Publika ga može gledati u najnovijoj predstavi, koprodukciji Kazališta Marina Držića te Kulturnog i multimedijskog centra Bjelovar, pod nazivom ‘U potrazi za Cvijetom Zuzorić‘ u režiji Aide Bukvić gdje kao jedini glumac, okružen svojim kolegicama, glumi nagluhog i od sifilisa oboljelog Savina de Bobalija.
Riječ je o dramskom umjetniku Zdeslavu Čotiću, rođenom Splićaninu s dubrovačkom adresom. Od ožujka 2010. stalni je član ansambla Kazališta Marina Držića, a otad je ostvario niz uloga, kako na Velikoj sceni KMD-a tako i na Maloj sceni u teatru Bursa pa ga je dubrovačka publika više nego dobro upoznala. Uz angažman u KMD-u, bude i gostovanja na drugim pozornicama izvan Dubrovnika. U razgovoru povodom današnjeg Svjetskog dana kazališta osvrnuo se na značenje teatra u društvu, na rad u matičnoj kući, kolege, na izazove posla, ali i životu na krajnjem jugu...
Na primjeru Kazališta Marina Držića, što mislite koliko teatar može utjecati odnosno utječe na sredinu u kojoj djeluje?
Teatar je ono magično mjesto koje u središte svojeg zanimanja stavlja čovjeka, a samim tim i društvo koje ga okružuje. Kazalište Marina Držića kao jedina profesionalna institucija na krajnjem jugu naše države ima obavezu stvaranja i odgajanja publike od najranijeg doba i iskreno vjerujem da to i radimo sa svim našim dječjim predstavama. Predivno je vidjeti sjaj u njihovim očima kad osjete magiju koju im nudimo na sceni. Na taj način im budimo želju da nam se vraćaju u teatar nakon školskih dana i budu naši vjerni cjeloživotni pratitelji. Naše je kazalište mala kulturna oaza otvorena za sve ljude ovoga Grada koji istinski vjeruju u čovjeka.
Nedavno je u KMD-a premijerno izvedeno djelo ‘U potrazi za Cvijetom Zuzorić‘ u kojoj glumite jedinog muškog lika. Drugi put Vam je pripala čast na sceni biti ‘blaženi među ženama‘, prošli put u ‘Kraljicama‘. Lanjske ‘Sjetne žene raguzejske‘ izvedene su po istom principu – jedan glumac u društvu glumica. Je li to neki novi (feministički) trend u kazalištu?
Zbilja je čast biti blažen među ženama na pozornici, a što se tiče novih feminističkih trendova, nisam siguran, vjerujem da je u pitanju slučajnost. Svakako bi pitanje bilo bolje postaviti producentima koji su stvarali repertoar.
I u ansamblu KMD-u prevladavaju žene, kako se slažete s kolegama, posebno s kolegicama?
U ansamblu je kao i u životu, s nekim si u boljim odnosima, a s nekim drugim se jednostavno trudiš biti pristojan i korektan. Krucijalno je da dok radimo na predstavi svi budemo kao jedno. U tom smislu smo zbilja ansambl, potičemo druge na više i bolje, poštujemo se i čuvamo jedni druge. Za mene osobno je to i više nego dovoljno.
Već 14 godina ste stalni član KMD-a, suradnju s kojim redateljem i kojim kolegom glumcem, glumicom posebno pamtite? Na koji način Vas je obogatila?
Često uspoređujem glumce s nogometašima, jer je i jednima i drugima krucijalna forma i važno nam je da ‘igramo utakmice‘, da ne stagniramo. To je ono što nas čini boljima u poslu. Glumac koji ne igra se teže snalazi s redateljskim zahtjevima i u pravilu mu treba više vremena da udahne život liku kojeg igra na sceni. U tom smislu mi je svaka predstava podjednako važna. U svakom projektu pronalazim za sebe neke male zadatke koji me u konačnici učine iskusnijim i boljim. U karijeri sam zbilja radio s mnogim redateljima i glumcima i svi su me oni na neki svoj način formirali u ono što danas jesam i zbog toga ne bih želio izdvajati nikoga posebno. Svaka suradnja, bila ona pozitivna ili negativna, može nas samo oplemeniti.
Kako Vam je u Kazalištu Marina Držića, zavidite li nekad kolegama koji rade u većim sredinama, recimo u Zagrebu, samim tim imaju dodatne angažmane?
Kazalište Marina Držića mi je omogućilo da se razvijem kao čovjek i glumac. U ovih 14 godina sam odigrao puno velikih naslova i glavnih uloga i pitanje je bi li takvim tempom napredovao u nekoj većoj sredini. Možda nemamo toliko puno mogućnosti za dodatnim angažmanom, ali ne mogu reći da ga u mojem slučaju nema. Često radim u Splitu, nešto se i snimi s vremena na vrijeme. Sve je onako kako treba biti. Zadovoljan sam.
Kako ste se kao Splićanin snašli u Dubrovniku, jesu li Vas prihvatili? Vjerojatno vas ‘Vaši‘ zezaju da ste postali ‘Dubrovčanin‘? Koliko ste zapravo postali Dubrovčanin u gradu s velikim ‘G‘?
Naravno da me zezaju. Sve je to Mediteran i splitsko stanje uma. U Splitu kad kihneš najbolji prijatelj ti kaže: ‘Crka dabogda!‘ a ti znaš da ne misli ništa loše. Šalu na stranu, zbilja mi je lijepo u Dubrovniku i imam osjećaj da su me gospari prihvatili kao svoga, a ja im nudim sebe sa svim onim splitskim i poljičkim vrlinama i manama koje su duboko utkane u meni.
Jeste li ikad razmišljali o povratku u rodni grad?
Volio bih se u nekom trenutku vratiti u Split, a kad će to biti, vrijeme će pokazati.
Koji Vam je, da tako kažem, ‘najsplitskiji‘ dio Dubrovnika, što Vas u Gradu podsjeća na Split?
Drugačiji su to gradovi, oba su mediteranska, ali vjerujem da su ih oblikovale različite povijesne okolnosti. Dubrovnik u sebi nosi to povijesno bogatstvo i ponos te ga ljubomorno čuva. I neka je. Ima i zašto. Split je, s druge strane, direktniji i glasniji, pomalo ‘divlji‘. Ono što me u Dubrovniku podsjeća na Split su Splićani s kojima se u Gradu družim.
U Dubrovniku svatko svakoga zna, vjerojatno Vas zaustavljaju na ulici kako bi prokomentirali izvedbu? Sviđa li Vam se ta neposrednost?
Ne događa mi se toliko često da me ljudi zaustavljaju na ulici kako bi prokomentirali predstavu, a kad se to i dogodi, budu dobronamjerni. Volim tu neposrednost. Osjećaš se bliži ljudima.
Koji je bio najbolji komentar koji ste čuli/pročitali o nekoj Vašoj ulozi?
Nakon premijere predstave "U potrazi za Cvijetom Zuzorić", gdje igram jedinu mušku ulogu, prišao mi je jedan naš sugrađanin i čestitao mi riječima: ‘Najbolja muška rola večeras!‘ Oborio me je s nogu. Volim duhovite ljude.
Koji Vas trenuci u poslu posebno vesele?
Najviše me veseli kad je na probama dobra atmosfera, kad se radi bez fige u džepu. Veselim se i trenucima nadahnuća kad vidim da mi partneri donesu nešto lijepo na sceni. Na to ne možeš ostati imun ako uistinu živiš kazalište.
Kako se u radu borite protiv rutine?
Svaki novi projekt mi je i novi izazov. Ne volim rutinu. Odbijam je od sebe ljubavlju prema poslu koji radim.
Malo tko zna da ste sindikalni povjerenik Hrvatskog sindikata djelatnika u kulturi u Kazalištu Marina Držića. Kao glumac koji radi u malom kazalištu, mislite li da se živjeti od glume, posebno u gradu skupom kao Dubrovnik?
A što da Vam kažem? Borimo se! Pregovaramo s gradskim vlastima i iskreno se trudimo da poboljšamo financijska primanja svim djelatnicima zaposlenim u dubrovačkim kulturnim institucijama. Plaće su nam nedavno malo porasle, pogotovo onima s nižim koeficijentima. Problem je što rast plaća ne prati brzinu rasta cijena. Iskreno se nadam da ćemo s gradonačelnikom pronaći zajednički jezik po tom pitanju u idućem krugu pregovora. Ipak smo mi Grad kulture ili si samo tako tepamo?! Vrijeme će pokazati!
Kako se opuštate u Dubrovniku, postoji li mjesta gdje pođete radi opuštanja?
Volim šetati po gradu jer tako ga najbolje upoznajem, a i opušta me šetnja. Drago mi se popeti na Srđ, odgore je pogled koji se ne može platiti.