nisi sjeo na kafu dok me čekaš", jer je onima koji kasne to bilo sasvim normalno. Međutim, to je sad uglavnom prošlost. Prije svega, užasno me smeta kašnjenje jer je dolazak na vrijeme stvar elementarne kulture i na to sam jednostavno naviknut. Vrijeme samo ide, ono je gospodar svega, a rob nikome. E, idemo vidjet kako sam ja to uspio uranit' 12 sati?
Ni Musk ga ne može kupiti
Vjerovali ili ne, radilo se o situaciji "izgubljen u prijevodu". Jedan poznati hrvatski znanstvenik i bivši ministar zamolio me da vodim konferenciju koju je organizirao u Dubrovniku. S obzirom na to da očajno pišem na hrvatskom, dopisivali smo se na engleskom. "Stižem u hotel u 10:15, rekao je – "OK, dolazim u 11," odgovorio sam. Tako sam u hotel stigao u 10:45, kad me nazvao kolega. "Jesi li siguran da nisi pogriješio dan?" upitao me kad sam mu rekao s kim se nalazim. "Ne, danas je sigurno. Zašto pitaš?" odgovorio sam. "Upravo ga gledam kako daje intervju u emisiji Dobro jutro Hrvatska!, odgovorio je.
Tad mi se upalio alarm. Pa kako može biti u zagrebačkom studiju i stići tako brzo u Dubrovnik. Jesam li ipak pogriješio dan? "Ušao" sam u našu prepisku i shvatio o čemu se tu radi. Klasična pogreška. Za razliku od ostatka Europe, Velika Britanija ne koristi 24 sata, već je dan podijeljen u dva dijela, na 12 sati s naznakom vremena a.m. (prije podne) i p.m. (poslije podne). I tad sam u poruci primjetio oznaku p.m. nakon oznake sata 10:15. Da, uranio sam 12 sati na sastanak. Odlazeći doma, u autu sam spomenuo par pm, ali ne u kontekstu post meridiema.
Vrijeme je čudna biljka. Ponekad nam se čini da ga nemamo dovoljno, a onda ga imamo napretek. To nam je svima zajedničko. Ujutro kad se probudimo svi na raspolaganju imamo jednaku količinu vremena. Čak ni Elon Musk ne može kupiti dodatne sate. Beatlesi pjevaju "Novac ne može kupiti ljubav", al' bi slobodno zadnju riječ u naslovu mogli zamijeniti s "vrijeme". Ono što nam nije zajedničko je način kako trošimo vrijeme, dane, tjedne, mjesece. Zato, trošite ga pametno. Ili, kao što je veliki Einstein rekao: "Vrijeme je relativno; njegova vrijednost ovisi o tome što radimo dok prolazi."