StoryEditorOCM
KulturaKONAVOSKI KNJIŽEVNIK

STIJEPO MIJOVIĆ KOČAN Ljevičari misle da sam desničar, a desničari da sam ljevičar!

Piše Vlaho Car
Foto: privatni album
15. travnja 2020. - 23:31
-Ako ikako možete, inače neminovni odlazak svih nas riješite prije osamdesete, ja bih vam preporučio- govori nam na odmah "s nokta" Stijepo Mijović Kočan točno na dan svog osamdesetog rođendana. Ovaj osebujni književnik, poglavito pjesnik, sa stalnom adresom u Zagrebu i trenutnom u rodnim Đurinićima u Konavlima, dugi život, kaže smatra kaznom i ispaštanjem.
-Međutim, to je individualno. Ja imam sreću da živim s osobom koja me razumije, brine o meni i pomaže mi. Tada je puno lakše izdržati sve moje dijagnoze, vrlo ozbiljne. U prirodi je svakog ljudskog bića da želi još poživjeti ako može, radovati se svakom trenutku života. Inače, ovo je moj treći život- kaže Kočan.

Kako to mislite?
S nepunih pet godina već su mi bili zapalili posmrtne svijeće dok nije usred noći odnekud banuo susjed Pero Saulan, zvani Pero Vrag. Svašta je znao i mogao. Prema boji zubne sluznice shvatio je da sam još živ, bacao me s metra i više na postelju, no to sam već negdje opisao. Druga klinička smrt zadesila me u splitskoj vojnoj bolnici 29.11.1976., nakon kobnog sudara s kamionom u Podaci kod Makarske. Ines Visković, medicinska sestra, kraj čije je kuće bio sudar, te doktor Ditrich, anesteziolog, i vrhunska liječnička družina izbavili su me iz smrti koja je trajala više od tri minute.

U Zagrebu je, u povodu vaših 80 godina, 65 književne djelatnosti i 40 objavljenih knjiga, bio zakazan simpozij u Društvu hrvatskih književnika. Hoće li taj književno-kritički skup biti održan naknadno?
Ne, neće! Međutim, Ernest Fišer, glavni urednik KOLA, časopisa Matice hrvatske, već ranije je prikupio nekoliko radova o mojim djelima koje kani objaviti kao „temu broja“. I neki drugi radovi, od najavljenih dvadesetak, mogli bi biti objavljeni u nekim drugim časopisima (Dubrovnik, Republika...).

ŠTO NISAM BIO


Najpoznatiji ste kao pjesnik, ali slovite kao svestran autor. Što ste sve objavljivali?
Puno kraći odgovor bi bio „što nisam“. Dvije su vrste pjesnika. Oni koje Fortuna posebno voli, zablistaju i proslave se već prvom svojom knjigom te steknu svoje kritičare i hvalitelje, često bez obzira na to što i kako kasnije pisali. Drugi, poput mene, knjige počnu objavljivati vrlo kasno, osjete nepriznavanja i otpore. Čitav svoj književni vijek moraju se uvijek iznova dokazivati. Ima to i stanovite prednosti. Kad se uvijek iznova morate dokazivati, znači da uvijek iznova morate napisati nešto vrijedno i zanimljivo.

Vaša najnovija knjiga je „Marija Konavoka“, o čemu je u njoj riječ?
Riječ je o pokušaju otmice nevjeste, kao i u istoimenom romanu Mata Vodopića, župnika na Grudi pa dubrovačkog biskupa. Taj sam motiv zadržao u svom predlošku za glazbeno-scensko djelo. Ako se ostvare moji snovi moglo bi biti izvedeno u prekrasnom prostoru na Konavoskoj Prevlaci, gdje iznimno značajni i vrijedni Konavljanin Niko Kapetanić priprema zanimljiv muzej. To je zapravo triler u kojem tajkunov sin i trgovac drogom, zahvaljujući domišljatim Konavljanima i hrvatskoj policiji, ne uspijeva oteti nevjestu i Marija se sretno udaje. U zadnjem činu tog mjuzikla za koji glazbu piše Vicko Dragojević, sjedinjuje se lokalno i nacionalno: „Rvacki se barjak vije/dražeg nam na svijetu nije“ te internacionalno, univerzalno: „Ljudi vjera svih, ljudi boja svih/ljudi naroda svih/ljudi država svih/ nek čine novi svijet/ za sve nas/jedno budimo svi/ i oni i mi i vi“. Poslije pandemije, to i jest jedina izgledna budućnost „novog svijeta“.
Kad smo već kod scenskih djela, nadam se da će dosadašnji kukavičluk i truli oportunizam nestati, te da će dubrovačko ili neko drugo kazalište konačno prikazati moju dramu „Brown and Jerkić down". Inženjer Jerkić bio je moj bratić i Tehnički šef Kontrole leta u Zračnoj luci u Čilipima; moralni dug ne osjećam samo prema njemu.

Gdje se u Dubrovniku mogu nabaviti Vaše knjige?
To je važno pitanje. Nigdje. Osim u onoj knjižari na kantunu Straduna i Široke ulice. No, i tu ih treba naručiti. Ranije knjige, tek neke, mogu se posuditi u gradskoj knjižnici. Posebno mi je žao što roman „Mariuchi i Kukuriko“, o
istinitim kazinima u Dubrovniku za Domovinskog rata, Dubrovčani nisu ni
vidjeli, a ja ga držim svojim najznačajnijim romanom.

"ČOEK ZLATNIJE RUKA"


Svoj zadnji roman u Matici hrvatskoj naslovili ste „Čoek zlatnije ruka“ konavoskim idiomom, zašto? Je li taj lokalni govor prepreka čitanju?
Nije. Osim toga, na kraju knjige je rječnik. To je govor Crvene, u značenju južne Hrvatske. Vi svakako znate da su pod naslovom, „Crvena Hrvatska“, u Dubrovniku izlazile novine različitih političkih orijentacija. Javio mi se iz Njemačke dr. Slavko Janović, Bokelj. Kaže da je bio iznimno uzbuđen dok je čitao taj roman, čestita itd. Doživio sam hvalospjeve od još nekoliko čitatelja; gospođa i gospodin Natrlin tvrde da bi taj roman morao biti u svakoj konavoskoj kući. Neki su moji romani i rasplakali čitatelje. Kao i moj film „Baka Bijela“.

To kažu Vaši čitatelji, a što kaže kritika?
Ozbiljni kritičari kao Antun Pavešković, napisao je da je „Jane Perkanova“ „veliki roman, značajan za hrvatsku književnost, bez obzira tko ga je napisao“ (Republika, časopis./1/2011.). Ni on tada nije znao tko je Ana Bako. No, ni jedne dnevne i tjedne novine u Hrvatskoj nikada nisu o mojim knjigama objavile niti jednoga retka bilo kakve kritike. Prešućivanje je isto što i ubojstvo. Nema vas. Ljevičari misle da sam desničar, desničari da sam ljevičar, a ja sam samo inokosni hrvatski književnik i domoljub.

Što nakon osamdesete?
Ako Bog da, pokušati dovršiti započete knjige, raditi svoj posao sve dok mogu.
24. studeni 2024 12:04