Mlada dubrovačka slikarica Sunčana Barbarić otvorila je u prizemlju Narodne knjižnice Grad izložbu "Stazama snova / Traganja". Uvodno je par riječi u ime domaćina, Dubrovačkih knjižnica, rekao Robert Kralj, a potom se autorica popratnog teksta i autoričina prijateljica, Andrea Vukoja osvrnula na lik i djelo slikarice.
- Hvala što se došli podržati našu Sunčanu kojoj je ovo prva izložba, ali sigurno ne i posljednja, s ovim je tek otvorila svoje izlaganje. Sunčana je od malih nogu okružena umjetnicima, naime, njeni roditelji su umjetnici amateri tako da je ona već odmalena upoznata s umjetnošću i slikarstvom i nekako kroz vrijeme vjerujem da uopće nije bilo čudno da je Sunčana upravo upisala Umjetničku školu Luke Sorkočevića i završila srednju školu, a potom je upisala restauraciju u Dubrovniku. Sunčana i ja se poznamo još od srednje škole tako da mi je iznimno drago da me je zamolila da otvorim ovu izložbu i da smo zajedno u svemu tome. Ovu priliku bih iskoristila da čestitam Sunčani koja je nedavno upisala diplomski studij slikarstva na Akademiji u Splitu. Cijelo se vrijeme bavila slikarstvom, onim što nju kroz cijeli život nekako najviše i zanima. Što se tiče izložbe, Sunčana je na njoj htjela ponajviše prikazati tu toplinu i sigurnost doma i obitelji jer na njenim portretima najviše možete primijetiti portrete njene mnogobrojne obitelji i prijatelje, a Sunčana ima tri sestre i četiri brata. Priroda je njoj definitivno najveća inspiracija pa se na nekim portretima u pozadini nadzire taj mistični, imaginarni pejzaž, izjavila je Vukoja.
Barbarić je zahvalila svima koji su došli i sama je iznenađena brojnošću publike. Izložba je na neki način rezultat pandemije, a koristila je tehniku akvarela.
- Izložba je nastajala od prosinca prošle godine kad sam zapravo počela provoditi malo više vremena na Pelješcu. Zbog ove cijele situacije s pandemijom momak i ja odlučili smo poći na Pelješac, tamo smo se zaposlili i uživali u prirodi tako da mi je, okružena svom tom predivnom prirodom i mikroklimom u Dingaču, došla ogromna inspiracija pa sam prvo krenula s nekim autoportretima pošto nisam imala modela, a onda sam s vremenom počela slikati članove obitelji, prijatelje, a koristila sam se i motivima prirode i to je vidljivo na nekoliko radova. Akvarel je jedna jako duga ljubav. Oboje roditelja mi slikaju, ali majka mi više slika s akvarelom i ona mi je negdje u prvom srednjem poklonila prvi set akvarel boja pa sam tada počela proučavati tu tehniku. Vratila sam joj se 2020. zbog toga što s akrilom ili uljem treba imati puno više prostora za slikanje, ulje je dosta toksično, teško je s njime, zahtjeva velike prostore, atelje dok je akvarel tehnika s kojom mogu svakodnevno slikati i jako je nježna, lazurna i to je ono što želim prikazati djelima: neki nježniji osjećaj te akvarel idealno upotpunjuje taj osjećaj, komentirala je Barbarić.
Članica je Dubrovačke udruge likovnih umjetnika pa je tako više puta izlagala na skupnim izložbama Udruge, ali je ipak poseban osjećaj imati prvu samostalnu izložbu.
- S obzirom da je napokon došao taj dan, danas mogu stvarno reći da se dobro osjećam, osjećaj je super. To mi je bila želja još od srednje škole, ali vazda su bile neke situacije kad čovjek samom sebi kaže: "Ne možeš sad, nije ti dobra prilika!" Zapravo, ove godine sam radila na svakakvim mjestima na kojima se jednostavno nisam osjećala ispunjeno i to me baš natjeralo da definitivno napravim izložbu i da, štogod radila u životu, moram imati vremena za ono što volim. Prijavila sam se na poticaj od Ministarstva kulture i medija za rad na samostalnoj izložbi i negdje početkom šestog mjeseca dobila sam njihovo pismo da sam dobila sredstva za rad na izložbi, a onda sam se javila Knjižnicama, malo sam se raspitivala o prostorima i odlučila sam se napraviti taj veliki korak, ispričala je Barbarić te dodala kako joj je u tome sve jako pomoglo članstvo u DULU.
- Izlagala sam sa članovima DULU-a pa mi nije bilo toliko stresno ni 'novo', a 'novo' je zato što je ipak samostalna izložba, drugačije je, ali sam ipak upoznata s time kako ta izlaganja otprilike izgledaju. Sami članovi Udruge i predsjednik Valter Kožul jako su otvoreni, pristupačni, tu su uvijek za bilo kakvu pomoć. Sami gospodin Robert Kralj zapravo mi je pomogao u realizaciji izložbe, njemu sam se javila i raspitala se kako uopće funkcionira ta prijava za izlaganje ovdje, istaknula je Barbarić.
Tijekom studija u Dubrovniku jedan semestar je provela na razmjeni u Parizu i tamo, inspirirana tamošnjom umjetnošću, odlučila je da želi ići dalje putem akademije. Otkrila je i kako je došlo do naslova izložbe.
- Nakon što sam naslikala djela, sjela sam i slušala neku jako meditativnu muziku koja me i asocira na sav taj kraj, na Pelješac. Zapisivala sam na papir sve misli koje bi mi pale napamet i to je uglavnom bilo: "sanjivo", "traganje", "staze", "snovi" i tako sam došla do naslova izložbe. To su sve ti osjećaji i kad se te slike pogledaju, barem meni, one jesu baš sanjive. Kad radim portret, ne volim naslikati nekoga da ima direktan pogled, uglavnom su sva ta lica iz profila ili poluprofila, neki indirektni pogledi, pogledi u stranu, zatvorene oči… To mi je takoreći neki nježniji izričaj, ne volim taj 'predirektni', hladni pogled, pojasnila je slikarica.
Izložba ostaje otvorena do 24. listopada.