U organizaciji dubrovačkog ogranka Matice hrvatske predstavljena su tri naslova: „The Story of Dubrovnik“ autorice Slavice Stojan te slikovnice „Ivan Gundulić“ autorice Slavice Stojan i ilustratora Ninoslava Kunca i „Zločesta godina“ autorica Marije Radonić i Slavice Stojan te ilustratorice Andree Vukoje. U ime organizatora i domaćina, uvodno je okupljene pozdravila znanstvenica i predsjednica dubrovačkog ogranka Matice hrvatske Slavica Stojan koja je kazala kako je Vukoja imala tek mjesec dana za ilustraciju slikovnice, ali da je sjajno obavila posao. Pohvalila je i rad Ninoslava Kunca rekavši kako je suradnja s njim bila odlična.
Znanstveni savjetnik iz Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, doktor znanosti Relja Seferović rekao je više o djelu „The Story of Dubrovnik“.
- Kako sintetizirati povijest Dubrovnika i Dubrovačke Republike? To je jedno od najtežih pitanja koje je zaokupljalo naraštaje i dubrovačkih povjesničara i stranih stručnjaka koje je privlačila čudesna povijest ovoga Grada. Prijeđemo li šutnjom preko stoljeća klasične dubrovačke historiografije i ostanemo li samo u suvremenom okviru, trebat će ipak spomenuti da je proteklo već punih 40 godina otkako je veliki Vinko Foretić ponudio javnosti svoj odgovor na to pitanje u obliku iscrpne i dvosveščane „Povijesti Dubrovnika do 1808.“ u izdanju Nakladnoga zavoda Matice hrvatske. Prisjetimo se također da je gotovo proteklo četvrt stoljeća otkako je engleski povjesničar i publicist Robert Harris započeo isto djelo i završio knjigu pod naslovom „Dubrovnik: A History“ u izdanju nakladničke kuće Saqi Books iz Londona. Pišući svoju knjigu, Harris se uvelike morao oslanjati na postignuća dubrovačkih povjesničara, redovito se savjetovati s njima, a među njima je posebno mjesto pripadalo i pripada gospođi Slavici Stojan. Ugledna povjesničarka književnosti, među najboljim poznavateljima dubrovačke svakodnevice u renesansi i baroku, gospođa Slavica se i sama morala uhvatiti u koštac s tim velikim izazovom. Plod njezinog napora ovdje je večeras pred nama, djelo „The Story of Dubrovnik“ koje precizno, sažeto i nadasve lepršavo rješava zadatak s kojim su se tolike ranije generacije borile, često i neuspješno. Istini za volju, valja priznati da je lepršavosti te knjige dao značajan obol autoričin suradnik, majstor stripa Ninoslav Kunc koji je oplemenio djelo s više od 150 izvrsnih, duhovitih ilustracija. Ovo je prva ilustrirana povijest Dubrovnika, što samo po sebi predstavlja veliki korak naprijed u dosadašnjim tumačenjima povijesti našeg Grada.
- Knjiga je zato već i zasluženo nagrađena Zlatnom poveljom Matice hrvatske, ali pravo blago i vrijednost ove opsegom nevelike, ali zaista sadržajne knjige, izvire iz autoričina napora i značajnog metodološkog postignuća, metodološke novine koje unosi. U sve ranije mukotrpne pokušaje da se sintetizira dubrovačku povijest, ona unosi novi element: priču. Ta je priča ovdje ispričana u 13 poglavlja kronološkim redoslijedom: od antičkih početaka Dubrovnika do ranog 19. stoljeća kad drevna Republika konačno napušta međunarodnu političku pozornicu uslijed francuske intervencije. Kao i svaka priča tako i ova ima svoj amblematski početak, u početku bijaše hrid i ta opjevana dubrovačka hrid čini ujedno jednu od dvije konstante na kojoj se temelje sva kasnija burna stoljeća dubrovačke povijesti. Hrid simbolizira tako škrte darove prirode koje je Dubrovnik dobio, ali je svejedno izradio svoju granicu. Druga konstanta koja stoji uz tu hrid je konstanta rimskoga duha. Autorica opravdano prepoznaje rimski duh na svakom koraku svoje šetnje ovog vremeplova kroz dubrovačku prošlost. Od Rima je Dubrovnik baštinio svoju urbanu kulturu, od Rima je Dubrovnik podigao svoju duhovnu baštinu, na rimskom se duhu nadasve temelji duh dubrovačke škole te prekrasne gimnazije u kojoj su predavali naši velikani misli i riječi poput pjesnika Ilije Crijevića, a također i ugledni strani književnici, primjerice, sredinom 15. stoljeća, Filip de Diversis.
- Dubrovnik, grad široke kulture, bio je ujedno i grad stranih jezika, nekako iz te tradicije ova knjiga je napisana na engleskom jeziku svjedočeći s te strane još jednom prevoditeljskom umijeću gospođe Vesne Baće pa je zato možemo čitati poput jednog finog engleskog, čak viktorijanskog romana. Da je ovako lijepo urešena sa strane, da naprosto mami čitatelja da je uzme u ruke i da se zaputi na avanturistički put do dubina dubrovačke prošlosti zasluga je gospodina Borisa Jovića i njegove vještine grafičkog dizajna. A cijelo je djelo izašlo pod budnim uredničkim okom gospođe Rine Kralj-Brassard koja se sigurno osobito potrudila oko pedantnog popisa literature na kraju djela. Mogli bismo možda dopustiti neka drukčija tumačenja od ovih koja se donose u ovoj knjizi: možda se neće baš svatko složiti s tvrdnjom da je Marin Držić bio najveći hrvatski književnik, možda će se čelo nabrati ako pročitamo podatak da je Dubrovnik pod Ugarsko-hrvatskim kraljevstvom, konkretno, baštinio samo svoj državni grb - crvene grede na srebrnome štitu. No, moramo iznad svega biti zahvalni autorici što ovim djelom ispovijeda jedan dubrovački duh. Govoreći o ispovijedima, neka još jednom odjeknu riječi sv. Augustina: „Tolle lege“ - „Uzmi i čitaj!“ Sa svoje strane dodajem: preporučljivo, oboje - poručio je Seferović.
Profesorica hrvatskog jezika i književnosti iz Biskupske klasične gimnazije Ruđera Boškovića s pravom javnosti Mirjana Žeravica govorila je o slikovnicama.
- Kad kažem „slikovnice“ onda obični čitatelj očekuje štivo koje je namijenjeno djeci i odmah ću na početku reći da to nije tako, isprobano je u praksi. Svojim sam unučićima ovo pročitala, to znači da i jedna i druga slikovnica jesu djela oko kojih će se okupiti cijela obitelj, svatko će dobiti ono što želi. Gospođa Slavica Stojan bavi se dubrovačkom svakodnevicom i to se jako osjeća u ovoj slikovnici. Sve funkcije koje je obnašala gospođa Stojan i funkcije koje je obnašala i obnaša gospođa Radonić stavila bih na jednu stranu, a na drugu stranu vage, meni bi bila ta ljubav prema Dubrovniku i prema svakodnevici gospođe Stojan i hobi gospođe Radonić - uzgoj dudova svilca. Posebno mi je drago što i jedna i druga gospođa imaju tu ljubav, meni je ona najvažnija, ona je 'sjeme rasta'. Kad pogledate kako su sročene te slikovnice, recimo „Ivan Gundulić“, nije lako o tako velikom književniku na tako malo stranica reći toliko dobrih stvari i ta moć sažimanja je također veliko umijeće, veliki dar. Meni se čini da sve što je istinski veliko treba biti jednostavno, a najteže je govoriti jednostavno, govoriti tako da vas razumiju djeca od pet godina i starac od 85. To su ove slikovnice uspjele, zapravo, uspjele su to njihove autorice! Kad pogledate na koji je način sazdana ta slikovnica, mislim da se mogu njome služiti u nastavi jer ima tri dimenzije: možete je čitati malenom djetetu kojemu će priča biti jako, jako zanimljiva, može je čitati osnovnoškolac, a o srednjoškolcima da ne govorim, mogli bi se savršeno izvući na satima lektire. Mislim da bi i zrelijima ovo štivo jako, jako dobro došlo jer bi ponovili neke stvari koje znaju i doznali mnoge koje ne znaju. Jako mi se sviđa što je ta dimenzija duhovnosti kod Gundulića naglašena jer jasno vidite kako se u ovome djelu, pa i u njegovom životu, nekako sudaraju renesansa i barok, a u slikovnici „Ivan Gundulić“ sjajno pratite oba razdoblja. Uopće ne vjerujem da postoji književnost za male i velike ili da je slikovnica samo za djecu, rekla je Žeravica te dodala:
- Ilustracije u „Zločestoj godini“ su tako lijepo otisnute, moji unuci su je htjeli dodirnuti, imate osjećaj reljefnosti, boje su divne. Dubrovnik ima sjajnu tradiciju Lazareta, ovdje je isto divno ispovjeđeno kako su se te kuće tretirale, kako su se one raskuživale, što se činilo s hranom koja bi dolazila s druge strane granice, kako su se grahorice na žeravici nekako prepekle da bi se ubilo sve što bi moglo naškoditi čovjeku, mlijeko se prekuhavalo, sir se rezao na sitne komadiće pa se onda cvrljio na vatri da bi se ubio svaki mogući zametak nove bolesti… Tu ima toliko dobrih i poučnih stvari, a što mi se čini nekako najvažnijim: ovo je slikovnica koja pruža nadu premda govori o nečemu što nije ugodno i lijepo, a to je kuga. Trebali bismo našoj djeci posredovati svijet u kojemu ima nade, najbolji način da to postignemo je da im govorimo, da imamo vremena za njih i ako se želite kao obitelj okupiti, nema boljeg načina. Za ovo nisam plaćena, nisam komercijalist, ali u nekakve čizmice za sv. Nikolu vrijedi staviti ove stvari, ovo su sjajna djela, slikovnice koje su mi učinile veliku radost, izjavila je Žeravica.
Učenik trećeg razreda Biskupske klasične gimnazije Ruđera Boškovića s pravom javnosti Antun Pendo također je govorio o slikovnicama.
- Slikovnica „Ivan Gundulić“ je jedna od zanimljivijih slikovnica koju sam pročitao, gospođa Slavica Stojan koncizno je i jednostavno iznijela životnu priču najboljeg hrvatskog baroknog pisca Ivana Gundulića. Zacijelo je bilo teško odlučiti se za najvažnije događaje, ali i nadomjestiti ono što je nedostajalo u povijesnim izvorima, to je svakako trebalo učiniti stvaralački. Slikovnica je vrlo informativna, zanimljiva i spaja ono korisno s onim vrlo ugodnim, što je zapravo odlika prosvjetiteljstva i stoga bismo mogli reći da je ovo prava 'prosvjetiteljska slikovnica'. Ilustracijama je tekst izvrsno popratio Ninoslav Kunc u akvarelističkom stilu. Nadam se da će oni koji pročitaju slikovnicu htjeti saznati više o Gunduliću. Slikovnica „Zločesta godina“ govori o epidemiji kuge u Dubrovniku 1526. Ovo djelo je vrlo aktualno jer govori o kugi u Dubrovniku usred pandemije bolesti covid-19 pa ne čudi što je zapravo namijenjena i posvećena onima koji se odgovorno ponašaju u pandemiji, rekao je Pendo.
Vukoja je zahvalila Borisu Joviću koji je pitao da ilustrira slikovnicu. Navela je kako joj je to prvi put da radi ovako nešto lijepo, otkrila je nešto novo čime bi se mogla baviti. Kazala je kako je projekt vratio u neki 'veseliji život u bojama koji nam je oduzet u zadnje dvije godine'. Cijelo vrijeme je razmišljala o svojim nećacima i kako će njima slikovnica biti zanimljiva jer je djeci u ovoj situaciji dosta teško. Komentirala je da je priča poučna, a kraj je sretan te se nada da će se kroz priču iz slikovnice „Zločesta godina“ djeci moći objasniti kako će i sadašnja epidemiološka situacija uskoro jednom završiti.
Voditeljica Odjela za pedijatriju Opće bolnice Dubrovnik i potpredsjednica konavoskog ogranka Matice hrvatske, doktorica Marija Radonić govorila je o slikovnici „Zločesta godina“ i pandemiji.
- Kuga i sadašnja pandemija - ima li išta izazovnije nego uzet pa se malo oko toga zabaviti?! Kuga je promijenila povijest, ne cijelog svijeta, nego povijest našeg Grada i ostavila je neizbrisiv trag u život Grada. To je uvijek ona ista priča gdje se ne prestajete čuditi i diviti tim ljudima iz tog vremena i njihovoj ingenioznosti. Prije 400, 500 godina jer kuga je trajala stoljećima, oni su izdali uredbu o karanteni davne 1377. i napokon je svijet doznao da je to bila prva takva uredba u tadašnjem svijetu. I to smo baštinili i to koristimo i dandanas. Vrijeme provedeno u karanteni bilo je 30,40 dana, pa je bilo tri tjedna pa je sad za covid, kako kad, od 14 do 10 dana, to je zapravo pitanje dana, a princip je jedan te isti. Međutim, u Republici je strašno važno bilo pridržavati se zakona i pravila jer takvo vrijeme nije dopuštalo samovolju, trebalo se slušati. Danas slušamo koliko hoćemo, a imamo što imamo. Mislim da je to Slavica Stojan u ovoj slikovnici na tako lijep i točan način uspjela približiti čitateljima i tu dolazimo do pitanja slikovnice. Slikovnice su danas štiva za djecu i za odrasle, a važno je komunicirati da vas ljudi razumiju, ako vas ne razumiju, zaludu vam svo vaše znanje i vještine i to je ono što je mene uvelo u svijet slikovnica, rekla je Radonić te nastavila:
- Slikovnica može poslužiti kao sredstvo kojim možete procijeniti psihomotorni razvoj djeteta, može utjecati na psihomotorni razvoj djeteta i to je nešto čime se bavim posljednjih 15 godina. Možete pogledati kako možete utjecati na razinu funkcionalne pismenosti. I sad se ponovno vraćam na pandemiju: toliko je toga o sadašnjoj pandemiji napisano, napisano je toliko da ne stignete to sve pročitati. Ljudi sve čitaju, ali izvlače krive zaključke jer ne bi nas inače toliko bilo necijepljenih. Svakodnevno imam upite roditelja koji pitaju mogu li cijepiti svoju djecu. Kad bismo pravilno iščitavali onda bismo shvatili da imamo 20 posto djece ispod 18 godina. Za svladati pandemiju potrebna je procijepljenost iznad 80 posto. Da smo se svi mi stariji od 18 godina cijepili i da se cijepilo ono 16 posto kronično bolesne djece kojih ima, mi ne bismo došli u situaciju pitati trebamo li cijepiti malu, zdravu djecu. Tu dolazimo do funkcionalnosti pismenosti i zato je slikovnica nezamjenjiva jer dijete može čitati već u dobi od 6 mjeseci, ono već tada razumije i zato je jako važno izdvojiti 15 minuta svaki dan i čitati djeci. Zato strašno vjerujem u slikovnicu i zato su mi drage, kazala je Radonić zahvalivši Stojan što je pozvala na suradnju.
Završne riječi uputila je Stojan. Otkrila je kako se knjiga „The Story of Dubrovnik“ dugo radila, a napomenula je kako je dugo razmišljala o izdavanju knjige o Gunduliću te je napomenula kako je 2021. zapravo 'Gundulićeva godina' jer se ove godine obilježava 400. obljetnica otkad je Gundulić postao svjetski pjesnik i ušao u svjetsku književnost objavivši u Veneciji djelo: „Pjesni pokorne kralja Davida“ (1621.). Kazala je kako to nigdje nije obilježeno tako da je Matica ovom slikovnicom nastojala obilježi „tu činjenicu kojom bi se ponosili puno veći narodi nego što smo mi“.
Spomenula je i koliko su Englezi govorili o Shakespeareu 2016. kad se obilježavala 400. obljetnica njegove smrti.
- Do današnjeg se dana o Shakespeareu govori svakodnevno, a mi šutimo o Gunduliću. Tako smo započeli s ovim i nadam se da će nas slijediti i drugi, da će nas slijediti središnjica Matice hrvatske, druge institucije i razni izdavači u Hrvatskoj i izdavati Gundulića koji je moderan pisac kad ga čitate.
Dodala je kako „Zločesta godina“ nije knjiga o kugi nego knjiga o pandemiji.
- Kuga je bila poticaj zato što je te strašne dvije godine, 1526./27., Dubrovnik 'naučio' mnogo štošta. Naučio je tako dobro zbilju o epidemiji da kuga nikad više u tom obliku nije pogodila Grad i njegovu okolicu. Ona je posjećivala dubrovačke granice, ulazila i izlazila unutar granica Republike, ali nikad ni približno kao tih godina jer je Grad 'naučio lekciju' i 'naučili' su tu 'lekciju' njegovi stanovnici. Oni su 'naučili' da je pojam slobode sadržan u svakom kamenu unutar Grada, svakom kamenu ovog pločnika, ali ta sloboda o kojoj sad puno čujemo na televiziji, ta sloboda je u Dubrovniku uključivala požrtvovnost, dakle, žrtvu i disciplinu. Da nije to sadržavao dubrovački „Libertas“, ne bi Dubrovačka Republika trajala koliko je trajala, davno bi se prije urušila, ali je potrajala. Bogu hvala, dugi niz stoljeća nakon toga i taj 'libertas' se nikad nije pretvorio u 'libertat'. Pretpostavljam da Dubrovčani znaju razliku između 'Libertas' i 'libertati'?! 'Liberati' znači da svatko čini kako hoće i što hoće, to je jedan 'svašteraj'. Ne znam kako bih je mogla objasniti, ali riječ 'libertati' je dijametralno suprotna riječ od riječi 'libertas' i znači suprotno od onoga što znači riječ 'libertas'. Ja sam svakako za slobodu, vjerujem i većina vas koji slušate, ali za slobodu koja uključuje žrtvu, disciplinu i poštovanje, bez toga nema slobode. O tome govori ova slikovnica, zaključila je Stojan.