Od kada se sredinom 19. stoljeća otkrilo svojstvo buhača kao prirodnog insekticida ova se biljka sadila duž cijele Dalmacije i otocima, a svjetska potražnja bila je ogromna. Repelentna svojstva buhača i prvu proizvodnju insekticida od praha mljevenih cvjetova otkrila je 1839. godine Dubrovkinja Anna Rosauer, a na temelju toga njezin prijatelj farmaceut dr. Antun Drobac već će 1840.godine dobiti nagradu Grada Dubrovnika. Lavoslav Ružička 1924. objavio je rad na kemijskoj determinaciji piretrina, insekticida iz ovoga cvijeta. Ali kako sve, tako smo i mirisni buhač, napustili, zaboravili…
Vjetroviti mozaici
Priču o buhaču priča nam Tonka Alujević, mozaičarka, spisateljica, planinarka, moreplovka, svjetska putnica, kolegica novinarka koja je snježnobijele cvjetove buhača 'utisnula' u mozaike Ville Orabelle. Buhaču treba puno sunca, najmanje 2500 sunčanih sati godišnje, cvjeta na nadmorskim visinama iznad 100 metara i kaže se 'voli gledat more'. Sve je to u svoje dubrovačke mozaike prelila Tonka Alujević. Ljubav za lijepo, za cvijeće, za more, visoko na hridi iznad plaže Bellevuea.- Kad sam dobila umjetnički zadatak da u Villi Orabelle mozaikom ispunim dvije niše, dileme nije bilo - motiv će biti buhač. Ne samo radi buhača i blizine mora nego i radi Anne. I svih onih pametnih glava čije ime nikad nismo zapamtili, ili su se drugi okoristili njihovim idejama. U procesu stvaranja mozaika, ova je nježna, dalmatinska priča inspirirala svaku fazu posla – govori Tonka. Ona mozaike radi s kamenom, mramorom i murano staklom, no u ovim su se mozaicima našli i djelići secesijske posude za sapun, pa čak i igraće kocke koje pokazuju, kaže nam, kako je sve, zapravo igra.
- Mozaicima ovako dajem taj svoj vjetar koji stalno imam u životu, pokret koji je moj. Volim stare mozaike, naročito njihove geometrijske uzorke, ali mislim da svatko treba stvarati u vremenu u kojem živi jer je najveća ljepota spomenika u kontinuitetu života. Ne znam u što će me još život dovesti i hoću li mozaike raditi do kraja života, ili će me oni odvesti u neku drugu priču - priča nam ova svestrana umjetnica. Tonku Alujević, mnogi poznaju ne samo po mozaicima nego kao autoricu videoputopisa i voditeljicu emisija o putovanjima na lokalnoj splitskoj televiziji. Roni, pliva, planinari. Napisala je i nekoliko knjiga kratkih priča te monodramu s kojom nastupa. Oplovila je Mediteran, u najmanjem brodu na svijetu - gucu – plovila je do francuskog Bresta, od jedara s kojima je preplovila Atlantik napravila je haljine koje je predstavila izložbom koja priča njenu pustolovnu priču…
Iako je završila umjetničku školu u Splitu u mozaik se zaljubila tijekom rata u Istri. To je bio samo jedan trenutak, priča.
Osnove joj je pokazao majstor Ivan Krajina, a sama je izgradila svoj put kroz mozaike u kombinaciji mramora, kamena i murano stakla.
- Mislim da je život magija. Sve mi je izazov i što mi neka stvar izgleda gora, odnosno teža za realizaciju na kraju mi bude zanimljivija. Izrada mozaika dugotrajan je posao, ja svaki djelić sama oblikujem mozaičarskim čekićem i nakovnjem kao što su radili stari majstori. Znam reći da kad bih se ponovo rodila da bih slikala na svili kako bi sav svoj opus mogla staviti ispod ruke, jer ovo je i fizički težak posao. No ja volim tu monumentalnost, nešto što je veliko i na neki način neuništivo. Tu je i ta igra u kojoj sve do kraja ne znate kako će završiti – priča nam.
Ljepota Orabelle
Na taraci Orabelle Tonka i njen meštar Drago, nakon niša s motivom buhača, postavit će Tonkine mozaike uz još četiri kamena stupa i na dva ogradna zida, a i oni će kaže ova Hvaranka biti ‘u cviću’. - Ovdje gdje puše svaki vjetar, a sunce prži ne mogu imati drugo cvijeće u bojama kako bi oživjelo kamen. Još razmišljam što će to biti. Na vili sam počela raditi najprije na mozaiku s motivom meduze koja je zanimljiva beštija, dosta lepršava, a ja volim kada moji mozaici imaju dinamiku i da nose i neki akvarel u sebi. Volim koketirati i sa znanošću, a meduza je u molekularnoj znanosti predmet ispitivanja gdje znanstvenici ispituju mehanizme njenoga vječnog života budući da stalno ide iz klimakterija u pubertet, i iz puberteta u klimakterij, i smrti nema dok je ne pojede druga beštija, a meni je zanimljiva kao predmet umjetničkog ispitivanja. Kod svega što radim volim da djelo izađe iz zadanih okvira. Važna mi je priča, a na koji ću je način ispričat,i nije važno. Tu se ponašam sasvim instinktivno i izaberem sredstvo koje se pokaže najprikladnije u trenutku. Ne pratim što rade drugi niti svjetske trendove, nego neke svoje unutarnje potrebe pa me nikad nećete naći tamo gdje ste me ostavili – priča ova svestrana umjetnica.
Iznimno je veseli što na projektu Ville Orabelle, radi s direktorom hotela Lero Srđanom Pujom i arhitektom Marinom Tošićem, ljudima koji su joj osigurali da radi sa zadovoljstvom i s mogućnošću da svakim trenutkom otkrije nešto novo.
- Više je od umjetnosti važan taj odnos prema ljudima koji u sebi nose neke talente. Mislim da nije bitno imate li 6, ili 96 godina, nego da je za jedno društvo i obitelj najvažnije kada se njeguje talent, i da se dade nekome mogućnost da ga razvije. Talentirani su ti koji nas vuku naprijed. Ako imate talentiranog čovjeka i pomognete mu, izvući ćete nešto korisno za cijelo društvo, kao što je i talentirana Anna koja je sasvim slučajno otkrila buhač.