“Izgleda da sam ostario jer stvarno ne razumijem što smo mi sad gledali”, rekao je moj prijatelj dok smo napuštali kino dvoranu. Nasmijao sam se, jer, iako je moj prijatelj stariji od mene, osjećao sam se kao da smo “iz iste barke”. “Izgleda da sam i ja ostario” odgovorio sam mu. Upravo smo proveli, ili bolje rečeno izgubili, tri sata života gledajući kino hit o nekim superherojima.
Radi se o filmu (naziv filma nije važan) o kojem se govori u superlativima – a temu filma najjednostavnije bi bilo objasniti: eksplozija, još eksplozija i još malo eksplozija. Da bi stvar još bila gora, film se prikazivao u 3D tehnologiji. Ja sam stara škola i uvijek ću radije pogledati crno bijeli film u 2D tehnologiji. Vozeći se u autu, prijatelj i ja započeli smo razgovor, prisjećajući se nekih stvari: “Ne mogu se sjetiti kada je posljednji put iz Hollywooda izašao neki stvarno dobar film” komentirao je. “Casablanca, Prohujalo s vihorom, Doručak kod Tiffanyja, to su bili zaista jako dobri filmovi”, nastavio je.
Bez obzira na to što su navedeni filmovi nastali prije nego sam se rodio, suglasio sam se s njim. Vremena kad su filmovi imali ozbiljan scenarij netragom su nestala. Recimo, scenarij filma koji smo upravo odgledali mogao bi stati na kutiju od šibica, dok bi za odjavnu špicu s imenima glumaca trebalo puno više prostora. Vjerojatno je stvar starenja, da ne kažem jaz generacija.
Nekad su ljudi uživali u čitanju novina, knjiga i časopisa, dok se danas uglavnom čitaju komentari na Instagram profilima. Dovoljno sam star da se sjećam vremena kada su moderne tehnologije obećavale više uživanja i slobode u našim životima. Roboti će se brinuti o domaćinstvima, automobili će sami voziti, internet će nam omogućiti brzu komunikaciju s cijelim svijetom dok će putovanja biti lakša i jednostavnija (to se zapravo sve već događa), a nama će zato ostati puno više vremena za uživanje u ribanju, igranju nogometa ili šetnji s psima.
Nažalost, u stvarnom životu situacija je obrnuta. Račune možete plaćati putem net bankinga putem pametnih telefona, s nama sada razgovaraju automati, nitko ne sjedi iza pulta, što u konačnici znači više čekanja i maltretiranja. “Dobar dan, zovem iz banke, ali prije nego nastavimo ovaj razgovor moram vam postaviti nekoliko siguronosnih pitanja”, začuo se monotoni glas iz slušalice mog telefona prije nekoliko tjedana. “Siguronosna pitanja??? Pa kvragu, vi ste mene zvali, odbrusio sam! Nisam tražio da me zovete i, uostalom, što me zovete ako niste sigurni da sam to ja, dodao sam.
Nepotrebno je reći da su moje riječi otišle “gluhom uhu”, bilo je jasno da se moj engleski sarkazam nasukao na bankovnog činovnika. Kad sam već započeo temu telefonskih razgovora s institucijama, svakako moram spomenuti T-com. Svi znamo, to je telefonska tvrtka zadužena za komunikacije.
Pa nije li ironično da svaki put kad nazovem njihov broj dobijem jednaku glasovnu poruku: “Svi naši agenti trenutno su zauzeti, radimo sve što možemo da što prije odgovorimo na vaš poziv.” Radite sve što možete?!? Evo jedne stvari koju možda niste pokušali: dignuti slušalicu! “Svi naši agenti trenutno su zauzeti, prvi agent koji bude slobodan preuzeti će vaš poziv”, uporno ponavlja automat u mojoj slušalici.
Kad kažete “svi naši agenti” mislite li pritom na oba agenta? Kako to da kad ja imam problem s MAX TVom moram zvati nebrojeno puta kako bih riješio problem, i pritom čekati milijun godina da netko odgovori na moj poziv, ali kad sam dužan banci 6 lipa, zovu me isti čas. Pretpostavljam da ćemo i bankovne transakcije uskoro raditi putem Instagrama.
Svijet je lagano poludio. Nedavno je Facebook otvorio agenciju za upoznavanje partnera, predsjednik Amerike s javnosti komunicira isključivo putem Twittera, kada hodam korake mi broji aplikacija s pametnog telefona koji imam u džepu. Nedavno sam pročitao odličan naslov koji najbolje opisuje navedenu situaciju: “Vaš pametni telefon čini vas glupima, asocijalnima i nezdravima! Zašto ga se ne odreknete?!” I to je istina. Kad bismo bili iskreni prema sebi, složili bismo se s tim da nas pametni telefoni čine glupima i dosadnima, ali radi se o ovisnosti koja je jača od heroina.
I tako, izlazeći iz kina s prijateljem, razgovarajući o starim dobrim vremenima, malo sam se zamislio. Naravno da se djetinjstva prisjećamo kroz ružičaste naočale, ali mi je ipak drago da više nisam dijete. Pritisak koji danas društvene mreže stvaraju mladima mora da je neizdrživ. Snimiti dobar selfie, najbolju profilnu sliku ili napisati najmaštovitiji komentar današnjim je generacijama od presudne važnosti.
U neku ruku, žao mi je današnje mlade. “Priča koju ćete ostaviti za sobom najveće je moguće nasljeđe. To je najtrajnija vrijednost koju možete ostaviti svojim prijateljima”, rekao je Steve Saint. Ali na žalost mlađih generacija, autor ovih redaka nije govorio o priči za Instagram.