ROBERT MEĐUREČAN Koristim rat kao scenografiju da govorim o ljudima koje uhiti kotač povijesti pa ih melje

Glazbenik i spisatelj Robert Međurečan predstavio je u sklopu Mjeseca hrvatske knjige 2019. u Saloči od zrcala knjigu „Krletka za glinenog goluba“ koja je svjetlost dana ugledala ove godine u izdanju naklade Sandorf (biblioteka Avantura). Uz autora, knjigu je predstavila knjižničarka Dubrovačkih knjižnica Matija Tija Nenadić. Treća je ovo autorova knjiga, a o upravo o prethodne dvije bilo je riječi u prvom dijelu predstavljanja. Nenadić je komentirala kako autor svojim pisanjem ne zadire u ratne godine, ali mu je Domovinski rat izvorišna točka za sve posljedice rata koje opisuje. Prvu knjigu „Prodajem odličja, prvi vlasnik“ objavio je 2008. te je djelo je jako dobro prihvaćeno. Inspiraciju za naslov dao mu je internet odnosno stranice na kojima je našao odličja iz Domovinskog rata koji mnogi nude na prodaju.

- Koristim rat kao scenografiju da govorim o ljudima koje uhiti kotač povijesti pa ih melje, poručio je Međurečan.

Također, naveo je kako „cijelo vrijeme idemo od nule“, kako „vrijeme brojimo od ovog do onog rata“ i kako „povijest ne završava, ona se stalno ponavlja“. Iako se bavi Domovinskim ratom, htio se maknuti od politike, ne želi ratu pristupiti medijski ni jednoobrazno, nego kreće od čovjeka jer „svaki čovjek krvari i plače kad ga pogodi metak“. Imao je i iskustvo da je njegovu prvu knjigu baš u Dubrovniku jedan svećenik tijekom propovijedi spominjao u negativnom kontekstu, kasnije je sreo tog duhovnika koji mu je priznao kako nije pročitao Međurečanov prvijenac. No, autor je kazao kako je navikao na to da se neprestano kritiziraju teme i pojave o kojim kritici zapravo ne znaju ništa.



Kao bilješku o piscu, u prvoj knjizi stoji napisano „1991. prodao gitaru i kupio pušku“. Prije rata, Međurečan, inače iz Zagreba, bio je student veterine, ali izbio je rat te je s 21 godinom života zaista prodao gitaru te kupio pušku i 300 metaka završivši potom na bojišnici. Godine 1992. bio je u Dubrovniku s „Tigrovima“, priznao je kako od tada do danas nije bio u gradu podno Srđa te da je razlika između tada i sada ogromna. Htio je vidjeti mjesto „otkud smo krenuli“. Razdoblje je rata za njega bilo prijelomno.

Naime, nakon što je rat završio Međurečan je krenuo svojim, a „fakultet svojim putem“. Naglasio je kako rat raznosi tijela, amputira udove, ali 'amputira' i duše ciljajući na mnoge ljude na koje je rat u psihičkom smislu ostavio teške posljedice. Po tom pitanju je podijelio i neka osobna iskustva: primjerice, priču o prijatelju koji je u ratu ubio protivničkog vojnika iako to nije morao, isti se taj Međurečanov prijatelj s tim nije mogao pomiriti ni nositi pa je skončao suicidom. Prelazak jedne brigade, stiješnjenih od Srba, preko Kupe na jedan petak 13. na minus 15 Celzijevih stupnjeva, točnije 13. prosinca 1991. tijekom kojeg se službeno utopilo 15 vojnika iako je Međurečanin vidio 70 tijela „momaka iz svog kvarta“ još je više utjecao na njega. Naveo je da Dubrovčani sigurno najbolje znaju što je rat jer se Dubrovnik već samim položajem našao na prvoj liniji napada.



Nadahnut Međurečanovim romanom, Petar Krelja snimio je dokumentarni film „Oluje se uvijek vraćaju kući“ kojeg je danas jako teško pronaći, a kazao je spisatelj kako na HRT-u baš i nije dobrodošao nakon tog filma. U šali je naglasio i važnost birtije na ovim prostorima rekavši kako je „birtija mitsko mjesto“ te kako neki idu psihoterapeutu, a neki u birtiju.

Drugi roman „Kad jaganjcu utihnu u Zdihovu“ objavljen je 2011., a bavi se ratnim zločincem koji je pušten iz zatvora. Kazao je Međurečan kako je svojim opisom u romanu opisao, takoreći 'predvidio', doček hrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača 2012. Mišljenja je kako su brojni političari iskoristili taj doček kako bi dobili političke bodove. S obzirom da Međurečanovi roditelji dolaze iz Pitomače, a general Markač iz Đurđevca, autor je kazao kako zna da je veliki broj političara zvao oslobođenog generala ne bi li se s njim pojavili i slikali u javnosti. Rekao je kako se vjerojatno isto dogodilo i Gotovini, ali je izrazio zadovoljstvo što su se oslobođeni generali ipak posvetili obiteljima, privatnom životu.

Njegov lik iz drugog romana, Andrija Tomaš tako je ujedno i heroj i zločinac koji, kako je kazao autor, kao vjerojatno i hrvatski generali, nikada nema mira jer svi u njega upiru prstom. Treća knjiga, „Krletka za glinenog goluba“ je krimić. Priznao je autor kako Skandinavci pišu jako dobre krimiće, ali mu pomalo 'idu i na živce' zato što ih tako dobro pišu! Treće objavljeno djelo za njega je „tekst koji svira točno na jednoj žici“, ali funkcionira na više slojeva. Pisao ga je tri godine, izvorni rukopis je prepolovio dok nije došao do finalnog rezultata, a od velike pomoći bio mu je urednik Kruno Lokotar. Otkrio je kako, gastronomski rečeno, voli „visokokalorične tekstove nabijene emocijama“.



Priča je smještena u ljeto 2018. kada u Hrvatskoj vlada euforija zbog uspjeha hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji. Autor je opisao kako bi naslov knjige mogao biti i „hrčak u kolu“ jer se hrvatsko društvo stalno vrti oko istih stvari, stalno se spominje 1991., 1945., 1941., 1918. te prokomentirao kako je vrijeme konačno zakopati sve te kosture iz ormara!

- U zadnjih sto godina vozimo u 'leru', pet do šest puta smo od 1918. krenuli od nule, jasan je bio Međurečan.

Priču filmski kadrira jer je pišući roman 'filmski' razmišljao, htio je izbjeći politički kontekst jer se „politika miješa u naše života, gura ruke u naše džepove, ulazi u naše WC-ove, ulazi u naše ormare“. Želja mu je bila priči pristupiti s ljudske strane, a sam ističe da umjetnost mora ići barem jedan korak preko očekivanog.

Planira napisati novu knjigu. Već godinu dana živi u bavarskom glavnom gradu Münchenu te radi na 'baušteli'. Ispričao je kako je u Hrvatskoj ostao bez posla te pošao u Njemačku gdje je za dan i pol našao posao. Želi napisati knjigu o ljudima koji su posljednjih 5 ili 6 godina iz Hrvatske emigrirali u Njemačku jer se oni razlikuju od 'gastarbajtera' koji napustili Jugoslaviju 70-tih ili 80-tih godina prošlog stoljeća. Ispričao je kako je zadovoljan poslom, kako je na baušteli sreo mnoge inženjere i profesore iz Hrvatske, sreo je tako momka koji je završio kroatistiku, a koji spominjući Kanta i Hegela, izvršno miješa mort.



Međutim, Međurečan je bio svjedokom jako lijepih i jako tužnih priča o kojima se u Hrvatskoj uglavnom ne govori. U hrvatskim medijima se o tim ljudima, prema njegovoj ocjeni, govori plošno i linearno, a susreo je Hrvate koji su tamo, koji zapravo ne žele biti izvan domovine i koji zbog toga dođu i do ruba suicida. Dvoje Hrvata koje je upoznao u Münchenu počinili su samoubojstvo među kojima je momak iz Osijeka čiji je otac prokockao obiteljsku kuću te je sin morao vratiti dugove pa je Slavoniju zamijenio Bavarskom. No, misao da nije doma nije mogao izdržati pa je digao ruku na sebe.

Nenadić je pohvalila Međurečanove knjige rekavši kako su one poput „Preobrazbe“ Franza Kafke jer čitatelja od prve rečenice uvuku u priču. Međurečanove priče opisala je kao vizualne i filmične. Autor je ostavio 'vrata otvorena' rekavši kako će se možda u budućnosti vratiti svom liku Tomašu. Istaknuo je da bi, da nije bilo rata, vjerojatno bio profesor ili bi radio u Ministarstvu kao njegove bivše kolege te živio 'običan život'. Uglavnom, predstavljanje je 'začinio' i svirkom na gitari ispričavši prije svake pjesme i jednu zgodnu pozadinsku anegdotu. bLu