Nakon 42 godine radnog staža, profesorica klavira Sunčica Grego u Umjetničkoj školi Luke Sorkočevića početkom ove školske godine pošla je u zasluženu mirovinu. Tijekom četiri desetljeća rada s učenicima stekla je bogato iskustvo, naučila je kako učenicima prenijeti znanje i biti uz njih, izoštrila je svoje osjećaje, ispipala granice, otkrila načine kako motivirati učenike, ali ni u jednom trenutku nije zapustila svoju ljubav prema glazbi i pedagoškom pozivu. I sad nakon svega s osmijehom na licu kaže da se uopće nije zasitila – ni glazbom, a ni školom.
Kakav je osjećaj poći u mirovinu?
Iskreno, pomiješani su osjećaji jer mene uz tu školu ne veže samo radni vijek, nego i moje učeničko doba. S pravom mogu reći da je Škola moj drugi dom. Najljepše uspomene iz srednjoškolskog razdoblja vežu me baš za tu školu. Paralelno sam išla u Gimnaziju i u Muzičku, živjela sam u Župi i nije mi bilo moguće u pauzama poći doma. Završila bi mi nastava u Gimnaziji pa bih u Muzičku išla kao da idem doma. Kad bih bila umorna, znala sam naći praznu učionicu, spojiti dvije klupe i malo ‘ubiti oko’ kako bih skupila energiju za dalje. Za lijepih vremena bih se popela na onu najvišu taracu u vrtu i tamo učila, odmarala, maštala gledajući u more, zidine, Grad.
Što Vas je uopće privuklo glazbi?
Zapravo sam od djetinjstva bila u glazbi. Kad sam se rodila, tata me je posjeo za klavir i rekao: “Ova mala će svirati!” Tata je amaterski svirao klavir, bio je inženjer metalurgije, ali u kući se uvijek sviralo i pjevalo. Klasičnu glazbu sam zavoljela zahvaljujući maminoj sestri, profesorici glazbene kulture s kojom sam satima preslušavala snimke sa starih magnetofona. U ranom djetinjstvu sam ušla u svijet glazbe i u tu čaroliju koja je zauvijek ostala u meni. S tetkom sam počela svirati klavir, potom sam upisala Muzičku pa sam negdje u drugom srednjem zacrtala da će to biti moj poziv. Upisala sam Akademiju u Sarajevu gdje sam završila teoretski i klavirski odjel te sam se 1980. zaposlila u Muzičkoj školi Luke Sorkočevića kao mlada profesorica klavira i tu sam provela cijeli radni vijek – 42 godine.
Zašto pedagoške vode?
Pretvoriti ljubav prema glazbi u profesiju i cijeli život se baviti time – to je privilegij koji si rijetki mogu priuštiti. Smatram se blagoslovljenom da sam imala tu mogućnost. Jer, baviti se glazbenom pedagogijom za mene je ispunjenje snova, to je poziv koji neizmjerno volim i koji bih bez dvoumljenja opet odabrala kad bih trebala birati.
Kako je izgledala Škola kad ste počeli raditi?
Počela sam raditi godinu dana prije renoviranja, dakle u onoj staroj školi koju sam pohađala kao učenica. Današnja Škola je puno ljepša i mnogo je praktičnija, ima daleko više prostora. Ali, ona prijašnja je imala intimu i dušu za kojima svi mi koji smo prošli kroz tu školu i danas žalimo te osjećamo nostalgiju prema tim vremenima. Lijepo nam je bilo, puno smo se družili kao učenici. Skupljali bismo se u vrtu škole, pjevali pjesme sa zbora koji je tada sjajno vodila pokojna Margita Cetinić. Često smo u autobusu na putu prema Župi nastavljali s istim repertoarom i uveseljavali putnike. Kad sam se zaposlila u toj istoj školi vratile su se sve te divne uspomene iz učeničkog doba i opet sam se osjećala kao doma. Potom je krenulo renoviranje pa smo dvije godine bili na Ilijinoj glavici. Naravno, kad smo došli u novu školu to je bilo „WOW”. Dobili smo puno više prostora, bilo je praktičnije, ali širenjem Škole izgubio se taj osjećaj intime i ta posebna ljepota. Došao je Baletni odjel, došli su općeobrazovni predmeti koji su bili vrlo oskudni u doba kad sam ja bila u srednjoj školi, bilo je samo par predmeta. Nakon proširenja je došao kompletan gimnazijski program...
Kako su se prema Vama odnosili bivši profesori kojima ste odjednom postali kolegicom?
Svi su me znali i vrlo su me srdačno dočekali. Bilo je malo neobično sve bivše profesore doživjeti kao kolege, bilo je tu respekta i ponekad malo suzdržanog odnosa, ali sve se to poravnalo tako da smo vrlo brzo postali bliski i dobri kolege. Jedan od njih, profesor violine Žarko Grego, postao je moj suprug. Sad je već godinama u mirovini. Zahvaljujući njemu, uspijevala sam se toliko angažirati na poslu jer je imao puno razumijevanja za moj poziv. Lijepo je kad dojmove koje nosiš iz Škole možeš podijeliti s nekim doma. Moram mu se zahvaliti na podršci koju sam cijeli svoj radni vijek imala. Kad je otišao u mirovinu, preuzeo je veliki dio brige oko naše kćerke, vodio je u školu, išao na roditeljske sastanke, preuzeo je dobar dio obaveza da bih ja mogla toliko puno biti u Školi s ovom drugom ‘svojom’ djecom. Da je bio netko drugi, vjerojatno ne bi tako tolerirao moja duga izbivanja jer je zaista bilo razdoblja kad bih u Školi bila više nego doma. Ali, nije mi žao nijednog trenutka!
Zašto?
Sudjelovala sam u odrastanju i sazrijevanju mnogih generacija te divne i posebne djece. Uživala sam prateći kako sve dublje ulaze u svijet glazbe, kako sazrijevaju i postaju dio iste čarolije koja je mene obuzela u njihovoj dobi. Kad smo se pripremali za natjecanja, znali smo vikende, subote i nedjelje, sate i sate, provoditi u Školi. Tu se vježbalo, radilo, ali svi sa zadovoljstvom pamte baš te dane kad se nije moralo, nego se dolazilo jer se htjelo. U pauzama smo se družili i tako imali priliku da se bolje upoznamo i zbližimo. Dijelili smo osjećaj sreće poslije svakog uspješno savladanog problema, svake lijepo odsvirane fraze. Zajedno smo se borili protiv treme prije važnih nastupa, a to je teško. Trebala sam tijekom natjecanja biti čvršća od učenika, ali treperila sam jednako kao i oni! (smijeh) Nije uvijek bilo lako naći prave riječi ohrabrenja i smirenja, ali zato, kad bi nastup uspješno završio, zavladali bi ponos, sreća, zadovoljstvo i bogatstvo koje ništa ne može nadoknaditi i nitko oduzeti. Zahvaljujući tom emotivnom odnosu, mnogi od njih su zaista postali moji divni prijatelji i ta prijateljstva traju godinama nakon što učenici završe Školu. Naravno, posebno sam ponosna na one koji su završili akademiju i nastavili se baviti ovim poslom. Srce mi je prepuno jer neki od njih rade u našoj školi. Sad je na Klavirskom odjelu UŠLS četvero mojih bivših učenika: Katarina Šnajder, Ružica Koncul, Jelica Boto, Maro Taslaman i na teoretskom odjelu Sanja Račević.
Kako biste se pripremali za sat?
U različitim periodima različito. Nismo uvijek imali mogućnosti kao sada. Oskudijevali smo sa snimkama. Koristili smo ploče, poslije su došle kazete do kojih je bilo prilično teško doći. Znala sam kazetofonom snimati koncerte i natjecanja kako bih proširila repertoar i učenicima omogućila da se upoznaju sa što više literature. Onda bismo zajedno birali program koji im se najviše sviđao. Nije sve bilo tako brzo dostupno kao sad kad imamo YouTube pa jednim klikom nađemo 20 različitih snimki. S notama je bilo još teže! Gdje god bismo Žarko i ja putovali na odmor, najmanje jedan dan proveli bismo u butizi od nota, tražeći kompozicije koje bi nam mogle poslužiti u nastavi. Uvijek bismo donosili pun kufer ploča i nota s putovanja! Nije bilo jednostavno, to je proces, odabir programa je vrlo važan zadatak. Kaže se kako je pola posla napravljeno kad učeniku pogodimo pravi program.
Koliko Vam je vremena trebalo da biste osjećali što je ‘pravi program‘?
Nije na početku bilo jednostavno. Čovjek eksperimentira... Mogu reći da sam bila prilično hrabra u tim svojim nastojanjima. Vjerojatno sam ponekad i pogriješila jer sam bila ‘prehrabra‘ i svjesna sam toga. Jer, kad imate sposobno dijete onda vas vuče da vidite gdje su mu granice, ‘gdje je nebo‘... I tu se ponekad znamo i preračunati. Međutim, nije mi žao zbog toga jer češće smo uspijevali dovesti zadatak do kraja i kad se to napravi, zadovoljstvo je neizmjerno. Trebalo je, naravno, niz godina iskustva da bi se manje griješilo.
Kakve su bile mogućnosti učenika, jesu li oni koji bi svirali klavir morali doma imati instrument?
Učiti sviranje klavira na dulje razdoblje, a ne imati instrument doma, onemogućava napredovanje na pravi način. Događalo se da bi neki učenici u prvom ili drugom razredu bili bez instrumenta. Roditelji najprije žele vidjeti hoće li im dijete i dalje vježbati i hoće li im se isplatiti uloženi novac, jer klavir je velika investicija. Uglavnom bi manje-više svi učenici nabavili klavir, najčešće pianino, a oni koji ne bi, vježbali bi neko vrijeme kod none i nona, kod susjeda, u hotelima... Svatko se nekako snašao, ali za pravi napredak moraju imati instrument doma. Danas se to rješava s električnim klavirima i nitko od nas profesora nije presretan zbog toga! (smijeh) Nije to adekvatna zamjena, ali neki izlaz jest. Jer, da nema mogućnosti za manje novca kupiti instrument na kojemu se može doma vježbati, imali bismo manje učenika. Bilo je onih koji su cijelu Školu prošli s električnim klavirom doma, a sad su na akademiji. No, u tim slučajevima bi se satima vježbalo u Školi, najviše vikendima. Tu bismo nadoknadili nedostatak. Doma bi napravili osnove ili možda rješavali neke tehničke probleme. Kad se krene u izradu skladbe, u bojanje tonova i u dinamičke nijanse, tu se s električnim klavirom ne može ništa napraviti.
Što je Vama bilo važnije – tehnika ili umjetnički dojam?
To je vječno pitanje – jedno bez drugoga ne ide. Jednostavno ne ide. Kad je kompozicija već gotova, lakše zažmirim na neki tehnički nedostatak nego na nemuzikalno sviranje. Mislim da svi mi manje-više tako gledamo. Međutim, pravi talent ne može se izraziti bez sredstva. Dakle, ako učenik nema razvijenu tehniku da izrazi ono što osjeća u sebi onda i muzikalnost ne dođe do izražaja. Morate učenicima dati osnovna sredstva da bi se talent stvarno pokazao.
Kako biste iz učenika uspijevali izvući ono najbolje u glazbenom smislu?
Teško pitanje! (smijeh) To funkcionira po principu: "pusti – zategni". (smijeh) Moralo se ‘puštati‘, a moralo se i ‘zatezati‘ i to je taj psihološki dio koji je nekad za nas pedagoge teži dio posla nego onaj glazbeno-pedagoški. Mi profesori ‘živimo‘ s tom djecom, volimo ih, teško je kad vidimo da su učenici preopterećeni, pogotovo oni koji pohađaju dvije srednje škole, to su zaista posebni napori. Kao roditelj i kao majka bila sam svjesna svih njihovih problema i nastojala ih razumjeti, ali kao profesor ponekad sam morala stisnuti srce i zahtijevati, inače bi rezultat izostao. Pomiriti to dvoje je prilično teško. Nastojala sam suosjećati u momentima kad su padali, ali onda je trebalo ‘stisnuti‘, izvući ih iz toga i naći put prema motivaciji. Natjecanja su bila velika motivacija. Iako nisam pobornik toga da se neizostavno i prečesto natječemo, to je motiv i za profesora i za učenika. Ovisno o propozicijama pojedinog natjecanja, koje su ponekad vrlo zahtjevne, pomno biramo programe koji će zadovoljiti sve uvjete a biti privlačni i pristupačni učeniku. Kad učenicima spomenete natjecanje, svi se oduševe iako to podrazumijeva puno više vježbanja i odricanja nego inače. Ne izdrže svi, kad vide koji je to posao, neki odustanu, ali oni koji ostanu su oni ‘pravi‘, kad ‘zagrizu‘ nema odustajanja.
Je li Vam najteže u poslu bilo shvatiti da određeni učenik ili učenica nisu za to, da nema smisla s njima raditi?
To se primijeti vrlo rano. Možda se možemo prevariti u prvom razredu, ali u drugom je slika već jasna. Češće se dogodi da učenik koji je talentiran i jako sposoban zbog nerada ‘otpadne‘. To su razočarenja jer svi bismo mi, kad vidimo tako sposobno dijete, od njega htjeli napraviti jednog dobrog i velikog zaljubljenika u glazbu. Ali, nemaju svi disciplinu i volju za rad, te neophodne komponente. Tko nema strpljenja, neće uspjeti. A danas su djeca sve manje i manje strpljiva, sve mora ići brzo, brzo, brzo... To je došlo s ovim tehnološkim napretkom. Kao da se mijenja karakter učenika. Prije je bilo manje ovih drugih izazova. Djeca nisu provodila sate na video igricama, toga nije bilo. Više su se družili uživo i nakon takve igre i skakanja nije bilo teško sjediti sat vremena za instrumentom. A, nakon što tri sata sjediš za igricama i onda opet treba sjediti za instrumentom, naravno da nema strpljenja! Djeca nemaju tu vrstu ‘ventila‘ kao prije, nedostaje im kretanja i igre da bi onda mogli mirno i staloženo sjesti i vježbati.
Nedostaje im i koncentracije, pažnja im je često jako loša?
Ne mogu generalno reći. Ima roditelja koji drže situaciju pod kontrolom i to se osjeti na djeci. U svakoj je generaciji bilo ovakvih i onakvih, ali rekla bih da je sad više onih koji se manje mogu fokusirati na zadatak na dulje vrijeme. Iako, ipak su djeca koja dođu u Muzičku školu posebna!
Kako Vam je bilo raditi tijekom Domovinskog rata?
Teško je bilo na profesionalnoj, ali i na privatnoj razini. Planirali smo život u Župi, ali onda smo morali izbjeći iz Župe koja je bila pod okupacijom. Došli smo u Grad i tu ostali 15 godina, dok nismo uspjeli renovirati kuću u Župi i vratiti se. Sa Školom je bilo „povuci – potegni”. Rat se jako osjetio na djeci, dobar dio njih otišao je u izbjeglištvo jedan period, tamo su tražili mogućnost vježbanja da ne izgube kontinuitet. Nastava se prekidala u više navrata... Radili smo koliko god smo mogli. Jednom ili dvaput smo malo ranije završili školsku godinu zbog bombardiranja. Nije bilo koncerata, natjecanja, sve se malo razvodnilo, o traumama da i ne govorimo.... A slično nam je bilo i u koroni!
Kako je bilo tijekom najgorih pandemijskih dana?
Skoro jednako teško kao u ratu, s tim što smo sad mogli održavati online nastavu koja nije nikad potpuno nadomjestila rad uživo, ali smo ipak ostali u vezi i djeca su radila. Dakle, za neku fazu rada i vježbanja bilo je čak i segmenata koji su bili motivirajući. Učenici bi se snimali, često puta bi ponavljali snimanje više puta dok ne dobiju najbolju verziju. To im je bio najnaporniji dio nastave u koroni, ali mislim da je imao svrhu, nije se mogla napraviti dobra snimka bez vježbanja. Bez tih snimki bilo bi teško. Na internetu bi često kasnio ton ili slika, dolazilo bi do prekida, zvuk je bio nepodnošljiv... Ovakvim načinom rada išlo bi do nekog nivoa, ali kad bi trebalo prijeći na interpretaciju, to je bilo jako teško. Srećom, imali smo kombiniranu nastavu, malo online, malo uživo tako da bi se to nadoknadilo, pa ne bih rekla da smo strašno puno izgubili, ali izgubile su se navike, kontinuitet rada... Živi kontakt s djecom je neophodan u ovom poslu. Sve ono o čemu sam prije govorila, bliskost, emocije, reakcije... izostala je čarolija. Pa i u nastavi uživo, kad bismo na satu svi bili s maskama, gledala bih djetetu u oči i nagađala bih plače li ili se smije... Nadajmo se da je taj period prošao i da se neće ponoviti. Svi smo jedva dočekali da se riješimo maski i online nastave, iako neke pozitivne komponente online nastave treba zadržati. Na primjer snimanje, koje jako dobro funkcionira u nastavi. Radila sam to i prije korone. Kad bismo skladbu doveli do neke razine, onda bismo to snimili na satu i preslušavali jer se djeca dok sviraju ne čuju dobro, a kad im pustimo snimku ne mogu vjerovati da su to zaista oni odsvirali! (smijeh) Jednostavno, u momentu sviranja nisu dovoljno svjesni ni dobrog ni lošeg, dok ne čuju što su napravili. Onda popravljamo, dotjerujemo i pokušavamo što ljepše osmisliti glazbu koju stvaramo.
Kakva su natjecanja za učenike bila prije, a kakva su danas?
Kao i sve drugo, standardi rastu, sve je zahtjevnije i zahtjevnije. Ne bih rekla da je neka značajna razlika u samom natjecanju. Treba spremiti program, postoje propozicije, dođeš na natjecanje, treseš se od straha zajedno s učenikom (smijeh), nije jednostavno, ali kad to prođe stvarno je lijepo, a uglavnom prođe dobro jer su to djeca koja su uvijek spremna išla na natjecanja. Nekad bi bilo razočaranih, iako sam uvijek išla za tim da ih pripremim tako da nagrada nije najvažnija i stvarno nije – to i dandanas mislim. Puno je važnije razdoblje pripreme i ono što ostane od natjecanja. Nagrade dođu i prođu, ali to što je ostalo u učenicima je prava vrijednost tog cijelog rada. Mislim da nikog od mojih učenika koji su se kasnije nastavili baviti glazbom nije mimoišlo natjecanje.
Vidimo koliko je to motivirajuće i koliko traga ostavlja, čak i kad ne prođe onako kako treba. Onda se oni zainate i kažu: „Drugi put ću biti bolji i napravit ću to kako treba!” Natjecanja imaju svoje prednosti. Što se tiče usporedbe nekad i sad, mislim da je razina sve veća i veća, da se sve više traži. Kao što se u svemu pomiču granice, tako je i kod nas. Programi s kojima se nekad upisivalo na akademiju danas se s talentiranom djecom sviraju u nižoj školi. Maturalni koncerti više sliče diplomskim. Otišlo se prilično naprijed.
Koliko ste tijekom svog rada imali posla s vrlo talentiranim učenicima?
To je uvijek bio poseban izazov. Relativno je značenje riječi "vrlo talentiran". ‘Mali Mozarti‘ se ne rađaju tako često! (smijeh) Mi profesori često znamo reći kako bi bilo lijepo kombinacijom nekoliko učenika ‘napraviti‘ jednog, taj bi bio Mozart! (smijeh) Različiti su talenti, netko je, recimo, tehnički talentiran pa može sve odsvirati s malo vježbanja, ali kad treba pokazati muzikalnost onda na tome moramo puno više raditi, za razliku od onog koji dok pročita tekst, dok ga nauči – to traje, ali kad to jednom napravi onda iz njega ‘izađe duša‘ i onda plijeni muzikalnošću i zvukom. Treba otkriti koju vrstu talenta dijete posjeduje i posvetiti se radu na onome što nedostaje. Puno je talentiranih i sposobnih učenika koji nisu ostali profesionalno u svijetu glazbe. Nije nužno da se učenici nakon Muzičke škole aktivno bave glazbom. Ako smo uspjeli u tome da zavole glazbu, tu ljubav će nositi cijelog života, možda još i više oni kojima to nije profesija.
Jesu li tijekom godina rada porasla Vaša očekivanja, jeste li postrožili kriterije?
Ne bih rekla da sam postrožila kriterije, dapače, mislim da sam postala ‘mekša‘. (smijeh) Kroz praksu sam naučila da od svakog djeteta izvlačim njegov maksimum, a to u početku nisam znala. Mladi i ambiciozni profesor od svakog djeteta želi napraviti ‘zvijezdu‘. S vremenom naučimo da nisu svi talenti te vrste, ali svatko ima nešto i ako dobro prosudimo koliki je talent određenog djeteta i što je ‘plafon‘ njegovih mogućnosti, onda sa svakim učenikom možemo napraviti puno. S te strane sam u praksi i u nastavi malo ‘spustila‘ ljestvicu, odnosno prilagodila je svakom individuu. Smatram da je to jako važna komponenta u pedagogiji, upravo da se u našoj individualnoj nastavi maksimalno prilagodimo svakom djetetu, da smo svjesni da neće svatko biti glazbeni genij i da ih nastojimo odgajati tako da zavole glazbu i da to što ugradimo u njih ostane trajno.
Nedostaje li današnjim profesorima entuzijazma?
Ne može se to generalno uzeti. Mislim da i danas ima mladih profesora punih entuzijazma, ljubavi i volje za tim poslom. Mislim da tajna uspješne pedagogije uveliko ovisi baš o tome koliko mladi profesor voli taj poziv, koliko je spreman učiti i raditi, ne samo u okviru satnice, nego i izvan nje. Sigurno da i danas ima mladih ljudi spremnih na to, kao što ima i onih drugih, uvijek ih je bilo.
Je li Vam ikad palo napamet napustiti Školu i posvetiti se glazbenoj karijeri?
O pijanizmu sam maštala sa 14, 15 godina. Poslije sam shvatila da me javni nastupi previše koštaju. Nedostajala je ta komponenta odvažnosti koja je neophodna za dobrog instrumentalistu. Desetak godina nakon što sam se zaposlila korepetirala sam, odnosno svirala s učenicima na nastupima i natjecanjima. Uglavnom sam pratila učenike mog supruga. Taj zajednički rad je također imao svoje čari, lijepo je kad s partnerom možete dijeliti i tu vrstu ljubavi. S godinama sam imala sve manje vremena za vježbanje, došlo je dijete, obaveze doma, a ja sam jako puno ‘grizla‘ svoj posao tako da je uz njega ostalo malo vremena za razvijanje nekog svog pijanizma. Ne bih rekla da mi je žao zbog toga jer sam se u potpunosti ispunila u svom pedagoškom radu. Nije ovo posao gdje se zatvore vrata, dođe doma i gotovo je. O djeci se noćima razmišlja: jesi li mu odabrao pravi program, jesi li neku grešku napravio, jesi li ga nečim povrijedio, kako popraviti to, kako ga izvući iz krize u koju je zapao... Zaista je to nešto što prati i privatni život i od čega se ne može pobjeći.
Jeste li imali teške situacije koje biste prolazili zajedno s učenikom/com?
Mislim da nijedan učenik nije prošao bez krize u nekom razdoblju svog školovanja. Djevojke bi se najčešće zaljubljivale pa bi se dogodila nesretna ljubav, a moramo i to s njima podijeliti i riješiti jer malo odlutaju od rada i vježbanja. Bilo je i nekih kriznih situacija doma, rastave roditelja, teških situacija u kojima nastojimo biti zamjena za ono što im u tom trenutku nedostaje. Djeca zaista postaju naša obitelj i nekako ih pratimo i odgajamo kao da su naša vlastita. Ponekad ide glatko, bude djece koja prođu a da niste imali nikakav problem s njima, ali najčešće se dogodi neka kriza kroz koju moramo zajedno proći.
Kako ih vratiti glazbi u tim kriznim trenucima?
Kad učenik upadne u probleme, mislim da se mi pedagozi moramo jako angažirati. Zahtjevi se ‘spuste‘ i krene se u rad s njim na satu, uopće ne očekujući da donese nešto navježbano. Idete primjerice riješiti četiri takta. I sve se pretvori u vježbanje jednog malog dijela skladbe. Kad to u tih pola sata ili 45 minuta uspijemo riješiti, učenik vidi da on to može, dobije volju i samopouzdanje. Ono što s njima navježbate na satu rado doma ponove jer su dobili povratnu informaciju za svoj rad. Ako se to ne napravi s njima i ako imaju gole note ispred sebe, ne da im se, mrsko im je to početi. To je najbolji način – napraviti na satu koliko se može. Naravno da to ne može trajati dugo jer nema pravog napretka ako ćemo uvijek raditi samo četiri takta, ali za neko razdoblje je to najbolje rješenje. Učenici tako dobiju potrebnu podršku i zajedničkim snagama krenemo ispočetka.
Koliko su Vam seminari pomogli?
Puno – i oni dobri i oni loši. Na lošima biste vidjeli što ne trebate raditi, a na dobrima se puno nauči, baš puno. Kad sam tek počinjala raditi, dolazio nam je profesor Evgenij Timakin, veliki ruski pedagog svjetskog glasa. U ono doba je bio zvijezda. Od njega sam u startu svoje karijere dosta naučila, radio je s učenicima, otvorio mi neke nove puteve. Svakako bih spomenula i profesora Arba Valdmu koji je držao seminare više puta. On je mojim učenicima i meni otvorio svijet mašte, muziciranja, boja i oslikavanja glazbe. Zaista je muziciranje doveo do jednog višeg nivoa i to je bilo inspirativno i meni i djeci. U zadnje vrijeme nam je dolazio profesor Ruben Dalibaltayan. On je kompletan pedagog i radi na zavidnom nivou. Naravno, ne možemo sa svim učenicima doći do te razine. Tek kad spremimo dobru osnovu, može se raditi na nadogradnji. Učila sam apsolutno cijeli život, pratila seminare i pokušavala upiti što više dobrog i korisnog, primijeniti u nastavi i mislim da sam dobrim dijelom uspjela to i ostvariti.
Kako ste se nosili s očekivanjima roditelja, jeste li se susretali s preambicioznim?
Podrška roditelja je neophodna, ali nije nužno s njima uvijek biti u redovnom kontaktu. Kad nemam poseban problem, ne inzistiram na prečestom kontaktu s roditeljima, ali se na djetetu odmah vidi ima li doma podršku ili ne. Kad se javi problem onda sam nastojala odmah kontaktirati roditelje, pa bilo to i svaki drugi dan, jer mislim da je važno roditelje uputiti u to što se događa s njegovim djetetom. Uvijek sam imala dobru suradnju s roditeljima. S jednim realnim i iskrenim razgovorom se i preambiciozna očekivanja svedu na normalu.
Na što ste najviše ponosni kad se osvrnete na svoj rad?
Definitivno na djecu koja su ostala iza mene i na njihova postignuća. Sve što sam postigla mogu zahvaliti njima. Da nije bilo njih, što bih ja postala?!
Koju ste najvažniju lekciju naučili od učenika?
Cijeli život sam učila od njih u tom zajedničkom radu. Najvažniji je odnos koji smo imali i prijateljstvo koje je ostalo. To je najveći privilegij i bogatstvo ovog posla. Kažu kako je profesorima mala plaća. Istina, mala je, penzija je još manja! (smijeh) Ali, ja se osjećam bogato, ne može mi to nikakav novac zamijeniti ni nadoknaditi.
Prosvjetari se često žale kako im je administracija zagušila pedagoški posao?
Istina! Mislim da mi u Umjetničkoj školi još nemamo toliko puno administracije kao kolege u drugim školama. Naporno je, iako meni nije bilo preteško, snalazim se s kompjuterom tako da e-dnevnici nisu bili prezahtjevni. Treba neko vrijeme da se čovjek verzira. I prije su papirnati dnevnici uzimali jednako toliko vremena tako da ne bih rekla da je to u našoj struci postalo prezahtjevno. Naravno da bi bilo bolje bez toga, ali bojim se - bit će administracije i u Umjetničkoj školi sve više i više...
Kad biste mogli nešto mijenjati u načinu izvođenju nastave i programu, što bi to bilo?
Meni nikad nije bilo dovoljno vremena, ja bih napravila duže sate! (smijeh) Do četvrtog razreda osnovne glazbene škole sat traje pola sata, onda u četvrtom razredu 45 minuta, ali sve mi je to malo, ja bih uvijek duplo! I to sam često radila, imala bih duple satnice. To bih definitivno promijenila, možda bih smanjila opseg programa jer mislim da programi nisu prezahtjevni i preteški, ali jesu preopsežni tako da ih u principu ne uspijevamo savladati. Sve što piše u planu i programu skoro je nemoguće napraviti.
Kako ste reagirali kad su u Školu došli predavati Vaši bivši učenici?
Nema većeg zadovoljstva i sreće, pogotovo što sam cijelo vrijeme sa svima njima održavala kontakt, družila sam se s njima dok su studirali, neki su se zaposlili u Zagrebu pa su došli ovdje naknadno, neki su, kao Ružica, prošli pola svijeta dok nisu došli u Dubrovnik, ali to je divan osjećaj. Otkad su oni došli u Školu, to je postala jedna kompaktna sredina i žao mi je da sam, baš kad smo se svi okupili, ja morala poći. Jer, baš sam se lijepo osjećala u Školi s njima. Ali, nastavili smo mi druženje izvan Škole, lijepo su me ispratili u mirovinu njih četvero s Odjela, poklonili mi četiri srca... Bit će tih druženja još, jer kad se nađemo, zaista se dobro provedemo, družimo se kao da smo obitelj.
Je li Vas rad s mladima pomladio?
Da, mislim da druženje s mladima održava naš duh mladim, pomaže nam da idemo u korak s vremenom. Puno se družim s mladim ljudima, ali i sa starijima, raspon godina mojih prijatelja je od 15 do 90. (smijeh). Općenito smatram da je druženje neophodno da održimo zdrav duh.
Pratite li koncerte, bivše učenike?
Nisam toliko prisutna koliko bih htjela biti i mislim da mi je to jedan od zadataka u mirovini - da češće idem na koncerte, pogotovo kad su u pitanju moji bivši učenici. Čovjek uvijek nađe neki izgovor. Ljeti doći iz Župe i naći parking nije jednostavno. Zimi po lošem vremenu... Teško se izlazi iz komfor zone. Ali, nastojat ću svakako više posjećivati koncerte jer uvijek kad dođem više sam nego zadovoljna i sretna što sam bila. (smijeh) Nisam još odredila životni ritam, još ‘plutam‘, još sam opuštena, lijepo je biti bez obaveza.
Imate li planove za umirovljeničke dane?
Imam ‘tisuću‘ planova, ali ne znam hoće li išta od toga biti ostvareno! (smijeh) Puno toga sam ostavila za umirovljeničke dane. Sigurno ću iskoristiti mogućnosti kojih prije nije bilo. Danas jednim klikom možete pogledati i poslušati vrhunske umjetnike. Često muž i ja sjednemo i poslušamo dobre koncerte. Muzička literatura je toliko opsežna, da čovjek ima deset života ne bi sve uspio upoznati i preslušati. Zbog posla sam bila usmjerena na klavirsku, on na violinsku glazbu, ali sad Žarko i ja širimo repertoar i stvarno uživamo u tome. To je jedan od naših rituala koje imamo doma i koji će sigurno biti trajni.
Je li Vam žao kad se učenici nakon Muzičke škole opredijele za poziv koji ne uključuje glazbu?
To mi apsolutno ne smeta, svatko ima pravo na svoj odabir. Pa i moja kćer je završila Gimnaziju i srednju muzičku pa otišla studirati novinarstvo. Ja to respektiram i podržavam kao njen odabir. Svatko mora naći svoj put. Ono što smo postigli i napravili s učenicima kroz tih deset godina zajedničkog druženja, učenja i muziciranja se ne može izbrisati. S puno bivših učenika sam u kontaktu, s nekima redovito, s nekima se rjeđe čujem, popijemo kavu online, popričamo, pratim njihove životne putove i nastojim biti tu za njih kad god me zažele. Ima i onih s kojima nemam kontakta, na koje nisam ostavila dublji trag i koji su jedva čekali da se riješe Muzičke škole i mene. (smijeh) Tako je to i u životu. Ne dogodi se uvijek pravi klik.
U posljednje vrijeme je došlo dosta mladih Vaših kolega u UŠLS, ostaje li Škola u dobrim rukama, kakvu joj budućnost predviđate?
To ne ovisi isključivo o ljudima koji dolaze. Ja već sad vidim da među njima ima i velikih radnika i zaljubljenika, ali i onih koji to nisu. Međutim, opće stanje će utjecati na razvoj školstva, pogotovo glazbenih škola. Hoće li državne škole egzistirati još dugo vremena? Više ovisimo o tome kako će se kretati ekonomska situacija nego o onome što će napraviti nova generacija profesora. Svaka generacija nosi dobro i loše i ne možemo generalizirati. Ekonomska situacija jako puno utječe i mislim da općenito za umjetnost, glazbu i glazbene škole ne dolaze sjajna vremena.
Plaća u tome svemu nikad nije bila glavni motiv?
Plaća nikad nije bila glavni motiv. Od velikih novaca smo odustali svi koji smo se posvetili ovom pozivu, to je definitivno otpalo u startu. Nikad mi nije žao, ja sam bogata osoba zahvaljujući djeci koja su ostala, s kojom se družim i koja su nastavila moj posao. Nemam dojam da sam otišla jer oni nastavljaju tamo gdje sam ja stala. Mirna i zadovoljna uživam u svojoj mirovini.
