VEDRAN MEZEI PREDSTAVIO SVOJE DRUGO DJELO „TREĆI KLJUČ“ Ako netko nakon ove knjige poželi biti bolji čovjek, to je to, to je glavna tema!

Župljanin Vedran Mezei predstavio je na taraci ljetnikovca Bettera u Mlinima svoju drugu knjigu „Treći ključ“. Mezei se u centru pažnje javnosti našao  2017. Predstavivši tada svoj prvijenac, knjigu „Tu sam! Sedam priča na putu do odredišta“. Ovaj put je uz novu knjigu, predstavljen i povijesni lokalitet, ljetnikovac Bettera o kojemu je na početku govorio povjesničar umjetnosti Ivan Viđen.

On se najprije osvrnuo na ladanjske komplekse u Župi dubrovačkoj koji su pripadali dubrovačkim pučanima, bogatom građanstvu.  Spomenuo je tim povodom i vilu Srebrenku koja je ljetnikovac obitelji Čingrija. Tako je kazao kako Župljani na neki način kao i Dubrovčani imaju svoju 'vilu Čingriju' jer je u njoj boravio, ljetovao, dolazio, primao i slavne goste Pero Čingrija, a riječ je o najznačajnijem hrvatskom povjesničaru 19. stoljeća.  Sačuvano je nekoliko fotografija tadašnjeg ladanja.



- Kolega Antun Baće i ja imali smo jako zanimljiv posao, nešto kao 'krimi-priču' koju trebate rekonstruirati i to je stvarno ljepota posla kojim se bavimo. Vidite u kakvom je stanju ovaj lokalitet, često je bilo teško nešto i vidjeti jer tu postoje i ostaci druge kuće. Nas je, čitajući dokumente u Arhivu, zbunilo to što se spominju dvije kuće, ovdje su do 30-tih godina 20. stoljeća postojale dva ljetnikovca, ladanjski se kompleks sastojao od dvije kuće. Još uvijek postoje ostaci temelja te takozvane 'gornje kuće'. Riječ je o kompleksu koji je vjerojatno nastao sredinom 15. stoljeća, a do toga smo došli zahvaljujući rukopisnoj ostavštini dr. Ernesta Katića koja se čuva u Državnom arhivu u Dubrovniku. Katić je skupio sve arhivske dokumente koje se tiču Beterinoga pa je to nakon njegove smrti završilo u Arhivu. Zahvaljujući genealogiji vlasnika Beterinoga, došli smo do prvoga, a on se zvao Jako Radaljević , živio je negdje sredinom 15. stoljeća pa smo onda zaključili da je vjerojatno tada nastao i kompleks.

- Njegov sin ga je nešto kasnije, u prvoj polovici 16. stoljeća, prodao jednom dubrovačkom vlastelinu, Bobaliju, Bobaljeviću da bi ga zet od prvog Radaljevića, nekakvih osamdesetak godina nakon prvoga Radaljevića, otkupio ponovno od Bobalija. Taj se zvao Martol Martini, to je vrlo vjerojatno Martinović, ali se tako na latinskom pisalo „Martini“. On je 1588. sastavio oporuku i u toj oporuci je uspostavio fideikomis, a fideikomis je jedan pravni institut feudalnog društva, on danas naravno više ne postoji, ali se njime zauvijek i unaprijed znao nasljednik određene imovine. Kod Bettera, jedan od njihovih fideikomisa, bila je i kuća-kula na Lopudu, ta nekretnina se uvijek u Bettera nasljeđivala na najmlađu kćer na primjer. Tako su prije vlastela i bogati pučani osigurali da se imovina ne rasipa. Dakle, Martini je oporukom odredio da fideikomis bude za obitelj Martini. Međutim, kako on nije imao muških potomaka, onda se njegova unuka Pera 1716. vjenčala za Ruđera Betteru, a Ruđer Bettera je rođeni dundo, majčin brat od Ruđera Boškovića. Tako je posjed pripao Betterama i to ustvari 'relativno kasno'.

- U 18. stoljeću su sve Bettere koristili ljetnikovac, bila su u drugoj polovici 18. stoljeća sinovi od tog Ruđera Bettere. Bila su to tri sina koji su među sobom sklopili ugovor kako koristiti cijeli posjed, čak su napisali tko kuda i kako prolazi… Jedan brat, Đuro, bio je svećenik pa je bilo određeno kako on svaki dan smije preko koje tarace prelaziti u kapelicu koje danas više nema. Ljetnikovac je stradao 1806. u rusko-crnogorskoj okupaciji Dubrovnika prilikom francuske okupacije Dubrovnika i od tada zapravo nije obnovljen. Obnovljena je samo ta gornja kuća i Bettere su tijekom 19. stoljeća redovito dolazile na ladanje, na ljetovanje u tu gornju, manju kuću i tu je i najviše vremena provodio Baro Bettera, koji je bio jedna vrlo važna ličnost 19. stoljeća u Dubrovniku. Ono što moramo znati da ovaj kompleks ide sve do magistrale, čak je izvorno išao sve do prvih padina brda… To je ogroman kompleks, to nije samo ovaj ljetnikovac i đardin.



Viđen se osvrnuo i na Ernesta Katića.

- Katić je bio jedan jako zanimljiv čovjek, rođen je 1883., a umro je 1955. Bio je pravnik po struci, odvjetnik, ali je bio opsesivno zaljubljen u dubrovačku povijest. Bio je kolekcionar umjetnina, arhivalija… Bio je književnik, publicist, povjesničar, čovjek nevjerojatno širokih interesa, bio je uključen u nevjerojatno jako važnih kulturnih akcija u Dubrovniku, bio je tajnik Kazališta, bio jedan od organizatora onog povijesnog P.E.N. kongresa 1933. u Dubrovniku, bio je jedan od najbolji i najbližih prijatelja Ivana Meštrovića. Mi često zaboravljamo da je Meštrović dvije godine živio u Dubrovniku - od 1920. do 1922.  Katić je bio i prijatelj s posljednjom Betterom, Anamarijom Bettera. Nije imala djece, kao vrlo mlada ostala je udovica i od nje je zapravo Katić kupio ovu građevinu, dvadesetih godina 20. stoljeća. Nije posve sigurno što je bila njegova izvorna namjena, on se puno tu 'lomio' što napraviti s ljetnikovcem, vjerojatno mu je prva ideja bila da ga izloži kao neku kultiviranu ruševinu, kao što u Engleskoj imate neke dvorce koji su napušteni, ostali su ruševine, ali su kultivirane ruševine u nekom parku… Katić je ustvari nama svima napravio veliku uslugu jer je zajedno s tim kompleksom od gospođe kupio i njezine obiteljske arhivalije. One koje nije kupio je sam skupljao i prepisivao, a da su imale veze s Betterinom. Tako da u dubrovačkom Arhivu, u njegovoj ostavštini ima jedno sigurno tri ili četiri arhivske kutije prepunih dokumenata koje nažalost nisu posloženi po nikakvom redu tako da je, kako bi se saznalo bilo što o Beterinu, trebalo pregledati i pročitati doslovno stotine i stotine stranica tih arhivskih dokumenata u originalu ili u Katićevim prijepisima. Katić je bio ustvari jedan od najvažnijih 'motora', inicijatora kulturnih događanja u Dubrovniku između dva svjetska rata.

- Bio je posljednji privatni vlasnik ljetnikovca. 1949. rješenjem tadašnje Oblasne komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju, ovaj mu je posjed oduzet. Nije riječ o konfiskaciji ili nacionalizaciji jer on nije bio progonjen za nikakvo kazneno djelo, nego mu je oduzeto rješenjem Agrarne komisije pod obrazloženjem da je na posjedu postojao „zemljoradnički odnos feudalnog karaktera“. Pazite, govorimo o 1949., a on je to ja mislim kupio 1928. ili 1929., kad već davno nije bilo feudalizma. Ali, moralo je postojati nekakvo makar formalno, pravno opravdanje da mu se posjed oduzme. Nama to izgleda smiješno, ali je tada zemlja bila vrjednija od zlata, njemu je to oduzeto ne radi ljetnikovca kao ljetnikovca, nego radi tog ogromnog kompleksa zemljišta da bi se moglo podijeliti župskim seljacima koji su se onda tu upisivali, u redu su stajali da bi oni to obrađivali, da se to njima prepiše. Bili su ispod imovinskog cenzusa pa su imali pravo da im se dodjele određene parcele. Katić je umro 1955., a do trenutka njegove smrti to rješenje o oduzimanju nije bilo pravomoćno. Obitelj Katić , njegovi neputovi, digli su spor protiv države i mislim da je tek 1984., zapravo, to rješenje iz 1949., dakle nakon 25 godina, postalo pravomoćno i tek tada je pravno bila završena ta bitka koju su oni naravno izgubili. 1949. plan tadašnje kotarske vlasti bila je da ovdje napravi sindikalno odmaralište za radnike ministarstva iz Zagreba, ali to nije ostvareno.

Potom se povjesničar umjetnosti osvrnuo na priče o duhovima, preciznije o duhu nesretne djevojke koja je navodno na obližnjim stijenama skončala svoj život. Tu je priča i o seansama, prizivanju duhova…



- Kolega Baće i ja smo pregledali zaista stotine i stotine stranica arhivskih dokumenata, nismo našli nigdje nikakav spomen za ništa takvo. Dakle, postoji puno zanimljivijih stvari kao što je recimo ta legenda da je Ruđer Bošković dolazio ovdje na imanje kod svoga djeda Bara Bettere. To nije točno jer smo mi utvrdili da je ovo imanje stekao ne Ruđerov nono, Baro Bettera, nego njegov dundo, majčin brat Ruđer Bettera i to kad je Ruđer Bošković imao pet godina - 1716., a Bošković je rođen u svibnju 1711. To ne znači da je to krivo, ali to znači da treba reći točno, nije dolazio u nona, nego je dolazio u dunda! I nije mogao ovdje zamisliti neke svoje stvari, kao mladić nije bio tu. Međutim, prilikom svoga jedinog dužeg boravka u domovini, 1747., kad je nekoliko mjeseci bio u Dubrovniku, lako je moguće da je zaista ovdje došao kod svoga dunda i kod svoje rodbine na ladanje. Bio je u Dubrovniku u ljepšem dijelu godine i mi nemamo izravan dokaz da je bio u ljetnikovcu, ali postoji legenda da je on ovdje dolazio i da je ovdje, što isto ima logike, osmislio jedan svoj traktat o plimi i oseci koji je izišao iduće godine u Rimu.

- Druga stvar koja je tu zanimljiva jest Baro Bettera koji je tu dolazio u 19. stoljeću i o kojemu piše Josip Bersa. Zašto mislim da ova pripovijest o duhu nije točna odnosno zašto mislim da je izmišljena i to relativno nedavno, možda u zadnjih tridesetak, četrdesetak godina? Zato što Ernest Katić, koji je bio opsjednut ovim ljetnikovcem i koji je zapisao sve što se moglo zapisati, istražio je sve što se moglo istražiti, saslušao je sve legende i sve pripovijesti, ne samo legende, sve što je mogao naći o ljetnikovcu, tako nešto ne bi propustio. Nema šanse da bi on to propustio zapisati ili širiti jer je on, naravno, širio priče o Ruđeru Boškoviću, njemu je to odgovaralo, on je to volio. Teško mi je zamisliti da bi mu takvo nešto promaklo. Druga stvar, ostalo bi negdje drugo zabilježeno. Jer, Vedran Mezei je samo nastavljač jedne duge tradicije stavljanja ovoga ljetnikovca i ovoga ambijenta u našu književnost. Mislim da je 2011. Davor Mojaš napisao jednu priču „Suze Betterine“, Ernest Katić napisao je 1930-ih poemu „Beterino“, župnik Mlina Ante Anić je povodom 200. obljetnice Boškovićeva rođenja 1911. napisao pripovijetku „Dva ljetnikovca“. Radnja se odvija ovdje pa nam ispočetka nije bilo jasno zašto se pripovijetka zove „Dva ljetnikovca“ kad je jedan, poslije smo shvatili da su dva. I ako uzmemo u obzir da je Ruđer Bošković u tom traktatu mislio na Beterino kad je objašnjavao plimu i oseku, to je jedan cijeli niz autora koji ovaj lokalitet stavljaju u svoja djela tako da bi sigurno netko od njih iskoristio tu priču. Ernest Katić piše u svom dnevniku da je za vrijeme Drugog svjetskog rata na taraci ljetnikovca nađeno mrtvo tijelo jednoga vojnika. Bio je očevid, ispitivali su ga kao vlasnika kao i neke tu seljake iz Župe. Međutim, nikada se nije ustvrdilo što se dogodilo: je li bio nesretan slučaj? Je li čistio oružje pa se sam upucao ili je bilo samoubojstvo ili ga je netko ubio - to se nikad nije utvrdilo. Međutim, rekao sam da je to jedan jedini slučaj, nešto intrigantno, ali se nikakav duh vojnika ne spominje. Naravno, kroz toliko stotina godina ovdje je sigurno umrlo puno ljudi. Ali, to je jedino, jedino nešto što sam našao što bi imalo potencijala biti neki duh, šaljivo je zaključio povjesničar umjetnosti.



Viđen je kazao kako roman iznosi činjenice koje stoje. Prema njegovom mišljenju, „onaj tko uzme knjigu u ruke sigurno neće pročitati nešto krivo i to je važno“. Autor je onda kazao par riječi o knjizi.

- Meni je bilo bitno doći od Ivana jer sam shvatio da je on jedan od rijetkih znanstvenika, znanstvenih istraživača koji je o ovoj temi, o ljetnikovcu Bettera sa svojim kolegom nešto podrobnije radio. Tako smo se preko zajedničkih prijatelja našli na kavi, ne znam koliko sam mu bio dosadan (smijeh), ali on mi je jako, jako puno pomogao i to moram iskreno reći. To su ti detalji za koje je on meni trebao. Nisam povjesničar i tim se profesionalno ne bavim, ali ti su mi sitni detalji zlata vrijedni u ovoj knjizi. I preko lektorirane knjige, a lekturu je napravila moja prijateljica Marija Matana Bazdan, napravili smo par izmjena i nije mi žao zbog toga.

- Sigurno da je knjiga dijelom povijesna knjiga, mislim da to nije bila njezina glavna tema, barem to meni nije bila namjera. Kad se reče 'povijesna knjiga' za nas koji nismo povjesničari, to može stvoriti dojam da je to nešto što je dosadno. Nadam se da to nije, a meni povijest naravno nije dosadna, inače ne bih uopće krenuo u ovaj projekt. S prvom knjigom smo putovali cijelim svijetom, to su priče koje se odvijaju u New Yorku, Riju de Janeiru, Parizu, Londonu, Rimu i tu niti jednom riječju nisam spomenuo naš grad ni svoje rodno mjesto iako sam već u prvoj knjizi jasno mislio i na Dubrovnik i na Župu dubrovačku, znao sam da će nekako doći vrijeme da jedna tema bude posvećena upravo tome. Taj odnos prema Velikoj trešnji odnosno potresu iz 1667. mi je jako zanimljiv jer se tu krije toliko nevjerojatnih detalja , počevši od Marojice Kaboge, njegova je biografija nevjerojatna, mislite da je ona izmišljena! Tako mi je to djelovala! Imate Vicka Pozzu, čovjeka kojeg povijesni izvori pamte kao pjesnika, dramatičara, fizičara, matematičara. On je, čini mi se, bio 'oriđino' svojega doba koji je malo više od godinu dana prije potresa najavljivao da iz utrobe zemlje čuje tutnjavu i da predviđa da će Grad pogoditi veliki potres. Međutim, nije stao na tome, čak je predvidio da taj potres neće doživjeti, da će umrijeti prije, što se i ostvarilo. To su ti neki sitni detalji koji su meni bili zanimljivi za ispričati priču.



- Ono što je glavna tema priče je propitivanje slobode odnosno što nama sloboda znači danas, a što je ljudima značila nekad. I, naravno, složit ćemo se svi da je riječ „sloboda“ univerzalna vrijednost. Ako bi tražili sinonim, jednu riječ koja bi opisala naš grad onda bi to sigurno bila riječ „sloboda“. Naravno, da to nije vrijedilo za sve, nije ta sloboda bila tek tako, ovisila je o društvenom položaju, statusu… Zapitao sam se što bi u današnje vrijeme to bilo. Par rečenica je u uvodu knjige dala moja prijateljica, moja 'ruža' Lidija Crnčević. Ona kaže da je ovo „knjiga nakon koje poželimo biti bolji ljudi“. To je možda bio moj glavni motiv, bez obzira na priču o Dubrovniku, o Betteri, o Župi, o svemu tome, ako netko nakon ove knjige poželi biti bolji čovjek to je to, to možda glavna tema.
Otkrio je Mezei svoja prva sjećanja na ljetnikovac Bettera.

- Moj vjenčani kum Marko koji je sada na brodu mi je, kad smo slikali ovu taracu, rekao: „Najbolje ti je otvoriti ovu promociju ovim riječima: 'E koliko sam se puta na ovoj taraci napio!“ Ima i tu istine, sve to ide u 'staž'. Puno ljudi mi je reklo da na ovom mjestu osjećaju nekakvu ljepotu, da je ovo mjesto samo po sebi lijepo. Slažem se, meni je ovo jedno od najljepših mjesta na svijetu i ta priča uz Veliku trešnju zajedno s ovim ljetnikovcem mi se činila zgodnom. Na početku, kad sam razmišljao i kad sam radio detalje za knjigu, imao sam informaciju da je vlasnik ovog ljetnikovca bio taj čuveni Baro Bettera. Međutim, ispostavilo se da nije, da je on umro prije nego što je to njegov sin naslijedio i onda sam tu originalnu ideju morao malo prekrojiti. Kad pišete knjigu, ne pišete samo ono što znate, nego vas knjiga sama po sebi nešto nauči jer vas tjera da o tome saznati više, kazao je Mezei.  

Plan je da sljedeće godine u suradnji s Turističkom zajednicom Općine Župa dubrovačka za strane goste organizirati 'šetnje kroz povijest'.

- Prva knjiga je prevedena na engleski, a kako je ovo lokalna tema i kako nismo dosad imali nešto takvo slično, obratio sam se Općini i našoj novoj direktorici Turističke zajednice, načelniku Općine i moram reći da sam od samog početka imao veliku podršku. Htio sam predložiti da knjiga bude prevedena na engleski jezik i da kroz 'povijesne šetnje' vodimo naše goste. Ono što smatram najzanimljivijim za ljetnikovac je priča o Ruđeru Boškoviću. Nekako mi se čini da ljetnikovac Bettera ima sličnu sudbinu kao naš Grad, puno toga asocira na kulisu „Igre prijestolja“, što samo po sebi naravno nije ništa loše, to je dobro, mi od toga imamo samo koristi, međutim, Dubrovnik je puno više od toga, on nije samo mjesto za snimanje filmova, on ima svoju povijest. Tako je isto Beterina i život Ruđera Boškovića koji je zaista fascinantan. To je čovjek koji je možda prije Einsteina skužio da je vrijeme relativan pojam, bio je statičar, matematičar, fizičar, živio je u Rimu, boravio je na dvorovima, živio je u Londonu, Parizu… Sigurno možemo reći da je riječ o jednom od najvećih znanstvenika na svijetu uopće! Ono što je meni u ovoj priči zanimljivo, Bošković je do 14.  godine boravio u Dubrovniku, nakon toga se više nikada nije za stalno vratio, on je samo boravio tu tri mjeseca i vrlo vjerojatno da je bio na ovom mjestu. Prema tome, mislim da postoji itekako snažna poveznica između Beterine i Boškovića, to je ono što me najviše asocira i veže za Beterinu kad je knjiga u pitanju. Ljetnikovac Bettera je i priča o bogatim pučanima, to je vrijeme gdje ćemo vidjeti da je Republika bila među bogatijim državama u Europi, bila je jedna od najvećih pomorskih sila na Mediteranu, tada i na svijetu tako da puno toga ima što se krije među ovim zidovima.  

 

Događaj su organizirali Općina Župa dubrovačka, TZO Župa dubrovačka i Dubrovnik Riviera Hotels, a kroz večer je vodila Katarina Barović koja je ujedno pročitala i dva ulomka iz knjige, a za glazbeni dio večeri pobrinuo se duo Lingua Franca odnosno Nastasja Palčok (violončelo) i Pero Bender (gitara).

Na kraju treba napomenuti kako će se i sutra, na istom mjestu u isto vrijeme održati još jedno predstavljanje.