U sklopu programa razvoja publike „Ključevi od grada“ na 69.Dubrovačkim ljetnim igrama, a povodom dramske premijere „Michelangelo“ u režiji Sebastijana Horvata, viša asistentica na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Tanja Trška održala je u palači u Ulici braće Andrijića predavanje na temu mita o Michelangelu Buonarrotiju u Dubrovniku.
Veze Michelangela Buonarrotija i renesansnog Dubrovnika temelje se na sačuvanim pisanim svjedočanstvima, sonetima i pismima koje je umjetnik razmijenio s dubrovačkim nadbiskupom Lodovicom Beccadellijem (Bologna, 1501. – Prato, 1572.) za vrijeme njegova boravka u Dubrovniku između 1555. i 1560. godine. Sačuvana korespondencija, koja smješta odnos dvojice renesansnih ličnosti na granicu između književnosti i likovnih umjetnosti, otkriva prije svega Beccadellijevo divljenje Michelangelovim umjetničkim ostvarenjima.
Trška je na početku kazala kako je mit o Michelangelu i danas aktualan. Kad su se umjetnik i nadbiskup dopisivali, Michelangelo je imao preko 80 godina. U prvom sonetu u studenom 1554. Beccadelli hvali umjetnika i te pohvale nastavile su se kroz cijelu njihovu korespondenciju. Beccadelli je bio pobornik toga da nadbiskupi borave u svojim nadbiskupijama, ali nije bio previše oduševljen što ide u Dubrovnik na službu. No, u rujnu 1555. imenovan je dubrovačkim nadbiskupom, dočekan je veličanstveno u prosincu iste godine, a Dubrovnik je nazvao "malom Venecijom" u kojoj je "ukrašena gospoda" i "ukrašen narod".
Michelangelo je, prema riječima predavačice, vjerojatno prihvatio Beccadellijev poziv da ga posjeti u Dubrovniku. Starost i smrt svog vjernog sluge Michelangela je međutim spriječila da posjeti Dubrovnik, ali je zato napisao sonet svom prijatelju. Izrazio je svoju namjeru da dođe, ali i žaljenje što nije došao. Nadbiskup mu je odgovorio pismom izrazivši nadu da će se ponovno sresti u Rimu. Beccadelli se tijekom svog petogodišnjeg boravka u gradu trudio uvesti red u tadašnjoj Dubrovačkoj nadbiskupiji. Pokušao je uvesti 12 župa unutar Grada i dvije izvan zidina. Trudio se obnoviti staru nadbiskupsku palaču, dogradio je i uredio nadbiskupski ljetnikovac na Šipanu, započeo je izgradnju ljetnikovca na obali Omble te je htio izgraditi ljetnikovac u Gružu, ali i osnovati isusovački red u Dubrovniku.
Michelangelov lik i djelo proslavljeni su još u Beccadellijevo vrijeme u zidnom osliku nadbiskupskoga ljetnikovca na Šipanu, koji je u obliku friza u godinama 1559.-1560. izveo talijanski slikar Pellegrino Brocardo. U tipičnoj dekorativnoj formi bolonjskoga podrijetla, Brocardo je prema uputama nadbiskupa Beccadellija ostvario prvi sačuvani primjer zidnog oslika svjetovnoga sadržaja u ladanjskome prostoru dubrovačkoga područja, koji uključuje portrete književnika, intelektualaca i crkvenih velikodostojnika koji su obilježili nadbiskupovu karijeru, među njima i onaj Michelangela Buonarrotija, dopunjen prikazom Alegorije božanskoga nadahnuća. Likovna djela nastala u vrijeme Beccadellijeva boravka u Dubrovniku u kratkom su razdoblju povezala grad s Michelangelovim Rimom, te stvorila podlogu za mit o „božanskom Michelangelu“ i njegovim ostvarenjima u Dubrovniku koji je opstao u djelima likovnih umjetnika i pisaca o dubrovačkoj baštini sve do novijeg vremena.
Beccadelli je od početnog zazora ipak na kraju zavolio Dubrovnik te je prilikom napuštanja grada podno Srđa napisao sonet Michelangelu pohvalivši Dubrovnik i okolne otoke. Do 1564. Beccadelli je službeno bio dubrovački nadbiskup, a sve do smrti je koristio tu titulu. Slika "La Pietà di Ragusa" koja dolazi sa Šipana povezivala se Michelangelom. No, stručnjaci se nisu usuglasili je li slika koja se trenutno nalazi u privatnom vlasništvu u SAD-u zaista djelo velikog Michelangela. No, jedno je sigurno, originalna kompozicija nalazi se na jednom Michelangelovom crtežu koji je nastao između 1538. i 1544. Trška je kazala kako se slika vjerojatno nalazila u Beccadellijevoj zbirci te je ostala na Šipanu nakon njegovog odlaska. Bez obzira što se ne radi o Michelangelovom djelu, kopija te kompozicije postali su dio dubrovačke likovne baštine.
Zanimljiva je u tom kontekstu i slika Marka Murata (1864. -1944.) koja prikazuje kako nadbiskup Beccadelli predaje Michelangelovu skulpturu sv. Vlaha Vici Skočibuhi. Također, Beccadelliju je prijatelj bio i slikar Tizian te se svojevremeno stvorio "mit o Tizianu" koji je navodno boravio u Dubrovniku pa su tako, prema tom mitu, nastala neka njegova djela u Dubrovniku. To naravno nije točno jer su Tizianova djela poslana u Dubrovnik, a sam Tizian nikada nije bio u gradu. Miroslav Krleža Beccadelliju nije pripisivao toliku važnost te je prema njegovom liku imao pomalo skeptičan stav.
Trška je pak zaključila kako je bez obzira na sve, dubrovački nadbiskup Beccadelli tijekom svog boravka, mali Dubrovnik povezao s Rimom i velikim Michelangelom. Uz to je napomenula kako je žalosno što Beccadellijev ljetnikovac na Šipanu još uvijek nije obnovljen.
Glumica Doris Šarić Kukuljica tijekom predavanja pročitala je jedan umjetnikov i jedan nadbiskupov sonet. bLu