Povjesničar, akademik i dominikanac, padre Stjepan Krasić predstavio je u klaustru samostana sv. Dominika knjigu "Povijest prve javne knjižnice na hrvatskome tlu (1463.). Knjižnica samostana sv. Dominika u Dubrovniku u okviru humanističkih gibanja u XV. i XVI. stoljeću". Uz autora, o knjizi je govorila predstojnica Katedre za knjigu i nakladništvo na Odsjeku za informacijske i komunikacijske znanosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Ivana Hebrang Grgić. Okupljene je pozdravio domaćin, prior samostana, padre Tomislav Kraljević.
- Kroz mnoga stoljeća samostan sv. Dominika u Dubrovniku bio je i ostao riznica vjerskog života, kršćanske umjetnosti i kulturnog bogatstva. Nova knjiga Stjepana Krasića donosi svjedočanstvo jednog važnog dijela dominikanskog samostana u Dubrovniku, kazao je Kraljević podsjetivši kako je Krasićeva knjiga pravi hvalospjev knjizi i knjižničarstvu, a posebnu je zahvalu uputio Gradu Dubrovniku jer je upravo Grad Dubrovnik uz samostan sv. Dominika organizator predstavljanja.
- Kada se u jednoj maloj Hrvatskoj objavi knjiga to je poseban događaj, a kad se objavi knjiga posvećena knjizi i knjižnici, to je 'mala svečanost'. Autor ove knjige bi možda rekao da je tri godine radio na ovoj knjizi, ali sve što je do sada radio bilo je usmjereno u pisanje ove knjige. Obrisao je prašinu s brojnih starih knjiga i dokumenata koji su zaboravljeni već stoljećima. Posao pisanja knjige je mukotrpan i dugotrajan, ali i oslobađajući: autor pisanjem knjige ponovno upoznaje sebe bez obzira na godine, iskustvo i broj knjiga koje je napisao. Autoru je teško staviti točku na rukopis, ali u jednom trenutku ga treba predati dalje, najprije prijateljima, bližnjima koji će mu uputiti dobronamjerne sugestije, a potom izdavaču. Izdavač ove knjige je Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu. Ova knjiga puno je više od onoga što naslov otkriva, nije samo riječ o sustavnom pregledu povijesti knjige i knjižnice, nego i o kulturnom, znanstvenom i društvenom kontekstu tog razvoja. Knjiga Stjepana Krasića donosi malo drugačiji pogled o povijesti knjige i knjižnice, možda donosi i neku 'svježinu'. Autor objašnjava fascinantnu priču o Redu propovjednika koji u svojim temeljima ima ljubav prema knjizi i čitanju, izjavila je predstavljačica te dodala:
- Knjiga se u to vrijeme više ne shvaća kao predmet, nego se počinje shvaćati na jedan drugi način, knjiga postaje važan prenositelj informacija. Autor piše o brojnim uglednim Dubrovčanima, ne piše samo o dominikancima i književnicima, nego i o trgovcima, pomorcima i drugima koji su bili važni dio tog razvoja. Fascinantne su biografije ljudi u ovom djelu, izdvojila bih onu dominikanca Vinka Palatina, on je jedan od ljudi koji su opisani u knjizi. Knjiga donosi i važan prilog, riječ je o popisima – tu je više od 100 srednjovjekovnih i više od 100 novovjekovnih rukopisa te oko 250 inkunabula. Izuzetan je to doprinos, ne samo za povijest hrvatskih knjižnica, nego i hrvatske baštine i kulture koja je sačuvana upravo zahvaljujući knjižnicama. Riječ je o korisnoj literaturi ne samo onima koji se zanimaju za knjigu i knjižnice, već i svima onima koji proučavaju povijest, povijest umjetnosti i znanosti, ali i arhitekturu. Lako je čitljiva, pisana je znanstvenim stilom, ali je namijenjena široj čitateljskoj publici. Knjiga je nastala zato što je autor pravi renesansni čovjek i zapravo je samo takva osoba ovo sve mogla istražiti te napisati ovako vrijednu knjigu, komentirala je Hebrang Grgić.
Krasić se u svom govoru osvrnuo na važnost knjige, rekavši da bez knjige čovjek nikada ne bi krenuo uzlaznom putanjom. Naglasio je kako je odnos prema knjizi kroz povijest bio podložan promjenama, knjiga je doživjela brojne transformacije te potaknula toliko društvenih promjena, posebno u XV. i XVI. stoljeću.
- Smisao ove knjige nije prikazati sustavnu povijest knjige i knjižničarstva u konvencionalnom smislu, nego i ulogu knjige u kulturnoj preobrazbi društva u doba humanizma i renesanse. Knjiga vjerojatno nikada u svojoj dugoj povijesti u kraćem roku nije doživjela toliko transformacija kao u XV. i XVI. u Firenci, bogatom i važnom trgovačkom gradu u kojemu se našlo više ljudi koji se nisu osjećali sretnima samo zato što su imali mnogo novca, pa su svoju sreću potražili u vrlini. Njihovo bogatstvo je pomoglo kulturi da se nesmetano razmaše, a kultura je vlasnicima bogatstva donosila slavu i rijetko viđen društveni ugled. Jedan takav ljubitelj knjige, Cosimo de' Medici, čelnik Firentinske republike, stekao je svjetsku slavu time što je od Michelozza Michelozzija, tada najboljeg, najtraženijega arhitekta, za 37.000 zlatnih dukata naručio novi dominikanski samostan sv. Marka s velikom knjižnicom, snabdjevenom svim dostupnim djelima antičkih i srednjovjekovnih autora u koju su svi ljubitelji knjige, po ugledu na nekadašnju aleksandrijsku knjižnicu, trebali imati slobodan pristup. Potaknut Cosimovim primjerom, Domenico Malatesta Novello, feudalni gospodar grada Cesene, dao je 1454. sagraditi za sve stanovnike svoga grada jednu drugu sličnu, ali manju knjižnicu. Poslije toga za duže vrijeme nije se našao tko bi, po primjeru na Firencu, u jednu tako plemenitu stvar uložio vlastiti novac znajući da će samo drugi od toga imati koristi. Velika i bogata Venecija je, primjerice, ne shvaćajući što bi za njeno stanovništvo značila jedna takva ustanova, 1362. odbila prihvatiti veliku knjižnicu znamenitog pjesnika Petrarce koja je trebala služiti svima. Trebalo joj je više od dva stoljeća da shvati pogrešku koju je učinila, pa se tek 1553. arhitektu Jacopu Sansovinu povjerila izradu njezina plana. Knjižnica je pod imenom sv. Marka evanđelista bila otvorena 1560, naznačio je Krasić.
Dodao je kako su dubrovački dominikanci upravo od Michelozzija mogli saznati o knjižnici u Firenci. Knjižnica u Dubrovniku nosi umjetničke karakteristike kao knjižnica sv. Marka. Kazao je kako je knjižnica duga 33 metra, a naveo je i da je pročitao čitavu 'knjižnicu' djela i da knjižnice tadašnjih gradova, kao što je knjižnica u Firenci, bila namijenjene građanima tog grada, a knjižnica u Dubrovniku bila je otvorena građanima, ali i strancima, što je jedinstven slučaj koji Dubrovnik čini posebno važnim. Knjižnica u Dubrovniku bila je jedna od najvećih u Dalmaciji. Tijekom njezinog projektiranja vodilo se računa o svim pojedinostima, tako je primjerice izgrađena na katu kako bi se svim čitateljima osiguralo dnevno svjetlo za čitanje. Knjižnica je izgrađena u smjeru sjever-jug, tijekom prijepodnevna sunce je dolazilo s istočne, a tijekom poslijepodneva sa zapadne strane, a veći prozori omogućavali su veći utjecaj dnevnog svjetla. Knjižnica je imala dva ulaza, jedan je dugo vremena bio zatrpan starim namještajem dok jedan od bivših priora samostana nije odlučio maknuti namještaj čime se oslobodio drugi, zaboravljeni ulaz u knjižnicu. Naime, onaj tko je želio ući u biblioteku nije morao ući u samostan, mogao je ući s ulice jer je knjižnica služila gradu i građanima, ali i strancima koji su dolazili u Dubrovnik. Ponovio je Krasić da se često misli da je čovjek promijenio knjigu, ali knjiga je zapravo promijenila čovjeka i svjetsku povijest.
- Novo vrijeme tražilo je nova rješenja i poboljšanja u vidu novih, većih i ljepših prostorija koje su omogućavale uspješnije obavljanje specifične djelatnosti njegovih članova koji su intelektualnom radu pridavali izuzetno visoko mjesto. Broj knjiga koji se u samostanu neprestano povećavao tražio je posjedovanje jedne veće i funkcionalnije knjižnice poput one sv. Marka u Firenci. Njezina gradnja počela je oko 1463. Udruženim naporima samostana i grada razmjerno je brzo napredovala, tako da je završena prije 1520. Bila je namijenjena - kako se čita u odluci vlade Dubrovačke Republike od 23. travna 1501. – "na čast Božju, na ukras samostana, uslugu kako svih naših građana, tako i stranaca koji dolaze u naš grad". Tako je u Gradu pod Srđem ugledala svjetlo dana 3. po redoslijedu osnutka i 1. izvan Italije javna knjižnica, koja je svojom otvorenošću u priznanju prava svakom čovjeku na knjigu, njenoj demokratizaciji, prevladavanju srednjovjekovne feudalne zatvorenosti u sebe itd., napravila krupan civilizacijski iskorak, objavivši tako ne samo na hrvatskim prostorima zoru novoga vijeka, istaknuo je Krasić.
Komentirao je kako je Dubrovnik tada bio kozmopolitski i otvoreni grad u kojemu je čovjek bio najveća vrijednost.
- Hrvati nisu tako revni u proučavanju svoje kulturne prošlosti i njezinom predstavljanju svijetu kako bi nas on cijenio i upoznao, kritizirao je Krasić dodavši kako je i knjižnica u Dominikanskom samostanu ostala "u sjeni neprepoznavanja stvari".
Iznio je podatak kako su tijekom francuske okupacije iz knjižnice izbačene klupe jer su je Francuzi koristili za prostorije za spavanje vojnika. Prije dolaska Francuza u knjižnici je bilo 10 tisuća svezaka, a nakon odlaska Francuza u knjižnici je ostalo 2700 naslova. Krasić je pojasnio kako su Francuzi 'olakšali' samostan za nekih 7500 tisuća lijepih knjiga, a 'nisu samo odnijeli one koje su im bile preteške'. Poručio je autor kako je cilj knjige ustanovu izvući iz zaborava i predstaviti javnosti jer je knjižnica u Dominikanskom samostanu, pa tako i Dubrovnik, jedan od pionira promicanja kulturnih vrednota koje su promijenile svijet.
Upućujući čestitke autoru, dubrovačka dogradonačelnica Jelka Tepšić kazala je kako je Krasićeva knjiga značajan doprinos u očuvanju baštine, a dokaz je i napredne te demokratske Dubrovačke Republike. Podcrtala je kako je lijepo dobiti ovako jedno izdanje upravo u Godini Statuta.
Moderatorica večeri bila je Nike Nagy, a glazbeno su predstavljanje uveličali članovi Kvarteta drvenih puhača DSO-a.