Profesorica Vidović govorila je o životu, djelu te osobnim sjećanjima na Pattieru, osnivač MFOA „Tino Pattiera“ više je rekao o tenoru kao 'enigmi' dok se član Dubrovačkog simfonijskog orkestra Denis Ajduković osvrnuo na glazbene prilike u vremenima kad je Pattiera djelovao kao umjetnik. Najprije je u ime organizatora prisutne pozdravila Renata Roman Dobroslavić, zadužena za PR i marketing u Dubrovačkom simfonijskom orkestru.
Vidović je odgovorila na pitanje treba li zaista postavljati pitanje 'tko je bio Tino Pattiera?' ili je njegovo ime već urezano u kolektivnu svijest ljudi ovog podneblja.
- Jest i nije. Kad sam proteklih dana spominjala da će se ovo predavanje održati, onda su me pitali: „Je li to onaj iz Zadra?“ A ja sam se okrenula i rekla: „Srami se!“ Pitala me sugovornica zašto bi se sramila, pa zato što taj iz Zadra jest njemu neka svojta, ali to nije taj Tino, Tino Pattiera je nedavno navršio 130 godina. Prema tome, za njim je već jedna povijest koja je 'pošla', on se otisnuo iz Cavtata, otišao je na studij medicine u Zagreb. Međutim, kad je trebalo raditi razne pokuse i učiti anatomiju, on to nije mogao podnijeti jer je njemu u podsvijesti cijelo vrijeme živjela glazba. Kako su roditelji bili slabog imovinskog stanja, oni su mislili, ako se on posveti glazbi, da neće imati ništa od života. Trebao je postati ili liječnik ili pravnik, to su bile te stvari koje je trebalo 'zaraditi', a glazba ne, započela je Vidović.
- Pattiera je cijeli život imao sebe, on je dosta živio, pa pomalo i raskošno, veselo, pjevao je po društvima. Međutim, veličali su ga kao džentlmena i ribara i čovjeka koji je dobrog imovinskog stanja, ali isto tako, što mu se dogodilo kad je došao Drugi svjetski rat?! Ostao je bez svega! U kazalištu u Dresdenu, koje je kraljevsko, eksplodirala je bomba te smo ostali bez arhiva u kojemu su bili i podaci o njemu. Kad sam oko 2000. počela pisati o njemu, a Družba „Braća Hrvatskog zmaja“ me je uputilo na to, dala sam se na posao, ali jako je teško otkriti odakle i što, na kraju sam došla do jedne knjižice jedne vrlo drage njegove prijateljice kojoj je pričao stvari o sebi pa sam to prevodila s njemačkog, pojasnila je Vidović.
Potom je predavačica iznijela svoja sjećanja.
- Puno stvari se poklapa jer ga se sjećam. Po majci sam cavtajskih korijena, bilo je u Cavtatu nekoliko familija, svi su se poznavali tako da bi ja kao mala djevojčica ljeti došla u Cavtat u none i s nonom bi bila po rivi. Postojao je uzvik: „Arivo je!“ I kad bi to rekli, znalo se da je to on jer nitko drugi nije mogao 'arivat'. Mogli su to biti ribari, prodavačice na placi, pokoja tkalja, vezilja za ručne radove… Sjećam se jedne godine, možda sam imala sedam, osam godina, vidjela sam ga u bijelom vestitu s klobukom, došao se javiti mojoj noni i bio je u kabrioletu - u Cavtatu gdje su magarci išli! Zamislite koja je to festa bila?! On se izdigao u jednog džentlmena, jednog svjetskog džentlmena i nije se mogao sramiti gdje god da je došao. Radio je na sebi jer potekao je iz obitelji gdje je bilo desetero djece, trebalo se brinuti, misliti, a roditelji su prodavali kruh! Što se moglo od toga?! Što je on mogao dobiti da ide studirati?! I kad je izjavio ocu da prelazi na glazbu, oca samo što nije 'kolap trefio'! Pattiera je na kraju rekao sam sebi: „e sad ću ti ja poći studirati glazbu, pa kad dobijem što, moj oče, ja ću ti poslati!“ I tako se dogodilo. Kad je položio prijamni ispit u Dresdenu za sedam godina dobio je mogućnost imati uloge. Dobio je dobar unos novca i poslao je ocu, ispričala je Vidović.
Objasnila je profesorica što je bio njegov najveći pad.
- Najveći pad dogodio se onog trenutka kad je pomalo počela bolest jer je došla astma. Mislim da se jako opteretio, a klime sjevera su vrlo oštre, posebno u Njemačkoj. Išao je čak u London, išao je svugdje gdje su velike magle, a on to nije trpio i onda je došla i šećerna bolest. Bio je veseljak i dizao bi se, ali na kraju više nije mogao. Što je 'najgore', u Beču je znao potpisati ugovor za jednu operu, a onda je iza te opere išao u drugu pa istu večer znao je imati dvije uloge, strašne, jake uloge bi izdržao. To bi bilo po šest-sedam sati pjevanja! To su rijetki mogli izdržati, ali on je izdržao! Ako ga je to radovalo, neka je, kazala je profesorica.
Prokomentirala je Vidović kako ne bi rekla da je da Pattiera danas zaboravljen.
- Stalno je navraćao doma, dolazio je, bio je s običnim ljudima u Cavtatu. Poklanjao bi uvijek nekome nešto, nekome motor, nekome barku, a onda je bila uzrečica „ide motor k'o u Tina Pattiere“ jer svi drugi su bili stari, jadni i nevoljni, a on bi sa svojim autom dovezao nešto novo i poklonio to nešto novo. Moramo ga sačuvati za budućnost jer je jedan fenomen koji to zaslužuje! Doživjeti da se u Dresdenu 52 puta zastor digne iza njegove uloge - to se rijetkima događa, nisam za to čula! Jest njegov rival bio Talijan Enrico Caruso, ali kad je Pattiera došao u Ameriku, Amerikanci su uzviknuli: „Evo nam Carusa!“ Pola njih nije razumjelo da se radi o Hrvatu koji je došao iz tadašnje države. Imao je probleme u tom sustavu, nije se želio isticati, glazba mu je bila sve, imao je taj cilj, a želio je nastupiti i u Dubrovniku, ali nije uspio, zato mi moramo danas to održati, poručila je profesorica.
Festival će se zbog epidemiološke situacije održati do 7. srpnja i to u malo skromnijem izdanju, a nastavlja se koncertom ispred Katedrale 3. srpnja u 21 sat.. Dubrovačkim simfonijskim orkestrom će ravnati njegov šef dirigent Marc Tardue, dok će kao solistice nastupiti dvije etablirane hrvatske operne pjevačice, sopranistica Martina Zadro i mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović. Na programu je izbor najljepših opernih arija svjetskih i hrvatskih skladatelja, od Mozarta, Rossinija, Verdija, Bizeta, do Gotovca i Zajca.