OD MALIH NOGU TALENTIRAN
Kad je umjetnost postala dio Vašeg života?
Od najmanjih nogu! Prije nego što sam postao svjestan, puzio sam na koljenima i što god bi mi došlo pod ruku trljao bih od pod ili zid. Većinom je to bila i hrana pa bi mati poludjela, ali bi svi govorili: „Mali je talentiran!“ Kasnije sam strašno volio crtati, druga bi se djeca igrala nafrnja, na baluna, a ja bih uzeo bokun kamena i crtao na taraci po cimentu. U školi bi uvijek pitali zašto su mi sve zadaće i knjige 'išarane' ribama, životinjama, ljudima, brodovima - i to svemirskim! Za rođendan, Božić ili Novu godinusu mi uvijek kupovali bojice, a kasnije su došli flomasteri, set flomastera, to je bilo ushićenje!
Krenuli ste u školu?
Moj stariji brat isto je bio nadaren za crtanje i slikanje, obadva smo hodili u grušku školu. Profesor Vasić mi je jednom rekao: „Mali, ti dobro slikaš, ali s tobom se ne isplati raditi, takav ti je i brat bio, pa me prevario!“. Naime, brat mi je pošao u Pomorsku. Rekao sam profesoru da ću ja ići u Umjetničku pa na Akademiju pa mi je on posvetio malo više pažnje. Nije me samo učio slikanju nego sam puno stvari o umjetnosti od njega naučio. Kad mi je jednom dao jednu veliku knjigu sa slikama impresionista, ostao sam paf! No, nakon osmoljetke, upisao sam se u Pomorsku školu kao i brat. Profesor mi je digao pozdrav na, ja mislim, deset godina! Kad bi se trefili u Gružu, na Batali ili po Lapadu, s barkom, samo bi me pogledao. Ali, deset godina poslije toga kod jednoga čovjeku vidio je sliku, jako mu se svidjela i pitao je tko je autor, a ovaj mu odgovorio: „Pa to je tvoj đak!“ Tada je profesor shvatio da nisam napustio slikarstvo jer sam slikao kad bi dolazio s broda.Cijeli razgovor pročitajte u tiskanom izdanju Dubrovačkog vjesnika!