Toni Kukuljica: Dirnulo me igrati Dražena Petrovića pred njegovom majkom, a svi me pitaju jesam li u rodu s Doris

Ime dramskog umjetnika Tonija Kukuljice odjeknulo je kad je u predstavi “Dražen” u koprodukciji kazališta Trešnja i HNK u Šibeniku utjelovio glavnu ulogu - jednog od najvećih hrvatskih sportaša, košarkaša Dražena Petrovića (1964. - 1993.). Redatelj predstave je Paško Vukasović, a dramaturginja Ivana Vuković. Za istu tu ulogu, njegova biografija i njegov trud, okrunjeni su 2023. Nagradom Hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Uloga mu je odlično sjela jer odmalena obožava košarku, a vizualno ima sličnosti s legendarnim košarkašom. Košarka u gradu vaterpola? U šali kaže da je trenirao skoro sve sportove a da je upravo zbog tog ‘hypea’ oko vaterpola odbio najpopularniji dubrovački vodeni sport. Završio je preddiplomski studij Glume i medija u Rijeci, a potom diplomirao na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu u klasi Dore Ruždjak Podolski. U rodni grad ga je, osim potrebe za odmorom i odmakom od metropole, dovela i druga dramska premijera jubilarnih, 75. Dubrovačkih ljetnih igara, Vojnovićev “Ekvinocijo” u režiji Krešimira Dolenčića čija je premijera na rasporedu 27. srpnja u novom festivalskom ambijentalnom prostoru - Posatu.

Iz Dubrovnika ste, bavite se glumom i prezivate Kukuljica. Vjerojatno su Vas već pitali pa ću i ja: što Vam dođe ili ne dođe Doris Šarić Kukuljica?

S Doris nisam u rodu, ali s njezinim mužem postoji neka konekcija, ali bi trebalo ići u dubinu. Imamo isto prezime, Konavle nisu toliko velike i možda postoji neka veza ali nema direktne konekcije. Doris sam upoznao na fakultetu u Zagrebu jer mi je predavala na četvrtoj godini. Uvijek bude pitanja radi prezimena, uvijek me pitaju što mi je Doris...

Izjavili ste u jednom razgovoru da više volite autorske projekte jer imate slobodu, jer ne ponavljate uloge koje su već igrali neki prije Vas. Što Vas je onda privuklo "Ekvinociju" koji je već toliko puta izveden i toliko će puta još biti izveden?

Kao što nezavisno kazalište ima svoje čari i ljepote tako ih ima i klasično, pogotovo Vojnović koji se igra od pamtivijeka i koji se igra u Dubrovniku. Nikad ga dosad nisam imao prilike igrati, a ovo mi je i prvi put na Ljetnim igrama. Dakle, zašto bih odbio tako nešto da napokon zaigram na Igrama i to još u jednom klasičnom komadu jednog takvog fenomenalnog pisca?!

Već po imenu se nije bilo teško uživjeti u ulogu - Toni igra Tonija...

Da, to je jako simpatično i simbolično. Kad sam vidio koju ulogu igram, bilo mi je super. Nije to velika uloga, ali susret s Vojnovićem znači susret s njegovim jezikom... Tako je, s tim starodubrovačkim jezikom, s dijalektom koji danas toliko ne živi, izumire... Ovakve predstave i ovakvi projekti su mjesto i prilika da se taj jezik opet oživi, što je lijepo jer ne smijemo pustiti da to sve umre, ta povijest, ta kultura, to nasljeđe ipak trebaju živjeti...

Takoreći ‘jučer‘ ste izašli iz škole, završili akademiju. Mislite li da se u školama dovoljno njeguje dubrovački govor?

Imao sam u školi dovoljno kontakta s dubrovačkim govorom, ali kroz predstave. Možete čitati Držića ili Vojnovića, ali to morate čuti. Nisam rođen u to vrijeme, nemam ga upisanog u svom govoru i kazalište je mjesto gdje ga se može čuti, vidjeti i doživjeti. A, glumačke akademije, zato što su daleko od Dubrovnika, više naginju nekim drugim dijalektima nego dubrovačkom. Nije loše da se rade drugi dijalekti, ali ne bi bilo loše da se rade i ovi jer tijekom svog školovanja nisam radio na dubrovačkom dijalektu. Radio sam svoju prvu predstavu ovdje, to je bio "Skup" u režiji Ivice Kunčevića i sad je ovo drugi put da se susrećem s tim.

Kako je raditi s Krešom Dolenčićem?

Jako zanimljivo! Ovo je prvi put da radim s njim, a Krešo ima unikatan, veliki pristup tome svemu, kao da vidi veću sliku koju mi ne vidimo dok se ta slika ne sastavi. Na neki način kao da ‘orkestrira‘ predstavom, a ne kao da režira... Prije bih upotrijebio riječ ‘orkestriranje‘ nego ‘režiranje‘.

Kako je raditi s kolegama na predstavi, posebno sa zvijezdama?

Odlično iskustvo jer nemaš svaki dan priliku s takvim imenima, pogotovo sa Zrinkom Cvitešić i Goranom Višnjićem, to je ipak posebna prilika i treba cijeniti neke trenutke i učiti iz njih, čisto promatrati, upijati... Svaka od tih osoba je imala neki svoj put pa nosi neko svoje znanje i iskustvo koje onda koristi kroz rad.

Što dobar redatelj može izvući iz mladog glumca?

Može izvući dosta toga, može izvući sve, samo treba posvetiti pažnje. Treba osjetiti kako mladi glumac diše i usmjeriti ga, dati mu neke smjernice u kojim će se on sam snalaziti i razvijati. Ne treba mu davati nešto točno definirano, nego ga pustiti da raste, da se igra, da sâm istražuje, da sâm dolazi do nekih stvari, da se razvija kroz svoje iskustvo...

Jesu li redatelji s kojima ste dosad radili imali takav pristup?

Da, svi moji projekti nakon Akademije su bili apsolutno predivni. Nemam loša iskustva pa se nemam na što požaliti.

Pred koje Vas je izazove stavio "Ekvinocijo"?

Meni je lijepo jer sam doma, a nisam često otkad sam pošao u Zagreb. Gore sam jer gore radim tako da mi je jako lijepo da sam tu, da sam doma na svome i da radim tu. Ta mala uloga je simpatična i prikazuje jedan dio života tog doba jer je ljudi poput Tonija bilo masu, tih dječaka, te jadne, siromašne dubrovačke mladeži koja je išla trbuhom za kruhom i koja je preživljavala.

Ima li redatelj s kojim biste voljeli surađivati?

Oliver Frljić mi prvi dođe napamet, kao vjerojatno i većini nas koji volimo nezavisno kazalište. Umjetnost treba provocirati i postavljati pitanja, poticati na razmišljanja i da, mora malo, ne uvijek, mora gurnuti iz neke tvoje komfor zone, staviti te u neko drugo mjesto da ti promijeni način gledanja i razmišljanja, tome kazalište i služi - da ti proširuje vidike i da ti dadne neka iskustva i doživljaje koje u svakodnevnom svijetu ne možeš dobiti.

Treba li pritom prijeći granicu dobrog ukusa?

Ne znam treba li baš nužno, ali se može, zašto ne?! Naravno da je dobar ukus važan, ali sve ovisi o djelu koje se radi. Neka djela moraju se malo pažljivije raditi u odnosu na neka druga, ali to ne mora biti tako. Dapače, volim kad se uzme neko klasično djelo, kad ga se dekonstruira i da neki novi uvid, kut, nešto što možda nismo vidjeli...

Hoće li publika gledati "Ekvinocijo" iz nekog drugog kuta?

Ne mogu biti toliko točan jer nikad nisam gledao ovu predstavu. Prošli "Ekvinocijo" je bio na Igrama prije 10 godina i nisam ga gledao tako da je ovo, zapravo, moj prvi kazališni "Ekvinocijo". Čitao sam ga više puta, ali donijet će nešto novo, sigurno! Jer, Krešo nikad nije radio "Ekvinocijo" tako da će nečeg novog biti... Neki glumci su predstavu radili prije, a dosta njih prvi put radi "Ekvinocijo", a možda i Vojnovića... Svaka od tih osoba će donijeti nešto novo u taj komad tako da će komad sigurno biti drugačiji nego prije.

Koliko Vas inspirira prostor Posata za rad?

Prostor je jako dobar, a ujedno i jako bitan. Smatram da je ambijent nešto što se treba koristiti u kazalištu, pogotovo na Dubrovačkim ljetnim igrama jer imamo najljepše ambijente na svijetu i bilo bi jako šteta da se to ne iskoristi. Ta cijela magija ribarskog gradića iz "Ekvinocija" sasvim odgovara Posatu jer su tamo more, barke... Jednostavno, to daje neku vrstu magije.

Gubi li se taj ambijent, hoće li se stvari okrenuti u korist kulturi?

Jako se gubi ambijent... Sve skupa guši ambijent, a da bi se ambijent doživio, on ne smije biti pretrpan. Njegova ljepota nije u gužvi i pretrpanosti nego u onome, što on jest tako da mislim da je grad ljepši i da puno ljepše diše kad je manje zagušen.

Osjećate li poseban pritisak s obzirom na to da igrate pred domaćom publikom?

Mislim da će mi to biti gust, svaka publika je dobra i posebna na svoj način. Vjerujem da ću uživati. Sa "Skupom" sam ‘probio led‘ i to je bilo lijepo iskustvo.

Zašto gluma? Išli ste u Turističku gimnaziju, upisali potom Računarstvo u Dubrovniku, a volite sport, glazbu, fotografiju...

Gluma je spoj svega što ste naveli. U glumi moraš biti sve, možeš se baviti glazbom... Na primjer, u "Ekvinociju" kratko sviram na gitari u jednoj sceni, to mi je lijepo... Gluma je fizička stvar tako da je moja cijela povijest bavljenja sportom i tu živa jer sam konstantno fizički aktivan, a teatar zna biti fizički dosta zahtjevan. Mene usrećuje kadgod je neki kreativni zahtjev fizički... Gluma nekako objedinjuje sve umjetnosti u jednu.

Čega danas fali u kazalištu?

Nekih novih, modernih tekstova. Kao da se ljudi iz nekog razloga boje uzimati nešto novo, nešto što možda nije bilo postavljeno... Kao da postoji ‘sigurnost‘ kad se radi nešto što je znano. A, toliko je pisaca koji pišu i pisali su, postoji toliko tekstova i kad bi se samo malo ‘kopalo‘ po tome svemu, našla bi se ‘riznica zlata‘. Ti tekstovi mogli bi se postaviti na različite načine jer ih nitko prije nije postavljao, imate potpunu slobodu!

Boje li se redatelji reakcije publike pa se klone nekih pisaca?

Moguće je. Publika je tu prisutna, ona daje sud i za nju se to i radi tako da sigurno postoji neka ‘kočnica‘, mali strah da se ipak udovolji publici jer bez nje nema ni kazališta, ali isto tako mislim da je publika gladna novih stvari. Ja sam za onu: nek‘ se proba pa što bude!

Komentirali ste jednom da se gluma previše mistificira. Zašto je tome tako?

Ljudi stvarima koje rade i svom životu žele dati možda malo veće značenje, žele se malo uzdići, žele uzdići ono što rade... Nema potrebe za tim jer mislim da njihov rad treba govoriti za njih i da umjetnost treba govoriti za sebe, to je na kraju dana zanat kao i svaki drugi. Ne razlikujemo se mi glumci ništa više od bilo koga drugog koji radi svoj posao: imamo svoj zanat, znamo što radimo, s kojim vještinama raspolažemo a koristimo ih da bismo stvorili nešto, kao što slikar koristi svoj zanat da stvori sliku, zidar da napravi zid... To je posao.

Razmišlja li tako većina Vaših kolega ili je Vaše razmišljanje izuzetak?

Sumnjam, ali da se mistificira, mistificira se. To na koncu može donijeti više štete nego koristi, pogotovo ljudima koji tek ulaze u posao i koji su svježi, mislim da ih ne treba ‘pumpati‘ tim nekim stvarima... Treba ih naučiti alatima koje će koristiti i kojim će razvijati svoj zanat, svoje znanje i upotrebljavati ga u radu.

Kad su Vas pitali ima li previše akademija u Hrvatskoj, postavili ste pitanje zašto je tako malo radnih mjesta. Kako se mladi glumac može snaći po završetku akademije?

Mladim glumcima je danas jako teško probiti se isključivo kroz rad! Kazalište, gluma kao takva spada, nažalost, u sferu javnog prostora, show businessa koji se danas njeguje u toj našoj ‘kulturi‘, ako to možemo tako nazvati. Osobu se prisiljava da bude puno drugih stvari, a to tako ne bi trebalo biti! Ne bismo mi morali biti javne osobe koje ‘moraju‘ istupati van svoje komfor zone da bi došli do nečega... U idealnom svijetu, mladi glumac bi svojim radom trebao zaslužiti posao... Ako čovjek radi, ako je posvećen, ako ima disciplinu, zaslužuje raditi. Nažalost, ne postoji previše mjesta gdje se to može pokazati. Lakše je pojaviti se negdje na televiziji, pokazati se, nego dobiti posao tako što si se glumački pokazao! Jer, ovo prvo puno više pokriva televizija nego neka nezavisna predstava koju kao mlad glumac možeš dobiti jer je radi netko tko je isto tako mlad i on te pozove da je radiš, ali to neće biti toliko popraćeno kao ovo drugo. Tu je neki paradoks, neka mala zamka...

Jeste li onda skloni glumiti u televizijskim serijama, filmovima...

Htio bih se baviti filmom, obožavam film, veliki sam filmofil... Čak više nego kazalište konzumiram film, to je umjetnost koja mi je najdraža. Nisam dosad imao prilike, imao sam neke sitne, male uloge, ali je teško doći do toga jer se malo toga snima kod nas, većinom rade isti ljudi i onda je malo teško ‘progurati‘ se na našem filmskom tržištu...

Posla čak ima, ima u malim kazalištima kao u Dubrovniku, ali svi idu u Zagreb...

Da, Zagreb jednostavno daje više mogućnosti i zato sam i ja gore jer jednostavno imam više opcija i mogućnosti za kreativni izražaj... Gore imam širi spektar koji kao glumac mogu istraživati, više je stvari koje mogu raditi i zbog toga je Zagreb zahvalan, ali isto tako i nezahvalan jer su kazališta puna: ansambli su puni, svako kazalište je prepuno, a i redovi čekanja su prepuni... Dakle, nešto dobiješ, nešto izgubiš!

Povratak u grad Vam nije opcija?

Ne, bar ne sad u ovom stanju mladog glumca. Želim istraživati i prolaziti što više toga i vidjeti što mi odgovara.

Mladom glumcu ostaje osloniti se na nezavisnu scenu, poznanstva...

Nije loše biti slobodni umjetnik, za mene je to idealna pozicija - kad bih stalno imao neki projekt, kad bi išao projekt za projektom, to je apsolutno idealan posao. Za nekog umjetnika je to ostvarenje svega, ali je problem ta nesigurnost jer kao slobodan umjetnik ne znaš što će biti za par mjeseci, pola godine, godinu... Nisi siguran hoćeš li imati posao, dovoljno novaca... Sve je to jako klimavo.

Je li to poražavajuće za mladog čovjeka: završiti akademiju i čekati bolje dane?

Bude... Bilo je poražavajuće za mene, bilo je teških trenutaka, ali moraš jednostavno prihvatiti situaciju takvu kakva jest. Moraš stati na noge i reći: ‘Ja sam to odabrao, znao sam što odabirem...‘ Svi mi kad upisujemo akademiju znamo otprilike kakva je situacija i što nas čeka, što možemo a što ne možemo raditi... Odabrali smo to i nemamo se pravo žaliti! (smijeh) Ima i u tome nešto, ima u toj borbi nešto što nas gura da budemo bolji, jači...

Kad ste kod teških trenutaka, u svom diplomskom radu pisali ste o glumi i depresiji.

Mislim da bi to trebala biti goruća tema, ali nije. Jer, takve stvari se zaobilaze, ne želi se pričati o tome. Ali, to je jedna poražavajuća činjenica da su glumci skloni depresiji. Čitao sam istraživanja i 60 do 80 posto su veće šanse da će glumac imati problema s depresijom nego bilo koja druga osoba u nekoj drugoj profesiji, što je ogromna i zabrinjavajuća brojka. Možda muškarci imaju malo veću tendenciju poći u krivom smjeru s obzirom na veću sklonost alkoholu, drogama... Susrećemo se s različitim problemima. Žene će možda naići na zlostavljanja i mobbing, za razliku od muškaraca, ali svi smo u istom problemu...

Koliko je učestala pojava depresija kod slobodnih umjetnika, a koliko među slobodnim dramskim umjetnicima?

Jedna od segmenata mog rada upravo se osvrće na financijsku nesigurnost. Jer, nije lako buditi se svaki dan a da ne znaš što će biti sutra, to je jako teška borba... To nekad zna biti prejako. Stvar je da nemaš kontrolu nad tim, možeš se osjećati nemoćno jer ne možeš ništa... Svatko može sebi napraviti posao, ali to opet nije sigurno. Sigurno je da su umjetnici koji nemaju zagarantiranu plaću ili posao skloni tom problemu...

Je li netko iz struke ozbiljno razmotrio Vaš rad kako bi se moglo preventivno djelovati?

Nitko mi nije prišao, niti to spomenuo osim mlađih kolega s kojima sam pričao o tome, ali nitko značajnije i ozbiljnije to nije zahvatio, osim mentora koji je radio sa mnom.

Ima li depresije među mladim glumcima?

Susretao sam se i na faksu i nakon faksa s tim. Ljudi jednostavno znaju izgubiti nadu... Realnost zna biti jako teška... Dok si na faksu u nekom si sigurnom prostoru, ali vani nešto ‘vreba‘, znaš da ćeš uskoro završiti, da ćeš biti vani i više te ništa ne ‘štiti‘, sâm si i moraš se snaći u jednom ne toliko zahvalnom prostoru...

Što Vam znači Nagrada Hrvatskog glumišta?

Najljepša stvar oko toga jest to da je netko prepoznao moj rad, to mi znači nagrada. Jer, radio sam, pet godina sam studirao, dobio sam ulogu, radio sam na njoj... Nije bitna nagrada, taj kipić, bitno je da te je netko vidio i prepoznao tvoj rad, to je lijepo i neka vrsta poticaja da nastaviš dalje, da se trudiš još više i to je nešto što bismo trebali izvući iz toga.

Koliko je opterećenje bilo igrati Dražena pred njegovom majkom?

Jako je zanimljiva situacija kad dobiješ priliku da na pozornici ili filmu utjelovljuješ nekog tko postoji ili je postojao, stvarnu osobu. To je drastično različito od bilo koje druge fiktivne uloge i naravno da nosi, neću nužno reći pritisak, ali neku vrstu odgovornosti. To je ipak jedan od, ako ne i naš najveći sportaš svih vremena, pogotovo meni koji sam se jako dugo u svom životu bavio košarkom i koji prati to sve. Užasno mi je to značilo... Uz odgovornost, tu je čast da si uopće dobio priliku da tako bitnu i veliku osobu baš ti prikažeš. Naravno da želiš i da se trudiš to napraviti u što boljem sjaju i da želiš da svi ljudi koji su ga poznavali, a svi smo ga poznavali na neki način, dobiju sliku o njemu kakvu bi trebali i kakva je otprilike bila... Ja se samo trudim predstaviti Dražena na što bolji način, ja nisam on, tu sam da kroz sve informacije o njemu probam prenijeti djelić njega publici.

Je li teško bilo ostati sabran pred Draženovom majkom?

Dirnulo me je... Na sceni to ne smiješ pokazati jer igraš ulogu i moraš je odraditi do kraja, ali osjećaš to unutra, posebno kad je ona bila u prvom redu, kao i njegov brat Aleksandar... Znaš da su oni tu i to ipak znači više, sve diže na višu razinu jer želiš da budu sretni, zadovoljni i ponosni sa svime jer su mu ipak bili najbliži. Da nije bilo Aleksandra, Dražen ne bi igrao košarku, Aleksandar je prvi krenuo s košarkom, Dražen je želio biti kao brat i u tome je cijela predstava: o njegovom djetinjstvu, kako je došao do košarke i do svog prvog naslova tako mlad, putem svog brata...

Koji ste najbolji kompliment čuli o toj ulozi?

Ne znam je li to bilo od Nevena Spahije ili od Draženove majke, ali najbolji kompliment bio je taj da sam uspio prenijeti Draženovu toplinu, taj duh, tu njegovu energiju i to mi je najviše značilo.

Puno ste, pripremajući se za ulogu, istraživali košarkašev život. Što od Dražena i dalje nosite nakon pozornice?

Puno toga jer je to tolika veličina od čovjeka da je to nepojmljivo. Ta predstava postoji tu s razlogom, da ljudi nauče stvari od njega, da uzmu tu strast, tu ljubav, disciplinu, tu posvećenost, taj rad... Svatko od nas to treba imati u sebi, ići s tim.

Dražen Petrović je osoba koja ujedinjuje, čak desetljećima nakon smrti, ima li danas takvih u Hrvatskoj?

Sigurno da ima, u svakom polju jer inače ne bismo išli naprijed. Dosta je neotkrivenih, a zbog toga treba pružati šanse mladim ljudima, baš iz tog razloga da otkrijemo što više Dražena.

Koji hrvatski sportaš je zaslužio predstavu? Neki će odmah reći Luka Modrić...

Mislim da Modrić ne treba predstavu... Dražen nije imao toliko vremena, imao je ograničeno vrijeme, a Luka je dobio cijelu karijeru... On će se sad umiroviti, pokazao je sve što je imao pokazati... Za Luku danas svi znaju, a za Dražena ne jer je to bilo neko drugo doba i zato je bilo važno prikazati "Dražena", da se djeca koja nisu upoznata s Draženom upoznaju s njim, baš zbog svih tih karakteristika koje je nosio, koje su i danas jako bitne i koje manjkaju u dosta ljudi...

Kako djecu privući u kazalište?

To je jako teško. Velik je problem što se djeci smanjuje njihov kapacitet pažnje zbog svih tih kratkih, brzih i ispraznih sadržaja. Nije lako djecu privući u kazalište ili na film... Treba im se pružiti neki zanimljiviji sadržaj. Dok su klinci, njih zanimaju druge stvari, ne drama, ne mogu je ni razumjeti... Trebamo ih zabaviti, ali onda u toj zabavi izvući nešto poučno, neke dobre stvari i vrijednosti, mislim da je to put...

U "Ekvinociju" iseljavanje zauzima važno mjesto. Jeste li privatno razmišljali o napuštanju Hrvatske?

Dosta sam o tome razmišljao, pogotovo tijekom školovanja na Akademiji. Što si mlađi, imaš veće ambicije i neke stvari koje su daleko ne izgledaju toliko daleko, sve ti se čini mogućim... Naravno da sam htio ići i u Ameriku i Englesku, ali što postaješ stariji, shvaćaš da ti mogućnosti nisu toliko velike. Ja sam otvoren, dapače, htio bih ići raditi vani, ali trenutno to nije baš moguće zbog financija i svega ostalog. Ali, da mi je želja raditi neke veće projekte koji u našoj državi možda trenutno nisu ostvarive, jest... Htio bih se okušati u svemu, nemam neke granice, ne postavljam ih... Htio bih raditi vani, ali treba doći do tamo.

A koju biste ulogu voljeli odigrati? Jedan Vaš kolega mi je na ovo pitanje jasno i brzo odgovorio: "Hamleta!"

Ima ih ‘mali milijun‘... Naravno, Hamlet je uvijek u opciji, svi veliki glumci igrali su Hamleta. Naravno da ima nešto što te vuče toj ulozi jer želiš dati neki svoj kut i pristup, ali svaka uloga je dobra uloga tako da samo želim raditi što više različitih stvari sa što više različitih ljudi... Želim skupljati iskustva i graditi sebe.

Vuče li Vas povratak na Ljetne igre?

Naravno. Dubrovačke ljetne igre su ogroman festival, one su možda najveći umjetnički festival u Hrvatskoj i naravno da želiš biti dio toga, pogotovo kad gledaš kroz povijest tko je sve bio dio toga i koliko je to bilo veliko prije. Naravno da želiš biti dio toga da to bude još veće i jače...

Kako provodite vrijeme u Dubrovniku?

Kupam se! Obožavam more i svake godine, što sam dulje u Zagrebu, sve mi više fali tako da, kad nema probe, u moru sam i čitam i gledam filmove... Ovo mi je mali ‘detoks‘ jer je Zagreb ipak malo užurban grad i tamo radim većinu svog vremena... Nisam imao nešto slobodnog vremena, od završetka faksa sam konstantno bio u nekom poslu, stalno sam radio, zaredali su mi se projekti tako da, iako je i ovo u Dubrovniku posao, u neku ruku mi je odmor za dušu jer sam doma i ne moram razmišljati o nekim stvarima kao kad sam u Zagrebu, malo se više fokusiram na sebe, da se odmorim i da se onda opet mogu vratiti u Zagreb i nastaviti tempo kojim radim...

Što Vaš čeka nakon "Ekvinocija"?

Snimam kratki film u Zagrebu, u osmom mjesecu, "Apollon Klub" od jednog mladog kolege redatelja, dobili smo na natječaju sredstva od HAVC-a i tome se veselim. Također, radim Molièrea u teatru Kerempuh... To se tek igra u prvom mjesecu, a to radimo s Tamarom Damjanović i bit će tri komada, tri različita djela koja su također namijenjena za srednje škole, za malo mlađe uzraste, da im pokažemo da to nije toliko ‘dosadno‘.