Književni susret učenika Pomorsko-tehničke škole Dubrovnik i književnice Ivane Bodrožić u suradnji s Dubrovačkim knjižnicama održan je 20. lipnja u Saloči od zrcala. Upriličen je završni dio projekta Knjiga uživo - čitanjem protiv diskriminacije koji se tijekom školske godine provodio u Pomorsko-tehničkoj školi i u Ekonomskoj i trgovačkoj školi i kojeg su vodile profesorice Mariela Marković i Marija Matana-Bazdan. Susretu su prisustvovali učenici Pomorsko-tehničke škole, Ekonomske i trgovačke škole Dubrovnik, Gimnazije Dubrovnik te učenici Turističke i ugostiteljske škole Dubrovnik.
„Kroz cijelu godinu se razgovaralo s djecom s ciljem da se osvještava potreba da se primijete ljudi s rubova društva, da nekako svi shvatimo da u bilo kojem trenutku života, preko noći, sami možemo završiti na tom rubu i da s tom sviješću već danas učinimo nešto i brinemo jedni za druge“ , istaknula je Marković koja je moderirala susret i uvela prisutne u program večeri. Na koji način književnost pomaže u tom procesu učenici su imali prilike iskusiti tijekom školske godine čitajući djela domaćih autora među kojima su bili i romani Ivane Bodrožić Hotel Zagorje i Sinovi i kćeri. Obzirom da su se s romanom Hotel Zagorje kroz program lektire susreli i srednjoškolci koji nisu sudjelovali u projektu, za druženje s piscem „uživo“ izabrana je Ivana Bodrožić.
Na ideju projekta se referirala i autorica dodajući da svatko od nas misli da je drugačiji, poseban i u nečemu zakinut, da ima priču koji drugi nemaju i da je upravo to onaj prostor u nama koji kad ga prihvatimo pomaže da se lakše možemo identificirati s nekim naočigled drugačijim.
„S druge strane“, istaknula je Bodrožić, „književnost nam pokazuje i koliko smo slični. Imamo sličan spektar potreba, osjećaja, nagona. Književnost se poigrava sa stereotipima. Oni su loši ako ih koristimo da bismo nekoga ponizili, isključili, ali bez stereotipa, bili bismo opterećeni informacijama. Ne možemo kad upoznamo novu osobu ispočetka slagati sve informacije o njoj, bili bismo užasno opterećeni, mi moramo stvarati određene stereotipe, podatke organizirati u neke ladice, to je ono što književnost radi. Kad imamo dobre likove oni su uvijek stereotipi, a dijelom su nadograđeni i originalni. Mi smo ipak puno sličniji nego smo jedinstveni.“ Kroz dobro osmišljene književne likove čitatelji lakše ulaze u proces identifikacije sa sebi sličnima i različitima te na taj način književnost može poticati empatiju i pridonositi društvenim promjenama.
Mlade je zanimao odnos stvarnosti i književnosti u procesu stvaranja književnih djela, te koliko je specifična životna situacija i ratno okruženje u kojem je autorica odrastala utjecalo na oblikovanje romana Hotel Zagorje.
-Moć zapažanja je ono što čini pisca, ne sama priča, zapravo ta sposobnost da vidite vezu između udaljenih stvari, da ih znate pretvoriti u priču i da nešto ono što se dogodilo jednoj osobi uspijete podići na jednu univerzalnu simboličku razinu, kad to više neće biti prepoznatljivo samo toj osobi nego i svima drugima. To je ta glavna razlika između stvarnosti i književnosti-istaknula je Bodrožić.
-Poanta je u tome da vas za pisca ne kvalificira tragedija koja vam se dogodila u životu, ljudima se svašta događa što ne znači da će iz toga ispasti dobra priča, ono što je važno naglasiti, u životu se stvari događaju jedna iza druge, u književnosti, ako je književnost dobra, stvari se događaju jedne zbog drugih, postoji motivacija, bilo bi užasno dosadno samo prepričati neki život. Da biste napisali priču o nečemu, morate početi razmišljati kao pisac. Književnost je vještina, umjetnost. Prijenos života u roman je nešto što je književnost. Kad objavite knjigu, tog čitatelja ne zanima je li to nečija autobiografija ili ne, nego će ga zanimati drži li ta priča vodu. Autobiografski elementi nisu dovoljni da nešto samo po sebi postane književnost. – izjavila je Bodrožić naglašavajući poantu književnosti.
Bodrožić je rekla je Hotel Zagorje najprije roman o odrastanju i da je svako odrastanje bolno te da ne misli da je bilo teže djeci odrastati u ratu nego što je danas.
-To je period kad tražimo vlastiti identitet i odvajamo se od obitelji, koja često zna biti jako zahtjevna, prepuna očekivanja, koja uopće ne poznaje našu prirodu. Okolina u koju smo bačeni ponekad zna biti toliko neadekvatna za nas i emancipirati se od toga i u isto vrijeme ne otuđiti se ponekad zna biti užasno teško. Ovo je roman o odrastanju i potrazi za identitetom kojemu je rat okvir i taj rat naravno sve čini puno drastičnijim i oštrijim, ali ono što jest glavna priča, nije rat, nego pokušaj preživljavanja adolescencije, pokušaj konstruiranja sebe kao osobe u društvu koje je prilično nenormalno. A, ja ne mislim da je društvo danas puno normalnije. Naravno, nemate tu konstantnu opasnost da će se nešto dogoditi da će vas netko napasti, ali imate niz drugih opasnosti koje tada nisu postojale, niz drugih neizvjesnosti i teškoća s kojima se ljudi moraju nositi.- objasnila je Bodrožić.
Za roman Sinovi i kćeri, obzirom da se radi o temi koja je aktualna i teška, autorica je odlučila da neće pisati pamflet i presuditi tko je ispravan, a tko ne, nego svakome od protagonista u romanu dati priliku da ispriča svoju bol i svoju priču s potpuno jednakim uvažavanjem.
-Pišući o spirali nasilja pokušala sam objasniti zašto smo ponekad tako zatvoreni, zašto su ljudi skloni tim lošim predrasudama i najčešće se odgovor nalazi u nekoj vlastitoj povrijeđenosti, vlastitoj odbačenosti. Mislim da je možda zbog toga taj roman naišao na neku dobru reakciju publike, u smislu da nije apriori odbačen od ljudi koji smatraju da LGTB zajednicu treba progoniti - odgovorila je Bodrožić na pitanje je li ju iznenadila izuzetno pozitivna reakcija struke i publike na ovaj roman.
Govoreći o samom procesu pisanja, te razlici u pisanju poezije i kratkih književnih formi u odnosu na pisanje romana, Bodrožić je s mladima podijelila svoje iskustvo.
-Mislim da pisanje češće počinjemo poezijom jer ju je lakše kontrolirati, a proza zahtijeva disciplinu i nastaje kroz duži vremenski period, zato je za početak, dok čujete svoj glas bolje krenuti s nekim kraćim formama poput poezije ili kratke priče, a roman zahtijeva vrijeme i najviše discipline. Talent je važan, ali disciplina je najvažnija.- istaknula je Bodrožić.
Roman Hotel Zagorje nastao je kad je kao odrasla, kad je već imala svoje dijete, shvatila da je imala netipično djetinjstvo koje je pomalo počela zaboravljati te je počela zapisivati sjećanja.
-Onda sam shvatila da pišem prozu, ali da moram pronaći neki lik, nekoga kroz čije oči i srce doživljavam svijet, tako mi je najprirodnije bilo uzeti lik djevojčice, devetogodišnjakinje. U tom romanu ima dosta detalja iz moga života, ali i likova i situacija koji su izmišljeni- ispričala je Bodrožić čime je i odgovorila na pitanje koje su učenici često postavljali profesoricama nakon čitanja ovoga romana.
Također je potaknula mlade da ukoliko nešto pišu, svoje radove šalju na natječaje, prijavljuju se na natjecanja, budući da priznanja potiču motivaciju.
-Kad sam dobila nagradu „Goranovo proljeće“, tada sam to počela shvaćati malo ozbiljnije. Pisanje mi je išlo lako pa nisam mislila da je to nešto važno, jer kod nas nekako u mentalitetu prevladava da je vrijedno samo ono za što se dobro pomučite, da jedino to ima vrijednost i smisao. Tada sam shvatila da nije tako, da ima smisao ako pronađete nešto što volite, ako pronađete strast. I da ne mora biti da to radite s mukom.- zaključila je Bodrožić.
Učenice Petra Tomičić i Nika Čikato iz Ekonomske i trgovačke škole Dubrovnik čitale su poeziju, a učenici Pomorsko-tehničke škole Dubrovnik Mato Žarak i Katarina Pecotić čitali su ulomke iz romana i autorici postavljali pitanja, a da ne ostane sve na tome, ostavila im je otvorenu mogućnost, ako još nešto žele pitati ili reći, mogu joj to poslati mailom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....