Život multimedijalnog umjetnika i slikara Mirsa Bajramovića posložen je nekim čudnovatim stazama. One su ga od rodnog Sarajeva odvele u Nizozemsku gdje i danas živi. Međutim, između tog polazišta i današnjeg odredišta, našao se Dubrovnik, grad koji je njegov život učinio slađim u najljepšem i najmanje opterećenom razdoblju života. Grad slobode zarazio ga je slobodom, snažnom radošću življenja koju je dijelio s ljudima iz Grada, ali i sa svima koji su se u tom trenutku našli u njemu – iz cijele tadašnje države. I baš zbog tog obilja divnog i nezaboravnog što mu je podario jug, rado se osvrće na taj slasni i bezbrižni život u Gradu.
Prepustio se životu
Odmalena je gajio ljubav prema crtanju, kao sedmogodišnjak oduševljavao se Rembrandtom, a život ga je usmjerio prema arhitekturi. Naravno, na studiju arhitekture je najbolje ocjene imao upravo iz crtanja i projektiranja. Kreativnost iznad svega! Kad bi kao srednjoškolac išao na more na Makarsku rivijeru, crtao bi portrete te tako usavršavao svoje umijeće.
- U vojsci sam upoznao jednog Adnana čiji je rođak radio u Atlasu i on mi je pomogao da dođem u Dubrovnik i da slikam na Pilama. Jer, nisi ni tad mogao samo sjesti i slikati kao ulični slikar... Sjećam se, slikao bih portret, okrenuo bih se i vidio da pedesetak ljudi stoji i gleda u mene, a kad bih pokazao sliku, dobio bih aplauz! Noću sam ‘živio’, a na Pile sam dolazio slikati oko jedan popodne do ponoći. Nakon ponoći je na rasporedu bio život! (smijeh) To je bilo jako lijepo! Zapravo, otišao sam u Dubrovnik s planom da se vratim. Nisam očekivao da će to biti tako uspješno, započinje Bajramović te dodaje:
- Sad kad “pogledam” unatrag i kad razmišljam o svemu što mi se izdogađalo u životu, znam da je sve što mi se dogodilo moralo tako biti. Da se nisam “prepustio životu”, sve bi bilo posve drugačije, manje zanimljivo, a ja ne bih bio sretan i zadovoljan svojim životom kao što sam to danas. Redoviti izlazak iz zone komfora je način da si pomognete u intelektualnom i osobnom razvoju, ali i možda još važnije da provjerite želite li nastaviti živjeti svoj život na način na koji ste živjeli do tada. Konkretno, moj izlazak iz zone komfora je što sam nakon studija arhitekture u Sarajevu mogao raditi na nekom gradilištu, zarađivati plaću, ali me to nije zanimalo, želio sam putovati! Došao sam u Dubrovnik kao mladi momak i zarađivao dnevno jednu mjesečnu plaću! Radio sam portrete, a dnevno ih je bilo barem od 10 do 20! To je bio dobar razlog za ostajati u Dubrovniku negdje do desetog mjeseca, kad bih se vraćao u Sarajevo. Išao sam tad na Igman jer su bili gotovi hoteli za predstojeće Zimske olimpijske igre u Sarajevu, kaže Bajramović koji ističe da se tih godina nauživao u životu.
Kao rođenog Sarajliju, lijepo su ga primili u Dubrovniku, naglašava kako nikad nije imao neugodno iskustvo. Pošto je imao i još uvijek ima obiteljske veze na jugu, 1982. zaputio se u Dubrovnik.
- Dubrovnik i Dubrovčane ne možeš ne voljeti! Vrlo sam se sprijateljio s Dubrovčanima. Imao sam mnogo prijatelja među Dubrovčanima. Neka mi oproste svi što ih ovdje neću nabrojati zbog nedostatka prostora. Među prvim i najboljim prijateljima bili su Mario Pezzi i Josip Škerlj. Upravo mi je Škerlj pronašao stan u Gradu. Viđali smo se svaki dan, Josip je radio u školi pa je onda autobusom dolazio na Pile, naišao bi pored mene jer sam s još par slikara sjedio i slikao na Pilama... Išli bismo u betulu, uvijek smo imali o čemu pričati... Stanovao sam u kući u Ulici Miha Pracata 4 na četvrtom katu, odmah do današnjeg irskog puba. Vlasnik stana bio je Mladen Žile koji je radio u Općini Dubrovnik, inače veliki ljubitelj umjetnosti... Danas je to vlasništvo nizozemske obitelji, a apartmani u toj kući nose imena po nizozemskim slikarima - zamislite koja slučajnost! Josipu sam i sad vrlo zahvalan jer mi je našao odličnu ‘gajbu’, živio sam tu, izlazio, prisjeća se slikar.
U Gradu ga pogodio amor
S jednim prijateljem slikarom je tad imao poseban, ‘kreativan’ dogovor.
- U ponoć bismo izašli napolje i dok oni posljednji iz diskoteka odlaze kući, mi bismo ih slikali i tako do ujutro četiri, pet... Slikati noću - to je bila uživancija! Tad si isto upoznavao nove ljude... Ma, život je bio bajka, uspoređuje Bajramović.
Za razliku od danas, Dubrovnik tad nije bio skup, barem ne njemu.
- Živio sam kao roker, imao sam bend u Sarajevu, svirao sam bas-gitaru... To je bilo vrijeme Bijelog dugmeta, svaki sokak u Sarajevu je imao bend! Nisam biznismen i nije me novac toliko interesirao koliko sâm život. Imao sam priliku dobro zaraditi u Dubrovniku, ljudi bi me dolazili gledati jer me je netko jednom snimio, bio sam u medijima... Naime, došla je neka poznata pjevačica u Dubrovnik kojoj sam napravio portret... Svi koji su me poznavali u Sarajevu, nakon moje pojave na TV Sarajevo, htjeli su me doći vidjeti! Na Brsaljama je bila bašta ograđena malom ogradom, a ja sam sjedio odmah do nje! Svi oni koji su mi “dolazili u posjet” sjedili su u toj bašti. Bile su to lijepe večeri. Poznavao sam sve konobare u tadašnjem restoranu, a imao sam toliko novaca da sam mogao plaćati piće svima, prisjeća se Bajramović koji se osvrnuo na posjećenost turista u Gradu u to doba:
- Tad je bila normalna gužva. Znali smo kad dolaze autobusi iz Lapada na Pile, da se navečer išlo šetati Gradom... Bilo je gužve, ali ne toliko da nisi mogao proći! Taksisti su se parkiravali na Brsaljama, ispred Dubravke i oni su uvijek imali posla. Meni se znalo desiti da se kasno noću vraćam iz Gruža ili Lapada i da naiđe prazan taksi koji se uvijek zaustavljao da me poveze do Grada, besplatno! Na Prijekom je pokojni kapetan Ivo Gluhonja tih godina imao restoran. Posljednji put sam ga sreo prije 4-5 godina i mnogo mi je žao da je preminuo, bio je to dobar čovjek. Imao sam prijatelje Talijane koji su s jahtom dolazili u Dubrovnik, zvali su me ‘Michelle’, znao sam s njima otići u njegov restoran, često sam išao tamo i s drugim prijateljima - i prijateljicama, naravno... Događalo mi se i da potrošim, podijelim u jednoj noći sve pare koje sam taj dan zaradio... Sutradan bi ostao bez novca i dolaskom na Brsalje (na posao) bi od slikara koji je sjedio pokraj mene zatražio da mi posudi novac da preko puta u butizi kupim nešto za pojest. Jednom sam taman bio zagrizao sendvič, ali je onda došla neka ženska, Francuskinja, koja je htjela da joj naslikam portret... Nisam mogao pojesti sendvič do kraja, nego sam joj ga naslikao i onda je krenulo... Sendvič je stajao do iza ponoći jer sam ja cijeli dan slikao portrete! To je bila filmska scena, priča sugovornik.
Dubrovnik mu je još nešto podario: upravo u Gradu je 1985. upoznao sadašnju suprugu, Nizozemku Els... Kako sam kaže, amor ga je pogodio baš jako, jako. Ona je došla ponovno u Dubrovnik 1986. i otad je krenula ljubav, preselio se u Nizozemsku...
Svaka granata je boljela
Zadnji put je u Gradu prije izbijanja Domovinskog rata bio 1989.
- Znam da je tad bila napeta situacija oko Slovenije, ali nisam zamišljao da će se rat proširiti na ostatak tadašnje države, na Hrvatsku i Bosnu... Nisam u Dubrovniku osjetio da će se nešto tako dogoditi. Pošto je počeo rat, nisam se mogao vratiti u Grad, ali sam sudjelovao u organiziranju i slanju humanitarne pomoći. Uspio sam spasiti roditelje iz Sarajeva... Da je rat počeo dok sam bio tu, definitivno bih branio Dubrovnik, ne samo zbog Marija Pezzija, nego zbog svih ljudi, zbog nepravde, zbog agresije na Dubrovnik... Svaka granata koja je pala na Dubrovnik je boljela, to svakog normalnog čovjeka mora boljeti! To je građeno stotinama godina, a onda je došao neki barbarin to bombardirati?! Kako mu je to uopće palo na pamet?! Sjećam se kad su se mijenjali krovovi u Gradu poslije rata, zvali su me nizozemski novinari da to prokomentiram... Neka novinarka je dobila informaciju da sam živio u Dubrovniku. Iskreno, novi krovovi Grada su prelijepi, ali meni su draži oni stariji s patinom, kaže Bajramović, sretan što se Grad opet uzdigao iz pepela.
Dubrovnik je u ovih 40 godina prošao kroz svoje mijene, tragične, uzlazne, silazne...
- Znam da su mnogi prodali svoje nekretnine nakon rata, da se dosta ljudi iselilo iz Grada... Dubrovnik se nevjerojatno promijenio. Znam da ljudi, kad govore o prošlosti, obično kažu da je nekad sve bilo bolje i ljepše, ali sad se sve pretvorilo u novac, sve je nešto u žurbi... Plašim se da Dubrovčanima život nije ljepši nego prije. Recimo, bio sam u Dubrovniku prošlo ljeto, prošao sam Gradom... Morao sam stati u red da bih nešto kupio, toga prije nije bilo. Mogu razumjeti da ljudi žele zaraditi, ali nema više one ‘duše’ u Gradu, nestala je. Svejedno, Dubrovnik volim kakav god da jest, dodaje slikar.
Kako kaže, ne ‘dijeli’ nikoga, voli ljude, a ne nacije, izbjegava negativnosti. Uvijek se trudio biti okružen pozitivnim ljudima i ljudima koji vole ljude. Prati što se događa u Gradu, dolazi kad može, s nekim se Dubrovčanima čuje, a to su Josip Škerlj i Igor Hajdarhodžić.
U Nizozemskoj vodi školu slikanja koja postoji već 35 godina i kroz koju je prošlo nebrojeno djece i odraslih. Redovito izlaže i priprema izložbe, a ne krije da mu je velika želja izlagati u Dubrovniku. Došao izlagati ili ne, došao u Grad ove, sljedeće ili za 10 godina, u slici života Mirsa Bajramovića Dubrovnik je zasigurno jedan od najljepših detalja. Sjećanja koja izazivaju neizbrisivu radost, stečeno duhovno i emocionalno bogatstvo, ‘merak’ koji se pamti i prepričava...